Dr. Bekavac istaknuo je snagu, jasnoću i vrijednost argumenata u knjizi u kojoj „nema nikakve ideologije niti je s tim ciljem pisana. Ona služi samo istini koja na tragu znanstveno dokazanih činjenica iznosi pogled na tajnu postojanja čovjekom osobom“. Upozorio je da „svako odvajanje morala od demokracije znači njen poraz i okretanje protiv temeljnog ljudskog prava, a to je pravo na život. Čovjek kao osoba prethodi državi i društvu pa rasprava o vrijednosti života ne može biti prepuštena na milost i nemilost samovolji pojedinaca ili skupina. Temeljno i opće dobro naroda i države je ljudski život od začeća. Tada demokracija može služiti čovjeku koja se očituje kao kultura smrti“ poručio je dr. Bekavac. Istaknuo je da „zigota zahtijeva bezuvjetno poštovanje koje mu dugujemo kao ljudskom biću u tjelesnoj i duhovnoj cjelokupnosti. Pravo treba priznati temeljno pravo na život. Čovjek se uvijek razvija kao osoba i subjekt prava“. Dr. Bekavac je istaknuo i da je od „presudne važnosti liječničko poimanje ljudskog života u prenatalnom razvoju. Liječnici su najpozvaniji reći o tajni prenatalnog života te stati u obranu jedinstvenosti, neponovljivosti i tehnološke usmjerenosti prenatalnog čovjekovog razvoja, kako bi se isključila mogućnost dokidanja ili uništavanja ljudskog života u ranim stadijima razvoja. Djelatnici u zdravstvu danas su izloženi različitim kušnjama savjesti u odnosu prema temeljnoj vrednoti, a to je ljudski život“ upozorio je dr. Bekavac, poručivši da se djelatnici u zdravstvu „nalaze pred izvorima jake odgovornosti prema ljudskom životu koji proizlazi iz njenog najdubljeg sadržaja da je liječnik prije svega artist ljudskog tijela koji pred sobom nema samo čovjeka u tjelesnom aspektu, nego čovjeka gleda i u duhovnom aspektu. Potrebno je promicati dobro ljudske osobe već od prvih stadija života osobito u prenatalnom razvoju čovjeka“. Pobačaj utječe i na demografsku sliku i strukturu naroda. Treba donositi pronatalitetne politike, uvažavati datosti moderne embriologije i prednatalne dijagnostike te sustavno rasvjetljavati temeljne istine o čovjeku, potaknuo je dr. Bekavac.

„Parafrazirajući rimskog filozofa Cicerona koji je rekao da križ mora uvijek biti daleko ne samo od tijela rimskog građanina, nego i od njegovih misli, očiju i ušiju, danas se govor o pobačaju suvremenom čovjeku također čini skandaloznim i drži da govor o pobačaju mora biti daleko od njegovih misli, očiju i ušiju. Rasprava o pobačaju izaziva toliko ružnih etiketiranja, javne difamacije, podjela, nesnošljivosti“ upozorio je dr. Bekavac, istaknuvši da se ta drama savjesti u čovjekovoj nutrini pokazuje i na vani, u uznemirenosti ljudi. To ukazuje na težinu toga moralnog čina. Knjiga je svjedočanstvo toga da sve ustanove društvenog života trebaju promicati i štititi ljudsko dostojanstvo. „Svima koji tragaju za istinom o čovjeku knjiga će pomoći da vide u čemu se ogleda drama savjesti, ali i da uoče vrijednost biti čovjek i priznavati mu temeljno pravo na život od začeća“. Prema najmanjima se treba odnositi s obazrivošću, „jer ćemo pred Bogom i savješću time biti mjereni“, poručio je dr. Bekavac.

Dr. Denis Sabljar izložio je medicinski aspekt problematike pobačaja. „Hvala Bogu da je broj pobačaja značajno smanjen u odnosu kad sam ja bio na stažu u Rijeci 1988. g. Tada je samo u Rijeci bilo 29 do 30 pobačaja dnevno. Sve manje ginekologa izvršava pobačaj zbog priziva savjesti. Ilegalni pobačaji su dva do pet puta češći od legalnih“ rekao je dr. Sabljar. „Na pobačaj utječu pomanjkanje ljubavi uopće i za život koji se rađa, kriza majčinstva kao da je ono manje vrijedno u današnjem društvu, bezosjećajno i indiferentno društvo gdje se nerođena djeca doživljavaju kao neprijatelji, gubitak osjećaja za požrtvovnost, legalizacija pobačaja radi političkih bodova, dolaska na vlast i utjecaja Brusselsa, teško materijalno i psihološko stanje žene“ rekao je dr. Sabljar. Upozorio je na neinformiranost žene o činu kako se pobačaj vrši i posljedicama kao što su krvarenje, infekcija i smrt. Prema studiji Suttona koja govori o psihičkim smetnjama žena nakon pobačaja, dr. Sabljar rekao je da 44 % žena nakon pobačaja imaju neurotske tegobe (napetost, tjeskobu), 36 % žena ima nesanicu, 55 % žena je zatražilo antipsihotike, 30 do 50 % žena izražava kajanje, žaljenje osjećaj krivnje. Prema studiji ginekologa iz Velike Britanije, 73,1 % žena podvrgnutih pobačaju doživljavaju tjeskobu, 59 % žena smatra da je pobačaj zločin. Prema jednoj švedskoj studiji, 25 % žena koje su pobacile nose u sebi osjećaj grijeha, krivnje. Nakon rođenja sljedećeg djeteta, 48 % žena ima osjećaj grijeha, krivnje, a 17 % žena osjeća sreću s povremenim duševnim smetnjama.

