Zagreb, (IKA) – Glas Koncila, Veleposlanstvo Kraljevine Španjolske i Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Zagreb priredili su u petak 24. veljače u Zlatnoj dvorani Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu predstavljanje knjige hrvatskoga i španjolskoga novinara, književnika i intelektualca Luke Brajnovića (1919. – 2001.) „Služiti istini. Memoari, članci, ogledi i studije”. Uvodeći u predstavljanje, moderatorica programa prof. dr. Gordana Varošanec Škarić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu istaknula je kako je istaknuti pisac, znanstvenik, sveučilišni profesor, novinar rođen 13. siječnja 1919. u Kotoru, a preminuo 8. veljače 2001. u Pamploni. „Današnji dan, 24. veljače 2017. pokazuje da hrvatska pravica u ovoj Zlatnoj dvorani želi reći da je njezin sin upisan zlatnim slovima u hrvatsko sjećanje. A vječno živi onaj o kojemu živi sjećanje”, rekla je.
Uime izdavača pozdravnu riječ uputio je v. d. direktora i glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić, rekavši: „Ovo je puno više od uobičajenog predstavljanja knjige. Naime, knjiga ‘Služiti istini’ okupila nas je danas da stavimo pred svoje oči i oči hrvatske javnosti iznimnoga hrvatskoga katoličkog intelektualca i njegovo velebno djelo koje pripada hrvatskoj i španjolskoj kulturi te da se ne samo podsjetimo na bogatu hrvatsko-španjolsku kulturnu suradnju u prošlosti, nego da tu kulturnu suradnju aktualiziramo i dademo joj poticaj za daljnji razvitak”.
Ivo Škanata, predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb je u svom govoru podsjetio kako je ta udruga Bokelja nastanjenih u Zagrebu stara 93 godine. „Predstavljanje knjige održava se u okviru Tripundanskih svečanosti, svetkovine posvećene sv. Tripunu, zaštitniku grada Kotora, Kotorske biskupije i Bokeljske mornarice. Svetkovina započinje na svečev spomendan 3. veljače, a završava tradicionalnim okupljanjem Bokelja iz Hrvatske i Boke kotorske posljednje subote u veljači. Prepoznatljiv dio proslave sv. Tripuna uz samo kolo, su i lode, pohvale svecu koje datiraju iz 16. stoljeća. Lode tradicionalno govori mali admiral Bokeljske mornarice, dječak u dobi od 8 do 12 godina. On simbolizira prijenos tradicije. Biti mali admiral velika je čast, svake godine mali admiral 27. siječnja s terase katedrale Sv. Tripuna puku govori lode i time uvodi u proslavu, rekao je Škaneta te dodao da se „1928. godine s terase katedrale Sv. Tripuna obratio Luka Brajnović”.
Veleposlanik Kraljevine Španjolske u Republici Hrvatskoj Eduardo Aznar osvrnuo se na veze Hrvatske i Španjolske te istaknuo kako je u povijesti bilo mnogo velikih osoba koje su pridonijele tim vezama.
Luka Brajnović dao je doprinos misli, filozofiji. To je jako važno, jer je Brajnović živio u jako teškom razdoblju. Morao je pobjeći iz tadašnje Hrvatske koja je prolazila teške trenutke i živjela u komunističkom okruženju. Došao je u Španjolsku koja je izašla iz građanskog rata, a on je dao svoj doprinos stvaranju nove, demokratske Španjolske. To je za mene najveće područje njegova djelovanja koje sam želio istaknuti. U tim teškim trenucima u Europi bilo je važno uspostaviti vrijednosti: toleranciju, društvenu inkluziju i različitost, rekao je veleposlanik Aznar te izrazio nadu da će u obje zemlje biti onih koji će nastaviti putem Luke Brajkovića.
