O knjizi su govorili s. Terezija Hunjadi, opatica samostana benediktinki na Cresu; vlč. Josip Kidjemet, postulator kauze za beatifikaciju s. Giacome Giorgie i o. Božidar Nagy, postulator za kanonizaciju bl. Ivana Merza.

“Službenica Božja Giacoma Giorgia Colombis je prva hrvatska benediktinka u tisućljetnoj povijesti prisutnosti Benediktinskog reda u Hrvatskoj za koju je pokrenut postupak za beatifikaciju, a postupak za njezinu beatifikaciju pokrenut je 20 dana nakon njezine smrti što samo znači da je uživala veliki glas svetosti – famu sanctitatis za života i nakon smrti. To je jedinstveni slučaj u povijesti kauza posljednjih stoljeća”, naglasio je o. Božidar Nagy po završetku misnoga slavlja koje je prethodilo predstavljanju knjige.

Uvodnu riječ uputila je voditeljica predstavljanja knjige. “Riječ je o prvoj hrvatskoj benediktinki i uopće o prvom hrvatskom članu časnog i stoljetnog benediktinskog reda koji je u Hrvatskoj prisutan više od tisuću godina, a za koju je pokrenut postupak za proglašenje blaženom i svetom. Premda je ona živjela prije više od dvjesto godina i umrla 1801. godine u samostanu na Cresu gdje je i pokopana, ali s njome nije umrla njezina svetost i primjer jedne svete monahinje, redovnice, ili koludrice kako je nazivaju na Cresu; osim svoje svetosti ona je još k tome bila obdarena velikim mističnim darovima. Tako konačno i mi u Hrvatskoj među tolikim već proglašenima, a pogotovo neproglašenim blaženicima i svecima imamo jednu pravu Božju ugodnicu koja se može postaviti uz bok brojnih svetaca i svetica mistika i mističarki preko kojih nam je Bog pokazivao svoju nazočnost i djelovanje u našim životima.”

O službenici Božjoj prva je govorila s. Terezija Hunjadi, opatica samostana benediktinki na Cresu koja je, između ostalog naglasila posebnost ove službenice Božje. “Koji su to Darovi Duha Svetoga koji je čine tako posebnom? Poznata je kao mističarka i velika pokornica. Krasile su je velika ljubav prema Isusu zaručniku koji je bio centar njezina života, nastojala je živjeti Pravilo sv. Benedikta koje je zavjetovala osobito tako „da ništa ne pretpostavi ljubavi Kristovoj“, poslušnost prema svećenicima za koje je molila da joj Isus progovori; išla je često na ispovijed, željela je čistu dušu te bi postila i činila pokoru kao zadovoljštinu za grijehe svoje i cijeloga svijeta. Imala je vizije, proročanske snove, lokucione – unutarnji govor, dolazile su joj riječi psalama kao spoznaja i snaga i potpora u mnogim situacijama a imala je stigmu i to ranu na tijelu na srcu”.

U nastavku je s. Terezija Hunjadi spomenula da otkada je “obnovljen proces za beatifikaciju u samostanu nastojimo činiti koliko je moguće u uvjetima klauzure, na širenju glasa njezine svetosti. Svakog 28. u mjesecu imamo u 18 sati molitvu na tu nakanu uz našu Večernju i uz pristup vjernika, također je otvorena njena ćelija sa mogućnosti pristupa javnosti. Tome pridonosi i ova promocija njezina dnevnika. Službenica Božja Giacoma Giorgia Colombis je veliko duhovno blago za našu zajednicu, i mi od nje dobivamo mnoge poticaje za naš duhovni život. Ona nas tako povezuje s nepreglednom povorkom sestara koje su prije nas živjele, molile i radile na slavu Božju. Ona nam otkriva način života u nekim težim okolnostima i svjedoči o Božjoj ljubavi koja je razlivena u našim srcima kako veli sv. Pavao a što je posebno dolazilo do izražaja u životu s. Giacome Giorgie kao i drugih sestara koje su prije živjele u ovom našem samostanu u ustrajnost i vjernosti Isusovoj ljubavi”, rekla je s. Hunjadi te na kraju istaknula da “svetački život službenice Božje Giacome Giorgie dakako poticaj je i primjer ne samo nama sestrama benediktinkama, nego i drugim Bogu posvećenim osobama. Njezin primjer odrazio se i na stanovništvo Cresa koje je prepoznalo svetost njezina života i utjecalo se u molitvama njezinu zagovoru. Jer sveci ne samo da ostavljaju trag u svijetu nego su i pravi orijentiri za naš svakodnevni kršćanski život i naši zagovornici kod Boga.”

