Nijedna stvorena stvarnost nije beskrajna, ako riječ beskrajna shvatimo u kvantitativnom smislu. Zašto onda provocirati i govoriti da je ljudsko dostojanstvo „beskrajno“? Budući da su neki kritizirali ovaj izraz, mislim da je korisno pružiti neka pojašnjenja o njemu.

1. Dva precizna značenja pridjeva „infinita“

Pridjev „beskrajan“, koji se pripisuje ljudskom dostojanstvu, može se shvatiti u dva smisla:

1.1. Predmet beskrajne ljubavi

Izraz dolazi iz govora svetog Ivana Pavla II., koji ga je upotrijebio točno određenoj prigodi: na susretu s osobama s invaliditetom u Osnabrücku. Pred njima je želio pokazati kako dostojanstvo svih ljudskih bića nadilazi svaki vanjski izgled ili bilo koje obilježje konkretnog života ljudi. No, on je tom prilikom i sam objasnio u kojem se smislu naše dostojanstvo može definirati kao „beskrajno“. Izrazio se ovako: „Hvalit ćemo Boga i zahvaljivati ​​mu za veliki dar njegove ljubavi. Ova ljubav je temelj vaše nade i vaše hrabrosti za život. Bog nam je s Isusom Kristom na nenadmašan način pokazao kako ljubi svakog čovjeka i time mu daje beskrajno dostojanstvo.“[1]

Božja ljubav, budući da je beskrajna, daje svakom čovjeku beskrajno dostojanstvo, a ta se ljubav prema čovjeku očitovala u Kristu koji je postao čovjekom i našim otkupiteljem. Božja beskrajna ljubav ne daje beskrajnu vrijednost kamenju ili kukcima, nego ljudima koji su sposobni za spoznaju i ljubav.

Iznenađujuća je činjenica da je Beskonačno uzelo ljudsku narav i otkupilo je u Kristu, i na taj način ponudilo čovjeku mogućnost da bude uzdignut iznad prirode kako bi stupio u prijateljstvo s Njime. U tom smislu čovjek je opisan kao capax Dei: biće koje je sposobno spoznati i voljeti, sposobno biti uzdignuto u situaciju nesrazmjernu njegovim prirodnim sposobnostima. Sveti Toma Akvinski rekao je da ovaj dar posvećujuće milosti može izliti samo Bog, jer on „nadilazi svaku mjeru naše naravi“.[2]

Za razliku od drugih bića na ovoj zemlji, mi smo otvoreni beskrajnom uzdizanju, pozvani smo biti djeca u Sinu. U nama postoji dispositio, ali ljudsko srce nije samo prirodno sklono biti uzdignuto na ovaj način. Valja dodati da ovaj nutarnji poziv nije uzaludan, jer se ta mogućnost doista otvorila Kristovim utjelovljenjem i otkupljenjem. U tom duboko teološkom smislu moramo razumjeti tvrdnju svetog Ivana Pavla II., odnosno da beskrajna Božja ljubav daje svakom ljudskom biću beskrajno dostojanstvo.

1.2. Apsolutno bezuvjetno

U Deklaraciji nalazimo drugo objašnjenje ove kvalitete – „beskrajno“ – koju ima svaka osoba. Ona kaže da je „dostojanstvo neizmjerno, neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi, nadilazi svaku okolnost, bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi“ (DI 1).

Odnosno, mogli bismo tražiti beskrajno i nikada ne pronaći ništa što bi moglo ograničiti, uvjetovati ili uskratiti to dostojanstvo. „Beskrajno“ znači „apsolutno bezuvjetno“: ne postoji situacija u kojoj se ne može dogoditi nešto, apsolutno je neotuđivo, nema zamislivog razloga koji bi ga moglo zanijekati i nema kraja u vremenu. Ukratko, potpuno je bezuvjetno. Sve je to izraženo izrazom „nadilazi svaku okolnost“, koji se provlači kroz cijeli dokument i predstavlja poseban doprinos misli pape Franje na ovu temu.