Predstavljanju knjige nazočile su i dvije kćeri Luke Brajkovića, a s okupljenima je svoja sjećanja na oca podijelila dr. Elica Brajnović de Leahy, počasna hrvatska konzulica u Kraljevini Španjolskoj. Mnogo se toga napisalo i objavilo o Luki Brajnoviću u Španjolskoj, Americi i raznim europskim zemljama, ali činjenica da knjiga o njemu izlazi u Hrvatskoj nešto je što posebice veseli cijelu našu obitelj i na tome smo duboko zahvalni, rekla je. Istaknula je kako je uz oca naučila toliko stvari koje se ne mogu ni rezimirati. „Uživala sam u njegovu dobrom raspoloženju i veselju, naučio me pjevati i voljeti glazbu, čitati klasike, i naposljetku kako postati novinarka. Ali naučila sam i važnije stvari: naučila sam kako voljeti Boga, tražiti ga u svim trenucima svoga života, u svim okolnostima, u teškim i lakim trenucima. Njegova odanost Bogu i prihvaćanje Njegove volje uvijek i svugdje bili su nesalomljivi. Uvijek me iznenađivalo što je jedna tako osjetljiva i kreativna osoba kao što on je tako čvrsta u svojim uvjerenjima. Njegova strast za istinom zasnivala se na pravoj Istini, pisanoj velikim slovima. Tata je znao slušati, nikada se nije nametao ni nama, ni svojim učenicima za koje je bio poseban. Nastojao ih je formirati, tako da postanu dobro obrazovani i pošteni ljudi koji će služiti za dobrobit društva”, rekla je. Nadalje je istaknula kako ju je otac naučio praštati brzo i ne gubiti vrijeme na kivnost, uvrijeđenost i tugu. Patio je zbog nepravde, ali se uvijek pozitivnošću borio protiv mržnje, rekla je te iznijela jedan detalj. Brajnović je bio osuđen od partizana na smrt strijeljanjem, čak si je bio iskopao i vlastiti grob. U posljednjem trenutku jedan od milicajaca mu je zapovjedio „drug novinar van iz reda” i tako mu spasio život. Kada je 1996. došao u Zagreb kako bi održao nekoliko predavanja o novinarskoj etici, došao ga je vidjeti jedan starac. Otac ga nije prepoznao. Starac koji je pročitao u novinama da je moj otac u Zagrebu, pozdravio je i rekao: „Ja sam onaj koji vas je izvadio iz reda za streljanje. Želim vam izraziti dobrodošlicu u Zagreb”. Zagrlili su se. Moj otac je uvijek molio za toga čovjeka, a nastavio je to činiti do kraja života. Preminuo je nekoliko dana nakon proslave sv. Tripuna, svoju Boku kotorsku uvijek je nosio u srcu. Španjolska je bila njegova druga domovina koju je uvijek volio i kojoj je znao zahvaliti svojim životom i radom. Moj je otac uvijek veslao na pučinu, nadam se da će svojim zapisima i intelektualnom i ljudskom ostavštinom nastaviti podučavati i buduće generacije, rekla je na kraju.
Prof. dr. Norberto Gonzalez Gaitano s Papinskoga sveučilišta Svetoga Križa u Rimu koji je bio Brajnovićev student i asistent na Navarskom sveučilištu govorio je o sveučilišnom radu Luke Brajnovića. Uvodno je napravio presjek publicističke djelatnosti koja se poglavito odnosi na sveučilišne udžbenike. Kao njegov učenik na Katedri za novinarsko-informacijsku etiku predstavio je Brajnovićev priručnik za predmet „Novinarska deontologija i ideje na kojima počiva”. Knjiga se bavi glavnim temama novinarske profesije kao što su odnos između novinarstva i društva, prava i dužnosti novinara, dužnosti vezane uz istinitost, potkrepljivanje dokazima, profesionalnu tajnu, klauzulu savjesti, obvezu ispravljanja netočne informacije, senzacionalizam, specijalizaciju i dr. Posebno je zanimljiva karakterizacija koju je Brajnović dao aktivnom novinarstvu, koje je jedino dostojno nositi ime novinarstvo. Ovo djelo pokazuje da je osoba visokog moralnog integriteta i izvanredne misaone jasnoće, te da ima bogato i čestito profesionalno iskustvo viđeno kao služenje društvu. Postavio je temelje za buduća istraživanja, posebice ona vezana uz potkrepljivanje dokazima i znanstveni karakter informacija kojima se bave Brajnovićevi učenici. Kada je pri pri kraju svoje akademske karijere pisao „Priču o šestom novinaru” skicirao je, bez da je toga bio svjestan i ne misleći na samoga sebe, svoj vlastiti profil. Luka Brajnović proučavao je i obrađivao načela, koncepte i kriterije o dobrom profesionalcu u svojim knjigama. No, sve ih je naučio praktično tijekom svog života i prenio dalje svojim životnim primjerom. Dovoljno je pročitati njegovo djelo ‘Rastanci i sastanci. Sjećanje na rat i progonstvo’ kako bi se to shvatilo. Živio ih je kako u svom svakodnevnom životu, tako i onom akademskom. I tome sam osobno svjedočio, zaključio je Gonzalez Gaitano.
