Počevši predavanje od pravne, biološke i društvene definicije djeteta, dr. Dadić pojasnila je da su kod društvene definicije bitni konstrukti, ono što društvo očekuje da bi dijete trebalo biti. Tako ako je društvu potreban potrošač, dijete se može usmjeriti da postane potrošač. Na jednaki način se konstruira i studenta.

Pojasnila je da dijete nije samo objekt u odgojnom procesu, nego je i subjekt koji određuje vlastiti razvoj, primjerice mora sudjelovati u nastajanju kurikula. To je teret koji se stavlja na malodobno dijete kada mora odlučivati o određenim stvarima i ti teški zahtjevi za dijete povezani su s različitim vrstama neuroza.

Govoreći o odgoju ususret obrazovanju, dr. Dadić je pojasnila da učitelj u razredu ima ne samo 30 učenika, nego 30 majki, 30 očeva, 60 djedova i majki. Učitelji su velesila koji utječu na puno ljudi oko njih i velika je odgovornost što će se prezentirati i kakvo će se društvo stvoriti, pojasnila je dr. Dadić. Istaknula je da je važno odgajati dijete od najranije dobit jer su djeca budućni korisnici visokog obrazovanja.

Dr. Dadić u predavanju je govorila i o vlastitoj krizi profesorstva koju je doživjela ove akademske godine jer su, kako je rekla, studenti postali „razmaženiji“, „neodgovorniji“, prvi put ispred sebe ima studente koji žele biti viđeni u smislu osobe. Neki studenti nisu spremni prihvatiti kritiku. Zaključila je da u sustav visokog obrazovanja dolaze osobe koje za to nisu spremne i stoga se počela vraćati ideji djeteta, studenta i počela kreirati neku novu inačicu vizije sveučilišta.

Ideja sveučilišta trebala bi pretpostavljati dobro temeljno obrazovanje, a u današnjem načinu života kada je velika tehnološka revolucija postoji veliko raslojavanje segmenata, veliki je odmak od cjelovitog obrazovanja, upozorila je.

Primijetila je i da se danas zbog zahtjeva tržišta rada događa, umjesto obrazovanja za život, obrazovanje za karijeru. Stoga je u današnje vrijeme došlo do nagle degradacije društveno-humanističke znanosti, uključujući teologiju.

Dr. Dadić komentirala je i Bolonjski proces uveden u Hrvatskoj. Osvrnuvši se na prijašnji model obrazovanja u kojemu je studirala, i sadašnji profesorski rad u novom sustavu, primijetila je da danas studenti imaju manje obaveza što ih vodi u letargiju i opuštenost, stvara se generacija „razmaženih“ studenata. Prema njezinim riječima, u prijašnjem sustavu bolje su se razvijale vještine važne za snalaženje u životu.

Dr. Dadić upozorila je i na industrijalizaciju sveučilišta gdje se intenzivno želi sve izmjeriti. Svake godine ocjenjuje se gdje se nalazi primjerice zagrebačko Sveučilište, ocjenjuju se rezultati maturanata. „Kako možeš egzaktno izmjeriti nečije obrazovanje, kao pedagog sam prestravljena tim fenomenima. Imam studente s oscilacijama koji na kraju zabljesnu. Različite su životne situacije. Vi te neke stvari ne možete izmjeriti i podložiti tržištu“, rekla je dr. Dadić.

Kao profesorica potaknula je na promišljanje „gdje je čovjek i što od studenta želim kad dođe sutra na radno mjesto, čega da se prisjeća s fakulteta, što ako stvaramo samo čovjeka sa znanjem, kakav će on biti svojoj obitelji i okolini“.