Taj je izraz već bio prisutan u mnogim paragrafima enciklike Fratelli tutti. Na primjer: „Ljudsko biće ima isto nepovredivo dostojanstvo u svakom povijesnom dobu i nitko si ne može uzimati za pravo da u određenim okolnostima poriče to uvjerenje ili čini nešto što je u opreci s time.“[3]

To je novi način da se kaže da je to univerzalna vrijednost, koju moraju prihvatiti svi, svugdje i u svakoj situaciji. Istina je da nam je Objava omogućila da dođemo do ovog uvjerenja, ali to je također uvjerenje do kojeg ljudski razum može doći kroz promišljanje i dijalog, budući da „ako se u svakoj situaciji mora poštovati ​​dostojanstvo drugoga, to nije zato što mi to dostojanstvo izmišljamo ili pretpostavljamo, već zato što ono ima višu vrijednost u odnosu na materijalne stvari i okolnosti, što zahtijeva da se s njima postupa drugačije. Činjenica da svako ljudsko biće ima neotuđivo dostojanstvo istina je koja odgovara ljudskoj prirodi, neovisno o bilo kojoj kulturnoj okolnosti.“[4] Zapravo, Deklaracija Ujedinjenih naroda iz 1948. govori o „urođenom dostojanstvu i jednakim i neotuđivim pravima svih članova ljudske obitelji“.[5]

Ta činjenica bezuvjetnosti čini katoličku misao iznimno osjetljivom na ljudsko dostojanstvo koje se uvijek mora poštovati, „u svim okolnostima“. Drugim riječima, to je istina koja nije niti uvjetovana niti promjenjiva, tako da se, na primjer, nevini život nikada ne može eliminirati i ne može se naći izgovor ili razlog koji bi to opravdao. Ali ne samo nevini život, svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti, uvijek. Razmislite o tome koliko vrijedite, divite se koliko vrijedite i prepoznajte beskrajnu ljubav koja stoji iza te vrijednosti.

2. Važnost pojma osobe i ontološkog dostojanstva

Uvijek govorimo o dostojanstvu „osobe“. Na primjer, papa Franjo govori „o primatu ljudske osobe i obrani njezina dostojanstva izvan bilo kakvih okolnosti“.[6] Što se podrazumijeva pod osobom kojoj je priznato to beskrajno dostojanstvo? Objašnjenje je dovoljno razvijeno u točki 9: „Konačno, ovdje je korisno podsjetiti na klasičnu definiciju osobe kao individualne supstance racionalne naravi i koja objašnjava temelj njezina dostojanstva. Zapravo, kao individualna supstanca, osoba uživa ontološko dostojanstvo (tj. na metafizičkoj razini samog bitka): ona je subjekt koji, primajući život od Boga, postoji, to jest samostalno ostvaruje egzistenciju. Riječ racionalno uključuje sve sposobnosti ljudskog bića: i onu spoznaje i razumijevanja i onu da hoće, voli, bira, želi. Izraz racionalno također obuhvaća sve tjelesne sposobnosti koje su usko povezane s onima koje smo prethodno spomenuli. Izraz narav ukazuje na stanja ljudskog bića koja omogućavaju različite radnje i iskustva koja ga karakteriziraju: narav je princip djelovanja. Ljudsko biće ne stvara svoju narav; ono ju posjeduje kao primljeni dar i može se kultivirati, razvijati i obogaćivati vlastitim sposobnostima. Koristeći svoju slobodu u njegovanju bogatstva svoje naravi, osoba se tijekom vremena izgrađuje. Čak i ako, zbog raznih ograničenja ili uvjeta, ne može ostvariti te sposobnosti, osoba uvijek postoji kao individualna supstanca sa svojim cjelokupnim neotuđivim dostojanstvom. To se događa, na primjer, kod nerođenog djeteta, kod osobe bez svijesti ili starije osobe u agoniji“ (DI 9).

Sveti Toma Akvinski to je jezgrovito rekao kada je potvrdio da „osoba označava najplemenitiju stvar u cijelom svemiru, to jest ono što postoji u razumnoj naravi“.[7] U tom smislu možemo reći da pojam osobe, koji se odnosi na ljudsko biće kao i na anđele ili na Osobe Presvetog Trojstva, ima formalnu sastavnicu, zajedničku svim osobama: život.[8] Ovo razumno biće koje postoji, postojat će čak i ako ne može misliti, govoriti, biti svjesno ili komunicirati i biti u odnosu. Postoji ontološka stvarnost koja je korijen njegovog neotuđivog dostojanstva, izvan svih okolnosti.

Zbog toga se dokument zaustavlja kako bi pokazao da, kada govorimo o dostojanstvu, mislimo upravo na to ontološko dostojanstvo koje uvijek postoji, dok u uobičajenom jeziku izraz „dostojanstvo“ obično ima druge upotrebe koje nemaju istu razinu i mogu stvoriti zabunu: „Sve nas to navodi da prepoznamo mogućnost četverostruke distinkcije u pojmu dostojanstva: ontološko dostojanstvo, moralno dostojanstvo, društveno dostojanstvo i konačno, egzistencijalno dostojanstvo“ (DI 7).