Urednik biblioteke „Hrvatska katolička baština” Glasa Koncila u kojoj je obavljena ova knjiga dr. Vladimir Lončarević zahvalio je svima koji su dali svoj doprinos. Istaknuo je kako je biblioteka pokrenuta 2005. s ciljem predstavljanja javnosti zapostavljene i zanemarene velikane kršćanske misli u hrvatskoj kulturi 20. st., kako bi se pomoglo prevladati posljedice memoricida i kulturocida sustavno provođenog nakon II. svjetskog rata i postaviti temelje za buduća znanstvena proučavanja hrvatske kulture i njezinu cjelovitu interpretaciju. Ova knjiga je priređivana s posebnom ljubavlju, davno zamišljena, a nastala je kad se pripreme primila mr. Matilda Kolić Stanić, doktorandica na Hrvatskim studijima koja priprema i doktorsku disertaciju o Luki Brajnoviću. Luka Brajnović dao nam je poučak kroz veliku baštinu koju je stvorio kroz svoju obitelj, kroz svoj književni, kulturni, znanstveni i pedagoški rad. Taj poučak o životu koji nam je dao čini ga istinskim velikanom, i hrvatskim i španjolskim, dodao je Lončarević.
Priređivačica knjige mr. Kolić Stanić istaknula je kako se tekstovima Luke Brajnovića služi više godina u okviru svojih istraživanja. „Prvi puta njegove sam veličine postala svjesna tek u Rimu, oko 2007. Tada sam se čudila prof. Gaitanu koji je kao i danas s ljubavlju i poštovanjem govorio o njemu kao europskom velikanu, a da osobno o Luki Brajnoviću kao Hrvatica ništa nisam znala”, rekla je te zahvalila članovima obitelji Brajnović koji su joj otkrivali ne samo profesionalnu, nego i ljudsku stranu Luke Brajnovića. „Premda se sporadično posljednjih godina moglo o njemu u Hrvatskoj nešto čuti i pročitati, posebno kao književniku, glas Luke Brajnovića kao intelektualca, novinara i teoretičara rijetko se mogao čuti. Ova knjiga to želi pokušati promijeniti. Predstavljamo prvu knjigu u kojoj se nalazi izbor reprezentativnih tekstova Luke Brajnovića koji vremenski obuhvaćaju više desetljeća njegova publicističkoga rada”, rekla je Kolić Stanić te dodala „neću pogriješiti ako kažem da je ovo prva knjiga s takvim izabranim tekstovima, i s obzirom na španjolsko govorno područje”. Posebnost knjige je i ta, što su u njoj objavljeni neki španjolski tekstovi koji su sada prvi puta prevedeni za hrvatsku publiku, koji su pristigli zahvaljujući ponajprije kćerima Luke Brajnovića. Tekstovi iz knjige nastojali su odgovoriti reprezentativnosti njegova djelovanja. Naime, budući da je bio glasovit sveučilišni nastavnik s područja medija i svjetske književnosti, a i sam književnik to se nastojalo pokazati barem trima njegovim profesorskim tekstovima o novinarskoj deontologiji, deontologiji književnika, te o savjesti kao djelujućem čimbeniku u novelistici. Nadalje, Brajnović je hrvatski emigrant. Nemoguće je izbrisati tu činjenicu, jer ona je toliko toga uvjetovala, i na neki način pridonijela da taj Hrvat iz Boke bude most između kultura europskih naroda, rekla je priređivačica te dodala kako je Brajnović kao urednik u tjedniku „Hrvatska straža” i „Luč” bio jedan od protagonista, svijetla točka, ponos hrvatskoga novinarstva iz razdoblja prije i tijekom II. svjetskog rata.
Brajnović kao novinar nastupa i kao vrstan učitelj povijesti, uvijek pomaže shvatiti povijesna zbivanja koji su se događali ne samo na hrvatskim prostorima, nego je to tijekom trideset godina precizno radio kad je riječ o analizi svjetskih događanja. On je nedvojbeno i katolički intelektualac koji je „sve svoje energije posvetio katoličkome radu”, a da se nikada nije služio Crkvom, nego joj je najiskrenije služio kako je najbolje znao i mogao. Potpuno sam sigurna: čitajući tekstove Luke Brajnovića čitamo o sebi, o nama i o onom dijelu čovjeka koji želi tražiti i želi služiti istini, zaključila je Kolić Stanić.
U glazbenom dijelu nastupila je sopranistica Marija Kuhar Šoša te pijanist Mario Šoša.
Književnik i novinar prof. Luka Brajnović jedan je od utemeljitelja katedre za novinarsku etiku u Pamploni, a po njemu je međunarodna novinarska nagrada nazvana “Luka Brajnović”. Umirovljen je 1992. godine kao redoviti sveučilišni profesor. Prije odlaska u emigraciju bio je urednik “Hrvatske straže” i “Luči”, javljao se i u ostalim hrvatskim novinama. Kao ugledni katolički laik bio je član “Domagoja”. Nakon demokratskih izbora više puta je posjetio Hrvatsku, posebice svoje Jeronimsko društvo i uredništva katoličkih sredstava priopćavanja. Prigodom posljednjeg posjeta Domovini, vidno bolestan, održao je predavanje na Zagrebačkom sveučilištu, te se susreo s članovima Hrvatskoga društva katoličkih novinara.