Zagreb, (IKA) – Predavanje “Biblijski modeli dijaloga i pomirenja. Novozavjetna perspektiva” prvoga dana 57. teološko-pastoralnog tjedna u utorak 24. siječnja održao je prof. dr. Mario Cifrak.

Uvodno je prof. Cifrak citirao Ivana Šporčića koji o dijalogu u Bibliji kaže: „U Starom zavjetu imamo stilski različite opise razgovora koje možemo nazvati dijalozima, kao i Isusove susrete i rasprave u novom zavjetu u Novom zavjetu. Unatoč tome, rječnici biblijske teologije nemaju prikaza toga izraza. razlog je jasan: ni u spisima Prvog saveza, niti u kršćanskom dijelu Biblije nema riječi ‘dijalog’. Ovdje treba također spomenuti da se pojam ‘dijalog’ ne uklapa u odnos vazal – suveren koji je u bazi razumijevanja saveza između Boga i naroda”. I ovdje je možda u pravu, no izvoditi imenicu dijalog od glagola dialogi,zomai je pogrešno, ona je u vezi s glagolom diale,gomai. A taj glagol se pojavljuje trinaest puta u Novom zavjetu. Riječ je o evanđelju, Djelima apostolskim, homiliji Hebrejima i Judinoj poslanici. Dijalog vode Isusovi učenici među sobom i Pavao sa Židovima, poganima i kršćanima. Autori poslanica vode dijalog sa Starim zavjetom i apokrifnom tradicijom. U pozadini toga dijaloga je želja za spasenjem, koju izražava hebrejski korijen mlv. Na tom tragu nalazimo glagol eivrhneu,w u Mk 9,50, retku kojim završava cjelina 9,33-50, koja poziva Dvanaestoricu na međusobni mir. Djela apostolska u procesu protiv Pavla prikazuju prefekta Feliksa kao onoga po kojemu i Židovi kao podanici Rimskoga carstva uživaju mir. Jesu li Pavao i kršćani prijetnja tom miru i Rimskom carstvu? U svojoj parenezi autor poziva (judeo)kršćane na mironosni plod pravednosti (Heb 12,11). Preskript Judine Poslanice želi kršćanima porast milosrđa, mira i ljubavi (r. 2).
Nadalje, predavač je dao više primjera dijaloga i pomirenja, te je naglasio kako u vezi s dijalogom, odnosno unutar same cjeline Mk 9,33-50, upravo zadnji redak donosi i govor o miru. Marko uzima glagol koji bi pozivao na bratsku slogu.
Ovim pozivom autor bi se vratio na pitanje i raspravu Dvanestorice o tom tko je veći (9,34s.), što bi ugrožavalo mir među Isusovim učenicima, među kojima je Isus po tom pitanju postavio nove kriterije veličine i važnosti. Gdje prvi dobrovoljno uzimaju ulogu posljednjih i svima služe, tu vlada mir i prijateljstvo. Također i učeništvo je svježe i snažno. Jeli „dobra sol” koju učenici trebaju imati, njihova spremnost na služenje svima, osobito posljednjima? Takva spremnost nastaje, prema iskustvu, kada zajednica izvana bude ugrožena, progonjena i kada nije potrebno biti samo jedinstven duhom nego i u fizičkom i ekonomskom smislu. Prihvaćanje npr. djece bez roditelja primjer je služenja učenika izazvanog „vatrenom” nevoljom, zatim npr. uzajamno jačanje u čvrstoj vjeri u Isusa Krista, zatim međusobno povjerenje i mir.

Pavao kaže u Rim 14,17: „Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome”. Sinonimi za „kraljevstvo Božje” (pravednost, život, mir, radost, milosrđe, ljubav) pokazuju da je Božje kraljevanje koje je već došlo s Isusom, soteriološko Božje djelovanje među ljudima. To soteriološko djelovanje Božje koje je bilo vezano i posredovano po Isusu, stoji jednako tako u središtu nesinoptičke kerigme. „Pavao će mnogo godina kasnije iz te svoje damašćanske perspektive, kao već prokušani vjernik, ali i premoreni navjestitelj evanđelja, zapisati jednu od najsmionijih rečenica Novoga zavjeta, koja je stožernicom svekolike kršćanske teologije Božje milosti i Božjega srca: ‘Onomu tko radi (tj. onomu koji najskrupuloznije obdržava sve religiozne propise i time se, svjesno ili nesvjesno svojom ‘pravednošću’ koči pred Bogom, bližnjim i pred samim sobom) ne računa se plaća kao milost, nego kao dug. Onomu tko ne radi (tj. onomu koji se, unatoč svim životnim mukama, u konačnici osjeća posve prepuštenim Božjem milosrđu), a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost’ (Rim 4,4-5). Kršćanski je Bog ‘Onaj koji opravdava bezbožnika’. Mnoge su se ‘pravedne ‘ duše sablaznile nad takvom ‘definicijom’ Smisla svekolikog postojanja – kao što su se uostalom i Isusovi suvremenici sablažnjavali nad prispodobama o izgubljenoj ovci ili rasipnome sinu – ali je tijekom povijesti ipak mnogo više, svim mogućim ‘službenim’ religijama ‘pretučenih’ očajnika, zahvaljujući upravo takvome Bogu, koji bezbožnike prima u zagrljaj, uvijek iznova uskrišavalo i danomice uskrišava, iz svojih beznađa i ponora”, zaključio je dr. Cifrak.