Na ovom susretu knjige s čitateljima kroz ugodan razgovor sudjelovali su – uz autoricu – teolog, svećenik i književnik don Anton Šuljić te profesorica Lada Žigo Španić, književna kritičarka, esejistica i prozaistica te članica Društva hrvatskih književnika.

Riječi je, dakako, bilo autoričinom viđenju umjetničkog stvaranja i njegova utjecaja, ali i promjena u različitim životnim fazama koje je profesorica Žigo Španić vjerno dočarala: „Ova je knjiga sinteza umjetnosti slikarstva i umjetnosti života, jer se u njoj vidi i životno sazrijevanje autorice koja je svoj dnevnik, pun slika i komparacija, pretvorila i u literarno djelo. Knjiga nije pisana kronološki, jer ‘uspomene su’, kako piše autorica, ‘kao rijeka ponornica. Zato je nemoguće njihovo kronološko linearno nizanje. Čini mi se da se događaji preklapaju i katkada slijevaju jedan u drugi poput razlivenih boja nekog akvarela.’“

Brojna publika imala je priliku slušati predstavljače o sadržaju knjige Zašto sam slikala?, o interesima te o slikama i motivima koji su Ljiljani Matković-Vlašić dragi, ali i onima koji pak nisu: „Ne voli, npr. mnoštvo likovnih kritika koje više zamagljuju i kompliciraju slike nego što ih nude oku promatrača. (…) Voli sklad kompozicija, boja i tonova, voli cvijeće, osobito poljsko, uživa slikati more i stijene, gradske ulice u noći, okupane žutim svjetlima kroz koje prodiru i nijanse drugih svjetala. Drag joj je i svijet krovova i prozorčića u smeđim i ružičastim tonovima, voli svijet stabala s vijugavim linijama i tonskim orkestracijama. Osobito voli slikati stara vrata, karakteristična za naše primorske gradove i otoke – fasciniraju je napori ribara i težaka u slaganju dasaka s brojnim čavlima i pukotinama, a suautori su tih djela sunce, sol, kiša i drugi fenomeni prirode.“

Prostor knjižare Kršćanske sadašnjosti tijekom predstavljanja knjige Zašto sam slikala? uljepšalo je i nekoliko recentnih autoričinih slika nastalih u čast nizozemskom slikaru Mondrianu i „njegovoj strasti koju je sveo na nekoliko pravokutnika i na tri temeljne boje“, što  podsjeća na put od bujnoga života do kontemplacije.

Publici se obratila i sama autorica, Ljiljana Matković-Vlašić, te progovorila o vlastitim motivacijama, brojnim životnim iskustvima, promišljanjima i mislima koje su je vodile kroz proces stvaranja umjetnosti, „navodili je na slikanje, ali i više od toga“. Govorila je i o važnosti umjetnosti, kako za nju samu tako i za čovjeka općenito; o slikama koje oživljuju čovjekovu nutrinu, ali i njegov prostor; o portretu koji je najbolja i živa predodžba čovjeka u cjelini, jer „i život je slika, a i svijet koji gledamo jest slikarstvo, jer se svaki prizor viđen okom slikara može pretvoriti u kompoziciju boja i oblika, a svaki čovjek u svoj portret“.

Autorica umjetnost snažno povezuje s vjerom, jer je ona „spašavanje životnog smisla“, a slikajući „ima privilegiju uživati u djelu čarobnoga Božjega stvaralaštva“. U knjizi tako navodi kako je, kada ju je netko pitao zašto kao kršćanka ne slika pobožne slike, odgovorila da stvoreni svijet dovoljno govori o Stvoritelju.

Knjiga Zašto sam slikala? Otkrivanje umjetnosti iznimna je prigoda da se čitatelj upozna s vlastitom umjetničkom dušom motiviran autoričinim izražajnim poetskim izričajem i stavom da „slikarstvo nije puko pravljenje slika… To je pronicanje u životne istine, poniranje u dubine, ne samo vidljive nego još više nevidljive stvarnosti. Umjetnik vuče svoju sudbinu kao težak teret.“