Zagreb, (IKA) – Drugoga dana XXI. Redovničkoga tjedna, 1. listopada, koji se na temu “40 godina Perfectae cartatis – dekreta o prilagođenoj obnovi redovničkog života”, održava u zagrebačkoj Dubravi, u prijepodnevnom dijelu, predavanje na temu “Značenje i smjernice dekreta Perfectae caritatis” održao je fra Bono Zvonimir Šagi, OFMCap. Govoreći o koncilskom odnosno postkoncilskom vremenu, te donošenju koncilskih dokumenata bez kojih je nemoguće razumijevanje dekreta, predavač je istaknuo kako upravo dekret Perfectae caritatis za cilj ima novu provjeru i sučeljavanje katoličkog kršćanstva s današnjim svijetom kao i potragu za novim i razumljivijim jezikom u svrhu evangelizacije. Spomenuti dekret ima svoje doktrinalno teološko uporište u crkvenim dokumentima, posebno u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen gentium (LG), a svrha mu je dati praktične smjernice za provođenje obnove. Kad je riječ o II. vatikanskom saboru koji je za cilj imao otvaranje modernome svijetu, od samoga se početka koncilskih rasprava ističu četiri ključne riječi: posuvremenjenje, suodgovornost, participacija i dijalog bez kojega je nemoguće razumjeti zajedništvo kao ključne riječi praktične ekleziologije.

Osim toga, u redovničkoj je obnovi nezaobilazan i povratak na izvore, da bi se provela istinita prilagodba suvremenim okolnostima zajedno s teološkim produbljenjem svega onoga što nam je bilo predano, kako bismo “ostvarili dobar kanal prijenosa za budućnost”. Kao jezgre konkretnih promišljanja redovničke obnove ističu se tri ključna pojma, a to su: identitet, zajedništvo i poslanje, a kriza identiteta i zajedništva u velikoj su mjeri vezane uz poslanje. Osim toga, jedan od problema jest i traganje za praktičnom definicijom redovništva u Crkvi kao zajednici. Progovorivši i o prilagodbi pravila, konstitucija i običajnika unutar samih zajednica, Šagi se upitao i koliko je sve to produbilo i usavršilo izvornu karizmu pojedinog reda, ustvrdivši da je teško reći da je u tom smislu obnova uopće završila, jer je ona trajni proces. Trajnost načelnih koncilskih smjernica odnosi se na duhovnu dimenziju obnove, koja uključuje oživljavanje svijesti o vrhovnom pravilu – slijediti Krista u Crkvi i njenom životu, prepoznavajući njezine aktualne potrebe, razvijanje duha reda i početne karizme utemeljitelja te duhovnosti reda. U predavanju je zatim bilo riječi i o odnosu redovnika i biskupa u Crkvi, u Konstituciji LG, te vezano uz taj odnos pitanje o problemima u mjesnim Crkvama. Zato se sve više nameće potreba analize prijeđenoga puta prilagodbe, na razini cijele Crkve i pojedinog redovničkog instituta, što nas, zaključio je predavač, “poziva da se probudimo iz svog umornog kršćanstva kojemu nedostaje zanosa”, kako to kaže papa Benedikt XVI. koji je Crkvu uspoređuje s “barkom koja pušta na sve strane”.

U raspravi koja je nastavljena nakon predavanja, među ostalim bilo je riječi o tome kako pomiriti Isusove riječi da se ne suobličujemo ovome svijetu, s obzirom na to da je među redovničkim zajednicama, koje su u sve većoj utrci s današnjim vremenom, primjetna pojava suobličavanja svijetu odnosno sve veće udaljavanje od izvornih karizmi utemeljitelja, ali i evanđelja. Osim toga, izrečeno je mišljenje o krizi redovništva, budući da su se mnogi “umorili od obnove redovništva”, pa plodovi i ciljevi II. vatikanskoga koncila još uvijek nisu zaživjeli. Profesor na KBF-u u Zagrebu, Tomislav Zdenko Tenšek, u raspravi je pak rekao kako se perspektiva redovništva i obnove Crkve može protumačiti mislima sociologa i fenomenologa religije Željka Mardešića, koji kaže da je potrebno da redovništvo bude redovništvo siromaha i zapostavljenih, zajedništvo dobrote i milosrdne ljudskosti, zajednica nade i radosti (jer je najveća prijetnja i opasnost širenje pesimizma unutar same Crkve), redovništo mirotvorstva i praštanja te Crkva dijaloga sa svijetom kako bismo u njega unijeli svjetlo evanđeosko.