2.1. Živjeti bez dostojanstva

Ako svaki čovjek nikada ne izgubi svoje ontološko dostojanstvo, koje postoji u svakoj situaciji, čovjek ipak može voditi nedostojan život u moralnom smislu: „ponaša se nedostojno svoje naravi“ (ibid.). Također, često se tvrdi da netko živi nedostojno u društvenom smislu: „mislimo na uvjete u kojima se osoba nalazi. Na primjer, u krajnjem siromaštvu kada nisu osigurani minimalni uvjeti da čovjek može živjeti u skladu sa svojim ontološkim dostojanstvom, kaže se da je život tog siromaha nedostojan“ (DI 8). Naposljetku, čak i u egzistencijalnom smislu, uobičajeno je reći da netko ne živi dostojno; tu se, na primjer, misli na „osobu kojoj, unatoč tome što joj naizgled ne nedostaje ništa bitno za život, iz raznih teških razloga nema mira, radosti i nade. U drugim situacijama to će biti popraćeno ozbiljnim bolestima, nasilnim obiteljskim situacijama, određenim patološkim ovisnostima i drugim neugodnostima koje tjeraju nekoga da doživi svoje životno stanje kao nedostojno pred percepcijom ontološkog dostojanstva koje se nikada ne može zaboraviti“ (DI 8).

3. Praktične posljedice

Odbacivanjem smrtne kazne papa Franjo želio je pokazati domete naših uvjerenja o neotuđivom dostojanstvu ljudske osobe: „Odlučno odbacivanje smrtne kazne pokazuje u kojoj mjeri možemo prepoznati neotuđivo dostojanstvo svakog čovjeka i prihvatiti da on ima svoje mjesto u ovome svijetu. Jer ako ga ne uskraćujem najgorem od svih zločinaca, neću ga uskratiti nikome. Svima ću pružiti priliku da dijele ovaj planet sa mnom, unatoč svemu što nas može razdvojiti“[9].

Sveti Pavao VI., papa, rekao je da „nijedna antropologija nije ravna shvaćanju Crkve o ljudskoj osobi, čak i kad se pojedinačno promatra, s obzirom na njezinu izvornost, njezino dostojanstvo, nepovredivost i bogatstvo njezinih temeljnih prava…“[10]. I papa Benedikt XVI. potvrdio je da je dostojanstvo osobe „temeljno načelo koje je vjera u uskrslog Isusa Krista oduvijek branila, osobito kada se zanemaruje u odnosu na najosjetljivije i najnezaštićenije subjekte“[11].

Ovo uvjerenje o univerzalnom ljudskom dostojanstvu, kako je inzistira papa Franjo, zauzvrat je čvrst i stabilan temelj autentičnog univerzalnog bratstva u kojem se priznaju socijalna prava: „Priznavanjem dostojanstva svake ljudske osobe, možemo među svima oživjeti globalnu težnju za bratstvom“[12]. Zbog toga deklaracija Dignitas infinita uključuje pitanja kao što su: siromašni, migranti, osobe s invaliditetom, žene koje trpe nasilje ili trgovinu ljudima. Ne zaboravimo, kako je učio sveti Ivan Pavao II., da kada je Crkva „prisutna u obrani ili promicanju dostojanstva čovjeka, čini to u skladu sa svojim poslanjem koje, iako vjerske, a ne društvene ili političke naravi, ne može a da ne promatra čovjeka u njegovoj cjelokupnoj biti“[13].

Dignitas infinita, uključujući i protivljenje pobačaju i eutanaziji i obranu socijalnih prava, omogućuje nam da bolje uočimo cjelokupni sklad za dublje razumijevanje katoličke vizije. No, upravo zbog toga uključuje i promišljanje o dostojanstvu ljudskog tijela sa svim posljedicama.

4. Tijelo

Ne mislimo na samo tijelo, nego na čovjekovo tijelo, i to ne na tijelo pokojnika, nego na tijelo koje pripada osobi, koje je izražava, omogućuje mu da stupi u odnos. „Tijelo“ u Bibliji uključuje materiju ovoga tijela, ali je i više od te materije, jer je preobraženo da postane sredstvo izražavanja, komunikacije, susreta, odnosa. Tjelesnost je naš način odražavanja trojstvenih odnosa u ovom svijetu. S druge strane, bez tijela, strogo govoreći, nema čovjeka. Summa Theologica tvrdi da je za ljudski duh odvojenost od tijela „izvan njegove prirode“[14]. I Dignitas infinita podsjeća, citirajući Katekizam, da „ljudsko tijelo sudjeluje u dostojanstvu slike Božje”[15].

