Dr. Sc. Agneza Szabo govorila je o političkom i društvenom kontekstu vremena u kojem se održala manifestacija Posvete Srcu Isusovu. Na prijelazu stoljeća bilo je mnogo izazova. One su socijalne, političke i kulturološke naravi. U središtu tih izazova stoji ban Khuen Hedervary, katolička omladina i papa Leon XIII.

„Što se tiče spomenutoga hrvatskoga bana Dragutina Khuen Hederwarija, koji je također i središnja osoba u povodu svete godine 1900., ali i posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu, to ranijih i kasnijih Godina koje su slijedile. Prije svega ističem, da je liberalna vlada bana Khuen-Hederwaryja, odnosno njezino ministarstvo za bogoštovje i nastavu, uvijek veoma spremno i na vrijeme davalo sve potrebne suglasnosti u pogledu školske nastave, od koje su sve škole bile oslobođene u dan posvete, ili oglasa u medijima, ili isticanja javnih insignija i slično. Komunikacija između
crkvenih odbora za proslavu i vlade bana Khuena He3derwaryja bila je odlična. Međutim ona nije bila tako odlična u doba gradnje današnje bazilike Srca Isusova u gradu Zagrebu, kada su vlasti osporavale zagrebačkome biskupu dr. Jurju Posiloviću kupnju zemljišta za gradnju bazilike u blizini današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu, jer tada na tom prostoru još nije bilo niti jedne kuće. Tome su se javno protivili liberali i masoni, također i u Hrvatskome saboru, a ban Khuen Hederwary izražavao je neutralan stav, pa se nadbiskup Posilović morao zadovoljiti kupnjom zemljišta i gradnjom bazilike na današnjem mjestu, a crkva je posvećena 1902. godine. Uz to, vlada bana Khuen Hederwarija, izazivala je brojne probleme u hrvatskome narodu, Tako primjerice, njegova vlada donijela vrlo težak zakon o radu, koji je iznosio 12 do 14 sati na dan, a dozvoljavao je i zapošljavanje djece. Pri tome se ugledao i na druge evropske zemlje koje su donosile slične nehumane zakone, a radničke su plače su pri tom bile takove, da su bile nedostatne za dostojan život.

„Dragutin Khuen-Hedervary, koji će vladati punih 20 godina od 1883. do 1903 godine, dakle i doba svete godine 1900. i posvete hrvatske mladeži Srcu Isusova, njenom hodočašću u Rim i znamenitome prijemu kod Pape Leona XIII. Također i za vrijeme tiskanja ove znamenite knjige koju danas predstavljamo ističem da se za vrijeme vladanja bana Khuen-Hederwary, ali i u čast svete godine 1900. započela graditi i crkva Srca Isusova, koja je danas bazilika, i o kojoj se tada raspravljalo i na Hrvatskom saboru, ali i problemima hrvatske mladeži, te održao i Prvi hrvatski katolički kongres 3-5, rujna 1900. godine. Ističem da se tada Dalmacija i Istra nisu nalazile pod vlašću Hrvatskoga sabora i bana, već su na veliko nezadovoljstvo hrvatskoga naroda imale svoje pokrajinske vlade i Sabore, i stoga Zakoni doneseni u Hrvatskome saboru u Zagrebu, kao niti Zemaljske vlade sa sjedištem u Zagrebu, nisu imali nikakve obveze u Dalmaciji i Istri. Tamošnji narod s hrvatskim narodom u Hrvatskoj i u Slavoniji povezivala je uz pripadnost Habsburškoj monarhiji, na osobit način katolička vjera i njene institucije – najprije biskupi,, zato su i mladići i djevojke iz Dalmacije i Istre mogli sudjelovati i u znamenitoj posveti hrvatske mladeži Srcu Isusovu i zajedno s ostalim predstavnicima hodočastiti u Rim te dati svoje potpise za znameniti album, koji je predan papi Leonu XIII., o kojem je također riječ u knjizi koju predstavljamo“, rekla je dr. Szabo.