Drugi govornik bio je vlč. Josip Kidjemet, postulator kauze za beatifikaciju s. Giacome Giorgie naglasio je da se “dvadeset dana nakon smrti pokrenuo postupak za proglašenje svetom, a to je jedinstveno u procesima proglašavanja svetaca, do sada nije zabilježen takav slučaj u posljednjim stoljećima.” U nastavku je rekao da dnevnik s. Giacome “nije običan tekst za čitanje. Kada pročitate jednu rečenicu i morate stati, razmišljati. Bez toga je ovo teško razumjeti jer ona piše iz svoje nutrine. Ona živi s Bogom. To je jedinstveni primjer za koji znamo kod nas. Ona je uronila u Boga”, rekao je vlč. Josip Kidjemet obrazloživši pritom i povijesno – socijalni kontekst utjecaja u kojem je s. Giacoma živjela. “Nadamo se da će uskoro ovaj dnevnik biti objavljen u cijelosti”, rekao je vlč. Kidjemet te obrazložio da je to” važno jer u tom dnevniku možemo vidjeti pravi lik ove Službenice Božje. Ona je bila vrlo jednostavna, prisebna, živjela najjednostavnijim životom. Benediktinke sa Cresa obratile su se Kongregaciji za proglašenje svetim u Rimu od koje su dobile povratni odgovor te je 2014. pokrenut ponovni proces. Tek je ove godine iz Rima došlo dopuštenje da se proces za proglašenje svetom može nastaviti”, zaključio je vlč. Josip Kidjemet.

O. Božidar Nagy, postulator za kanonizaciju bl. Ivana Merza na početku svojeg izlaganja rekao je da “Službenica Božja nije pisala dnevnik samoinicijativno nego po izričitom naređenju svoga ispovjednika. I to, nije ga počela pisati odmah po ulasku u samostan, nego mnogo kasnije. Tek 1780. godine kad joj je bilo 45 godina od kojih je već 30 godina živjela u samostanu!!! I vodila ga je sve do 1799. do pred četiri godine prije svoje smrti. Dakle punih 19 godina. Bila joj je velik žrtva uopće početi i potom nastaviti pisati dnevnik kako to odmah na početku spominje, ali je to činila iz poslušnosti prema ispovjedniku svjesna da joj Bog govori preko njezina duhovnog vođe”.

U nastavku je istaknuo kristološku usredotočenost koja dolazi do izražaja kod Giacome G. “Ona doživljava liturgiju kao mjesto Božje objave. Živjela je ono što je svakodnevno slavila i preko tih spasenjskih događaja nazočnih i slavljenih u liturgiji susretala je Utjelovljenu riječ kao svojega Zaručnika i Spasitelja. Mističnu milost poistovjećivanja s Kristovim patnjama cijenila je kao poseban dar. I upravo stoga je sve očitovala svome ispovjedniku znajući kako te posebne milosti mogu postati i zamka koja vodi prema oholosti i samodopoadnosti. Najznačajniji dar kojega je s. Giacoma Giorgia primili bile su tzv. locuzioni. To je u njenom slučaju bio dar unutarnjega govora u vidu Božje Riječi najčešće preko određenih rečenica iz psalama. Putem toga unutarnjega govora Gospodin ju je opominjao, poučavao, govorio koje i kakve molitve i pokore treba učiniti, a također joj je otkrivao i buduće događaje.”

“Kada je bila suša na cijelom creskom području, piše u svome dnevniku, ne jedanput je s. Giacoma Giorgia upućivala žarke molitve i pokore, i kiša bi upravo na čudesan način stizala i spašavala posušene masline i drugo rasljine. Bolest niti nju nije mimoilazila, pogotovo u posljednjim godinama njezina života kada se nekoliko puta teško razboljela. Tako je strpljivo i gotovo radosno podnosila patnje bolesti te ju je liječnik prozva „Angelo hilare“ radosni anđeo”, rekao je o. Nagy te posebno istaknuo i naglasio važnu i zanimljivu činjenicu da “dvije kreposti upravo u herojskom stupnju dolaze do izražaja u cijelom njezinu dnevniku: poniznost pred Bogom i pred ljudima, i potom poslušnost ne samo svome ispovjedniku koja je često tražila od nje i osjetne žrtve, nego i svojim redovničkim poglavaricama. Te dvije kreposti su prva garancija autentičnosti njezinih mističnih doživljaja. Daljnja potvrda njezinih izvanrednih duhovnih darova i milosti jest njezin odaziv Božjim poticajima koje je trajno primala a to je poticaj na intenzivnu molitvu i potom na razna djela pokore i trpljenja koja su bila motivirana jedino ljubavlju prema trpećem Kristu patniku kojemu je željela biti što sličnija”, zaključio je o. Nagy.