Dokument poziva da prepoznamo posljedice ovog uvjerenja kada odbacuje rodnu ideologiju i promjenu spola. Papa Franjo uči da je „stvaranje prije nas i mora biti primljeno kao dar. Istodobno, pozvani smo čuvati naše čovještvo, a to znači prije svega prihvatiti ga i poštovati takvo kakvo je stvoreno“[16].

Promjena spola nije samo vanjska promjena ili nešto što bi bilo usporedivo s redovitom estetskom kirurgijom ili drugom medicinskom intervencijom. To je tvrdnja o promjeni identiteta, o želji da budemo druga osoba. U ovom slučaju samoprocjena, pod utjecajem tehnokratske paradigme, navodi nas na pomisao da ljudska sloboda, koja je zahvaljujući tehnologiji postala svemoćna, može stvoriti alternativnu stvarnost kakvu želi.

Ne želimo biti okrutni i reći da ne razumijemo uvjetovanost ljudi i duboku patnju koja postoji u nekim slučajevima „disforije“ koja se manifestira već od djetinjstva. Kada se u dokumentu koristi izraz „normalno“, to ne isključuje postojanje slučajeva izvan norme, kao što je jaka disforija koja može dovesti do nepodnošljiva života ili čak do samoubojstva. Ove iznimne situacije moraju se procjenjivati s velikom pažnjom. Ono što mi govorimo je da ideologija koja obično prati mnoge odluke o promjeni spola uključuje poricanje stvarnosti dane kao dara, s idejom da seksualni tjelesni identitet može biti predmet radikalne promjene, uvijek podložan željama i zahtjevima za slobodom svake osobe, na isti način kao što se iza ideologija roda krije tvrdnja o svemoći.

Na kraju ovog kratkog promišljanja možemo sa zdravim ponosom ponoviti ono što je rekao sveti Pavao VI.: „nijedna antropologija nije ravna shvaćanju Crkve o ljudskoj osobi“[17].

[1] Sv. Ivan Pavao II., Angelus s osobama s invaliditetom u katedrali u Osnabrücku (16. studenoga 1980.): Insegnamenti III/2 (1980.), 1232.

[2] Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae i-ii, q. 114, a. 5.

[3] Franjo, Enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020.), br. 213: AAS 112 (2020), 1045.

[4] Ibid.

[5] Ujedinjeni narodi, Dichiarazione universale dei diritti umani (10.12.1948). Preambolo, URL: https://www.ohchr.org/en/human-rights/universal-declaration/translations/italian (accesso: 13.01.2025).

[6] Frannjo, Ap. pobud. Laudate Deum (4. listopada 2023.), br. 39.

[7] Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, i, q. 29, a. 3, resp.: „persona significat id, quod est perfectissimum in tota natura, scilicet subsistens in rationali natura“.

[8]  U slučaju božanskih Osoba, misli se na „suodnos“. U slučaju čovjeka, riječ je o opstanku razumnog bića i posljedično to „u odnosu“, u potpunosti se ostvaruje tek kada su njegovi odnosi preobraženi trojstvenom ljubavlju.

[9] Franjo, Enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020.), br. 269: AAS 112 (2020), 1065.

[10]  Sv. Pavao VI., Opća audijencija (4. rujna 1968.): Insegnamenti VI (1968.), 886.

[11] Benedikt XVI., Discorso ai partecipanti all’Assemblea Generale della Pontificia Accademia per la Vita (13. veljače 2010.): Insegnamenti vi/1 (2011), 218.

[12] Franjo, Enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020.), br. 8: AAS 112 (2020), 971.

[13] Sv. Ivan Pavao II., Discorso alla iii Conferenza Generale dell’Episcopato Latinoamericano (28. siječnja 1979.), iii.1-2: Insegnamenti ii/1 (1979), 202-203.

[14] Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, i, q. 89, a. 2.

[15] Katekizam Katoličke Crkve, br. 364.

[16] Franjo, Ap. pobud. Amoris laetitia (19. ožujka 2016.), br. 56: AAS 108 (2016), 344.

[17] Sv. Pavao VI., Opća audijencija (4. rujna 1968.): Insegnamenti VI (1968.), 886.