Dr. Ivan Šestak dekan isusovačkog Fakulteta filozofije i religijskih znanosti i profesor na istom fakultetu. On je veoma zaslužan za izdavanje hrvatskog prijevoda autobiografije p. Antona Puntigama idejnog začetnika posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu. Ova vrijedna knjiga jest dragocjeni dokument o povijesti, o životu i djelovanju Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini i hrvatskom narodu a ondje je p. Puntigam proveo većinu svoga svećeničkog života kao zaslužni odgojitelj hrvatske mladeži i svećeničkog podmlatka.

„Papa Leon XIII, posvetio je 11. lipnja godine 1899, čitav ljudski rod Presvetomu Srcu Isusovu, Sjećajući se toga događaja naši su biskupi krajem prošle godine odlučili posvetiti hrvatski narod i njegovu mu domovinu tomu Srcu. Čin posvete dogodit će se za desetak dana, na Svetkovinu Presvetoga Srca Isusova u petak, 27. lipnja u 19 sati. Mi Hrvati smo s posvetom Srcu Isusovu pape Leona XIII, na osobit način povezani. Osjetila je to čitava naša Domovina, i to zamislite – zahvaljujući jednomu strancu; austrijskomu isusovcu, Štajercu Antonu Puntigamu, rođenomu 1859, nedaleko od Graza. To što mi danas tako rado pjevamo crkvenu pjesmu „Zdravo Djevo”, imamo također zahvaliti tom strancu. Naime, p. Puntigam je povodom 50. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije godine 1904. zamolio Petra Pericu, kasnije mučenika ubijenog na Daksi godine 1944., da ispjeva tu prigodnu pjesmu. Stranac pater Puntigam zaslužan je također što mi Hrvati zdušno pjevamo još jednu pjesmu, a to je „Do nebesa”. Sjećamo se da je ona za vrijeme komunističkoga režima bila gotovo naša zamjenska nacionalna himna. Nju je također na Puntigamov poticaj ispjevao Petar Perica povodom Posvete Hrvatske mladeži Srcu Isusovu godine 1900“, spomenuo je dr. Šestak.

„I tu je posvetu zamislio sam pater Puntigam, i to po nadahnuću – kako on kaže – Duha Svetoga. O tome on u autobiografiji piše: Jednoga dana uputio sam se na kor sjemenišne kapele te prije nego sam kleknuo, došla mi je ova misao: Čitava se hrvatska mladež ove godine mora svečano posvetiti Božanskom Srcu Isusovu te Svetom Ocu u Rim odnijeti jedan album s njihovim imenima te jedno zlatno srce kao znak ljubavi. Za manje od pola minute bio mi je jasan čitav plan, i to onako kako se on kasnije i zbiljski ostvario“.

„U hrvatskim zemljama Svetkovina Srca Isusova – svjedoči pater Puntigam-godine 1900, bila je uistinu jedinstvena svetkovina, kako će to posvjedočiti nakon mene ip. Nagy. U mnogim gradovima i selima pucale sa petardo, zvonila su zvona, održavale su se procesije s glazbom i pjesmom. U katedralama, kao i u jednostavnim seoskim crkvama, pa i na otvorenom, klečala je hrvatska mladež i svečano se posvećivala Božanskom Srcu Isusovu. Ujedno je i svuda odzvanjala pjesma „Do Nebesa”. Valja se s dozom svete zebnje zapitati hoćemo li mi i kao narod -ne dakle kao godine 1900, samo naša mladež, nego i djeca i ljudi u zrelim godinama i starci, učiniti to i na ovogodišnju Svetkovinu Srca Isusova, u 19 sati?! Na tu će nas proslavu pet minuta prije 19 sati pozivati sva crkvena zvona diljem hrvatskoga nacionalnoga korpusa. Nemojmo prečuti ta zvona! Naime, nama je kao narodu zaista „,5 do dvanaest”! Pa može li narod, koji tako groznom psovkom začinjenom velikom dozom oholosti i lascivne seksualnosti, huli na Boga, koji je tako egoistično zatvoren za život i tako nerazumljivom plitkošću predan trivijalnostima, očekivati Njegov blagoslov?! Srce Isusovo traži od nas nešto dublje, traži naše srce! Sav je smisao pobožnosti prema Presvetom Srcu u tom, da zađemo sami u sebe, u svoje srce – te se ondje susretnemo s Bogom, koji čeka da nam se smiluje”, zaključio je dr. Šestak.

