Projekt je nastao u suradnji s Centrom za socijalnu skrb iz Slavonskog Broda.

Na početku predstavljanja okupljene je pozdravila i zahvalila na dolasku koordinatorica projekta Bernarda Barić i predstavila ciljeve projekta. Poručila je okupljenima da dopuste Božjem naumu da djeluje u njihovim životima, te da po primjeru sv. Josipa, koji je bio prvi udomitelj, učine i oni djelo kršćanske ljubavi prema onima najslabijima upravo onako kako kaže njihovo geslo „Udomi i ostavi trag ljubavi“. Zatim je uslijedilo predavanje Ivan Pačića, djelatnika Centra za socijalnu skrb iz Slavonskog Broda.

On je najprije govorio o trenutnom stanju s udomljavanjem djece i odraslih, a zatim je predstavio oblike udomiteljskih zajednica. Na kraju izlaganja govorio je o pravnim aspektima i uvjetima da netko bude udomitelj.

Ivana Pernar, udomiteljica i predstavnica udruge udomitelja Potjeh iz Slavonskog Broda, podijelila je svoje svjedočanstvo udomljavanja. Udomiteljica je već 8 godina. Na početku je zamišljala kako će udomiti jedno dijete, međutim, došlo je dvoje djece (brat i sestra) koji su i danas kod nje. Prije godinu dana došao je još jedan dječak. Bilo je još djece koja su došla na kraći smještaj po par mjeseci ili preko praznika, već kako je trebalo. Djeca u udomiteljskoj obitelji ne dobivaju samo zamjensku majku ili oca, već kompletnu njihovu obitelj i rodbinu. Postaju punopravni članovi obitelji.

Kako je rekla, ljudi često pitaju „Odakle su ta djeca? Čija su to djeca?“, a nisu ni svjesni da su to njihova naša djeca, da ih ima iz naše ulice, naselja, grada. Kada djeca dođu u udomiteljsku obitelj ona im postaje sve. „Mi se njima dajemo, a oni nam vraćaju na najljepši mogući način, neopisivom i zahvalnom ljubavi. Ta djeca nas uče da budemo još bolji, da shvatimo koliko je život vrijedan. Bude i teških trenutaka, ali uvijek se imamo kome obratit za pomoć. Nije lako, ali je vrijedno svakog trenutka”, rekla je udomiteljica Pernar.

Sanja Turčinović, socijalna radnica u CZSS se osvrnula na glavni razlog tog projekta, a to je nedostatak udomitelja. U gradu više nema Dom za nezbrinutu djecu. Postoji „Kuća sretnih ciglica“ koja je malog kapaciteta za sve one kojima treba smještaj. Zbog toga se često događa da se odvaja više djece iz biološke obitelji, a onda se kidaju i veze među njima jer ih se šalje na razne strane države. Istaknula je da se ovim projektom pokušavaju približiti ljudima i predstaviti im udomiteljstvo. Također je upoznala prisutne s udomljavanjem odraslih osoba, starijih, bolesnih, osoba s posebnim potrebama, koji isto zahtijeva 24-satnu skrb, ali je ono formalnije. Ljudi se bave udomiteljstvom, imaju uređene i prilagođene prostore za više osoba.

Na kraju predstavljanja prikazan je promo video projekta: