Knjiga je realizirana na temelju mađarsko-hrvatske suradnje između Biskupijskog arhiva u Pečuhu i Državnog arhiva u Osijeku, a projekt je financirala Pečuška biskupija i Ministarstvo kulture RH.

Program predstavljanja započeo je glazbenom točkom Maxima Diega Pujola Suite Buenos Aires: Pompeya; San Telmo koju su izveli učenici srednje Glazbene škole Franje Kuhača Osijek – Marija Magdalena Purgar (gitara) i Gustav Kujundžić (violina), a pripremali su ih Josipa Erhard i Marko Rimac. Moderatorica i prevoditeljica tijekom predstavljanja bila je dr. Eldina Lovaš, a uime organizatora prisutnima se obratio dr. Kušen te prenio pozdrave i ispriku ministrice kulture dr. Nine Obuljen Koržinek, koja nije mogla sudjelovati na predstavljanju.

Prvi je o knjizi govorio priređivač Njari ističući kako ovaj popis katoličkoga stanovništva u Istočnoj Slavoniji 1767. godine nije ni teritorijalno, ni religijski cjelovit jer ne obuhvaća sva naselja Istočne Slavonije koja su tada postojala, no ipak, obuhvaća dovoljan broj da bi uzorak bio relevantan. Obuhvaćeno je ukupno 101 naselje, a zabilježena je 45 771 osoba. Iz naslova je očito – popis ne obuhvaća ni pravoslavno stanovništvo koje je bilo zastupljeno na ovom području, kao ni reformirano i protestantsko stanovništvo. Pojašnjavajući zašto je Katolička Crkva bila uključena u prikupljanje ovih podataka, Njari je rekao kako popis treba „kontekstualizirati vremenski u razdoblje vladavine Marije Terezije, kada su postojale velike bune protiv popisivanja cjelokupnog stanovništva. Habsburška monarhija nije imala infrastrukturu za kvalitetnu i temeljitu provedbu popisa, kako to učinili lokalni župnici po pojedinim katoličkim župama“.

„Ovaj nam popis neizostavno govori o dvije stvari: o patrijarhalnosti tadašnjega društva te o vrednovanju načela primogeniture. Ono što je tada bilo na svim visokim državnim razinama, može se potpuno iščitavati i u ovom popisu najobičnijega stanovništva, onoga koje nije bilo plemićko. Prvo su navođeni najstariji muškarci, nakon toga njihovi sinovi ili braća po starosti, a na kraju žene. Ono što bi htio naglasiti, zbog čega je ovaj popis izuzetno značajan za područje Slavonije, ako ne i šire – to je prvi popis u kojemu imamo popisane i muškarce i žene“, naglasio je Njari.

Arhivist Damásdi svoje izlaganje vezao je uz jedinstvenost izvora i prekograničnu suradnju. Pojasnio je kako je prije nekoliko godina uputio Zitu Jukić da u njihovu arhivu postoji jedan izvor – popis duša iz 1767. godine, koji bi možda vrijedilo obraditi i objaviti jer bi za njega postojao interes i u hrvatskim znanstvenim krugovima. „Popis duša obuhvaća ona područja koja su do 1783. godine u crkveno-administrativnom smislu djelomično pripadala Pečuškoj biskupiji, a zatim su obogaćivala Đakovačku biskupiju. U Pečuškom arhivu takvu vrstu izvora iz toga vremena više nemamo, tako da je ovaj izvor dakako jedinstven. U odnosu na spomenuto područje posjedujemo još izvore iz 18. i 19. stoljeća, ali oni su druge naravi i ne sadržavaju imena ljudi koji su živjeli na tom području, ili ne u onom obliku kao što je to u popisu duša – conscriptio animarum.

Takvi su primjerice izvor iz I. skupine fonda – zapisnici kanonskih vizitacija i matične knjige krizmanih ili drugi spisi iz područja crkvene uprave koji se nalaze u istom fondu“, rekao je Damásdi. Istaknuo je i kako je mišljenja da je uz jedinstvenost izvora, barem jednako važna i prekogranična suradnja, „jer se u domaćim crkvenim arhivima, kao i u prekograničnim crkvenim i državnim arhivima, čuva mnoštvo izvora koje bismo trebali zajedno istražiti i učiniti pristupačnima kako preko granice, tako i unutar nje, potpomažući time izgradnju i njegovanje dobrih odnosa među narodima koji žive u Karpatskom bazenu. Arhivi su izrazito podobni u popunjavanju te posredničke uloge, samo bismo trebali živjeti hrabrije, i to ne samo u hrvatsko-mađarskoj relaciji“, poručio je.

