Zagreb, (IKA) – Prvo uvodno predavanje na sedmom pastoralno-katehetskom kolokviju za svećenike u utorak 6. ožujka održao je svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije prof. dr. Ivica Žižić pod naslovom „Nedjelja u pastoralu i liturgiji Crkve”. Šezdesetominutno promišljanje uključilo je antropološko-kulturalni, liturgijski te pastoralno-katehetski vid nedjelje, na što se u svojemu predavanju dr. Žižić, predavač na KBF-u u Splitu te na papinskom liturgijskom institutu Papinskog sveučilišta sv. Anzelma osvrnuo.
Govoreći o euharistijskom identitetu nedjelje u kulturnoj povijesti kršćanstva, dr. Žižić istaknuo je kako je nedjelja već od početka našla u poprištu političkih odluka. „Dobila je pravo javnosti s Konstantinovim ediktom, kojim je kršćanstvo u cjelini bilo priznato u svojoj slobodi. Ali, nedjelja je postojala od samih početaka kao dan euharistije, zajedništva i bratske ljubavi. Rana svjedočanstva o nedjelji naglašavaju upravo te vidove: obredni – euharistija, crkveni – zajedništvo i karitativni – bratska ljubav i pomoć”.
Usredotočivši se na kulturnu problematiku nedjelje, predavač je kazao da kriza blagdana nastupa s modernim pogledom na svijet i čovjeka. „Za razliku od predmodernog načina slavljenja nedjelje u kojem je prekid bio doživljen kao životna osovina – prostor autentičnosti, zajedništva, vjere, dakle, nedjelja je bila doživljena kao uvjet mogućnosti svega vremena i zato polazište vremena, u modernom se shvaćanju nedjelja shvaća kao nužni prekid da bi se obnovile energije. Blagdan je u sebi vrijeme regeneracije i rekonstrukcije čovjekova smisaonoga svijeta. Ali, nedjelja je postala vrijeme u kojem se čovjek susreće s onim što je izgubio: sveto, zajednica, smisao, počinak”, kazao je dr. Žižić.
Da pitanje nedjelje nije samo pitanje liturgije te da nedjelja danas postaje prostor nove obrednosti kojom se kuša zaliječiti egzistencijalna kriza življenja vremena, smatra dr. Žižić, istaknuvši da kršćanska kultura nedjelje sve više biva viđena kao „konzervativna opcija”, ne biva prepoznata u svojoj vjerodostojnosti, pa se događa da kršćanski navještaj uzmiče pred sve snažnijim sekularističkim tendencijama.
Unatoč tomu, nedjelja odolijeva izazovima moderniteta i nastavlja biti žarište zajedništva vjere. Stoga je u drugom dijelu predavanja dr. Žižić naglasak stavio na živi suodnos između liturgije i nedjelje te odgovor na pitanje kako liturgija tvori blagdansko stanje u kršćanskim zajednicama. „Iz euharistije se rađaju sve one geste kojima kršćani žive milosno ‘blagdansko stanje’. Blagovati, družiti se i radovati, odmarati se, živjeti autentično vrijeme dodira s prirodom i oslobođenog odnosa s ljudima, nipošto nisu isključeni iz euharistijskoga iskustva. Zapravo, svi oni se u euharistiji na istančan način pronalaze. Istina, u suvremenom svijetu, ova su iskustva zastrta mnogim drugim mjestima i drukčijim iskustvima gdje se također posreduje smisao ‘slobodne nedjelje'”, kazao je dr. Žižić.
„Euharistija se slavi, jer bez nedjelje ne možemo živjeti-biti; jer kršćanin ne može biti bez nedjeljne euharistije; jer je kršćanin sazdan u nedjeljnoj Euharistiji; jer je nedjeljna euharistija nada i spas kršćana, pa stoga i slijedi ispovijest, svjedočanstvo i očitovanje posljednjeg smisla nedjelje: slavim jer je Krist Spasitelj”, kazao je zaključno dr. Žižić.