P. Božidar Nagy, sada profesor u miru Filozofsko teološkog instituta D. I. i postulator za kanonizaciju bl. Ivana Merza. Njegova je bila inicijativa i zasluga da je ovo reprint izdanje Spomenice iz 1901. objavljeno u naše vrijeme jer je bio svjestan koliko je važno da se ovaj povijesni događaj posvete hrvatske mladeži ne zaboravi, ali i aktualizira sa svojom porukom našem vremenu.

„Za tjedan dana 22. lipnja 2025. navršava se 125 godina kako se 160.000 hrvatskih mladića i djevojaka 1900. godine posvetilo Srcu Isusovu. U svome izlaganju donosimo prikaz kako se organizirala i obavila ova posveta koja je bila jedinstvena manifestacija vjere ne samo u povijesti Crkve u Hrvata nego i u cijeloj Katoličkoj Crkve jer ni u jednoj zemlji katoličke tradicije nije zabilježen sličan vjerski događaj na početku 20. stoljeća kao što se to zbilo u Hrvatskoj“, rekao je p. Nagy.

„Idejni začetnik ove posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu bio je austrijski isusovac p. Antun Puntigam kao što smo već čuli u izlaganju p. Šestaka. Kad je stvarno po nadahnuću Duha Svetoga dobio ovu ideju odmah je o tome obavijestio ugledne svećenike u Zagrebu koji su ideju spremno prihvatili, a hrvatski biskupi su inicijativu spremno odobrili. Osnovan je odmah poseban odbor za organiziranje posvete, a cijelu inicijativu odobrila je i tadašnja Zemaljska vlada. (Ne zaboravimo da se Hrvatska tada još uvijek nalazila u sastavu Austrougarske monarhije.) Prva akcija za pripremu posvete bila je tiskanje letka-Poziva za ovu posvetu koji je razaslan kocem mjeseca veljače na sve hrvatske župe, škole i odgojne ustanove za mladež. Samo slavlje posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu bilo je obavljeno za svetkovinu Srca Isusova u svim hrvatskim biskupijama na sam blagdan 22. lipnja 1900. Posebno je svečano bilo u Zagrebu. Po odredbi nadbiskupa Posilovića posveta mladeži je obavljena u zagrebačkoj katedrali koja je bila potpuno ispunjena mladima. Računa se da ih je bilo oko pet tisuća”, naglasio je p. Nagy.

Na kraju susreta otpjevane su dvije kitice pjesme posvetnice Do nebesa koja je spjevana prije 125 godina, a ostale tri izrecitirane.

Naposljetku se okupljenima obratila prof. Anica Gregorić, inače moderatorica predstavljanja knjige uz riječi zahvale predstavljačima, ali i “vlč. Bori Gavranu, hrvatskom svećeniku koji je na službi u Bečkoj nadbiskupiji u Austriji. On je kao veliki štovatelj Srca Isusova financijski pomogao tisak ovog reprint izdanja. A onda nakon dvije godine posebno se zauzeo također i u pripremi izdavanja hrvatskog prijevoda Autobiografije p. Puntigama našavši brojne suradnike za prepisivanje njegova rukopisa koji je on osobno uz puna truda bio najprije digitalizirao.”

Foto: Dario Zürchauer

Foto: Dario Zürchauer

Foto: Dario Zürchauer/p. Božidar Nagy