Ravnatelj Kušen rekao je kako se radi o objavi transkripta arhivskog izvora iz fundusa Biskupijskog arhiva u Pečuhu koji do sada nije bio poznat hrvatskoj historiografiji, a objavljen je na preko 1100 stranica. Knjiga obuhvaća hrvatsko-mađarski uvodni dio i transkript izvornika na latinskom jeziku, s dvije geografske karte. „Vrijednost knjige treba promatrati u odnosu na već poznate i objavljene popise Caraffine komisije 1698. i 1702., kao i u odnosu na urbarske popise iz 1736. i 1786. godine, a potom i u odnosu na kasnije popise stanovništva u 19. stoljeću. Njegova će se velika vrijednost pokazati i kod onih istraživanja koja će podatke iz tog izvora uspoređivati s podacima iz matičnih knjiga ili s podacima iz kanonskih vizitacija za 18. stoljeće, koje su za istočnu Slavoniju, Baranju i Srijem, u transkripciji latinskog izvornika i u hrvatskom prijevodu dr. Stjepana Sršana također objavljene u nakladi Državnog arhiva u Osijeku.“

Istaknuo je i posebnost popisa iz 1767., a ona je „u pružanju mogućnosti da se kroz detaljan popis stanovništva po domaćinstvima može analizirati prosječna veličina kućanstva odnosno prosječan broj ukućana. Iz analize samog izvornika i statističkom obradom podataka koje izvor pruža, donesen je cijeli niz procjena prosječnih vrijednosti, omjera i sastava popisanog stanovništva po mjestima i po različitim kriterijima.“

Mons. Udvardy zahvalio je nadbiskupu Hraniću i ravnatelju Kušenu, kao i svima ostalima koji su pridonijeli izdavanju ove knjige. Rekao je kako Zakonik kanonskog prava naglašava da su dobra Crkve zajednička, pa je i izdavanje ove knjige – zajedničko dobro. „Drago mi je što je Pečuški biskupijski arhiv mogao pomoći Državnom arhivu u Osijeku i Filozofskom fakultetu da se ova knjiga objavi. Drago mi je što Pečuška biskupija može na bratski način surađivati sa Đakovačko-osječkom nadbiskupijom i u konačnici u toj suradnji objavljena je i ova knjiga. Nadamo se da ćemo slične suradnje ostvarivati i u budućnosti“, rekao je mons. Udvardy.

Posljednji se prisutnima obratio domaćin, mons. Hranić. Pojasnio je kako su izvori za povijest današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije velikim dijelom u Pečuhu, Kaloči, Budimpešti i u drugim arhivima u Mađarskoj te u Beču i rekao: „Padom komunističkoga režima pale su i tvrde granice između nas i naših susjeda, a ulazak u Europsku uniju potiče uzajamnu suradnju i između Hrvatske i Mađarske te između naših susjednih biskupija.“ Naglasio je kako je knjiga „Popis katoličkog stanovništva u Istočnoj Slavoniji 1767. godine“ veoma važna „jer nam na temelju arhivskih dokumenata iz 1767., donosi popis i sliku stanovništva velikog dijela naše današnje Nadbiskupije, prije negoli su bile Sjedinjene Đakovačka i Srijemska biskupija i prije negoli je dio župa Biskupije Pečuh ušao u sastav dviju sjedinjenih biskupija pod upravu istoga biskupa. Kako je već istaknuto, iako knjiga ne obuhvaća stanovništvo cijele nego tek jednog dijela Slavonije, podaci u knjizi obuhvaćaju veliki broj mjesta na području naše današnje Nadbiskupije i pružaju nove spoznaje te uvid u broj te u konfesionalnu i nacionalnu strukturu stanovništva brojnih mjesta, odnosno naših župa neposredno prije sjedinjenja dviju biskupija.“ Uime Đakovačko-osječke nadbiskupije, trojice biskupa, svih vjernika, svećenika, crkvenih i društvenih, znanstvenih i kulturnih ustanova, nadbiskup Hranić izrazio je zahvalnost Biskupiji Pečuh i Biskupijskom arhivu u Pečuhu za otvorenost i suradnju u pripremi, izdavanju i predstavljanju ove knjige, ali i za svu drugu suradnju; kao i Državnom arhivu u Osijeku te svima koji su ovome djelu pridonijeli na bilo koji način.