Teološko-bioetički osvrt na knjigu iznio je lic. theol. Damir Šehić. „Pobačaj nije samo drama savjesti, on je i osobna drama, tjelesna, psihološka i duhovna, obiteljska drama, tragedija, time i društvena tragedija, moralno – etička, politička i konačno tragedija ljudskog postojanja“ rekao je Šehić. Dr. Matulić u pristupu toj „delikatnoj i kompleksnoj temi“ konzultira obimnu znanstvenu literaturu te je Šehić rekao da „knjiga obiluje jasno definiranim stajalištima, egzaktnim zaključcima, direktnim savjetima i nedvosmislenim negiranjima“.

Prema želji autora, knjiga je „svjedokinja“ svoga vremena, „završetka 20. st. i zalaska drugog milenija kršćanske ere“. Šehić je rekao kako dr. Matulić polemizira „je li pobačaj demokratska stečevina i izraz naprednjačkog mentaliteta ili podvala koja potkopava same temelje čovjeka kao osobe na kojemu počiva cijela civilizacija demokratskih društava“. Citirao je Matulića da je „pobačaj uvijek zločin protiv nevinog ljudskog bića, bilo u demokraciji bilo u režimu”, jer se legalizacijom pobačaja čovjeku „ne dozvoljava da se prirodno razvije“.

Šehić je govorio i o Matulićevoj analizi Zakona o pobačaju iz 1978. g. koji je još uvijek na snazi u Hrvatskoj. I taj zakon je „promovirao vrijednosti sustava koji se nametao i želio je izvana ideološki kolonijalizirati društvo, kao što čine i drugi zakoni danas, počevši od recentnijih spornih konvencija“ rekao je Šehić. Taj zakon „ni jednom riječju ne spominje onoga na koga se učinak pobačaja odnosi: riječ dijete, embrij ili fetus“. „Zakonu je posve nebitno na koga se odnosi, ali je zato iznimno detaljno reguliran način na koji majka dobiva dopuštenje na izvršenje pobačaja. To može učiniti bez pristanka oca, bez savjetovanja, bez ikakvih indikacija, važno je samo da ona to želi. Posve je očito legalizirana apsolutizacija volje koja odgovara postmodernom mentalitetu samodostatnosti i hedonizma, pa samim time postaje moralno i dopušteno sve što pojedinac poželi“ istaknuo je Šehić, dodavši da „zakonske odredbe pobačaj tretiraju kao jednu od mjera kontrole rađanja, izjednačenu s kontracepcijom i sterilizacijom koja služi za reguliranje potomstva“.

„Zakon zaobilazi terminološku mogućnost rasprave jer ne korespondira s medicinskim pojmovima u embriološkom kontekstu kao ni s filozofskim u vidu antropologije, ne ulazeći u govor oko nastanka novog života. Izostankom termina dijete, nerođeni život ili nekog drugog jasnijeg pravno-medicinskog termina, Zakon izmiče definiranju početka ljudskog života“ upozorio je Šehić, istaknuvši da „pobačaj kao čin ne može biti sadržaj nekog prava, odnosno pobačaj ne može biti ljudsko pravo, temeljem civilizacijskih i pravnih tekovina. Zakonska praksa i načela međunarodnog zakonodavstva utvrđuju kako se ne može proglasiti pravom dijametralno suprotna stvarnost. Ne mogu biti zaštićeni kao vrijednost i pravo istovremeno i nenasilje i nasilje, i zaštita života i ubijanje. U slučaju pobačaja, pravu na život suprotstavljeno pravo bi bilo pravo na tuđu smrt. Pravo na pobačaj zapravo nije pravo, već derogacija ili poništavanje prava na život“ istaknuo je Šehić.

Upozorio je i na „argumentacijski tjesnac“ u zakonodavno-pravnoj raspravi jer se „konfrontiraju pravo na život djeteta s pravom majke na izbor i privatnost“. „To je logička i pravna falacija jer konfrontirana mogu biti samo prava istog ranga. U tom bi slučaju konfrontirano moglo biti isključivo pravo djeteta na život s pravom majke na život. Pravo na život je prvorangirano inherentno pravo iz kojeg proistječu sva druga“ istaknuo je Šehić. To „otvara ključno pitanje, ima li embrij pravni status, odnosno je li on pravni subjekt i nositelj prava“.
Autor argumentira početak ljudskog života s filozofskog, teološkog, moralnog i bioetičkog stajališta i upozorava na nepriznavanje biološkog, ontološkog, moralnog i pravnog statusa ljudske osobe embriju kao subjekta prava. Glede pravnog statusa ljudskog bića u prenatalnoj fazi, dr. Matulić navodi da prema UN-ovoj Deklaraciji o pravima djeteta iz 1959. g. dijete mora imati pravnu zaštitu „prije i nakon rođenja“. „U međunarodnoj Konvenciji o pravima djeteta iz 1989. g., zbog intervencija politika država koje su već legalizirale pobačaj, zaštitu života djetetu ne štiti u intrauterinim uvjetima, ne govoreći o prenatalnom životu ništa“ upozorio je Šehić. Matulić se tom knjigom „suprotstavio nametnutom permisivnom zakonu koji ne štiti vrijednosti nego ih razgrađuje, društvenoj klimi obojenoj etičkim relativizmom koji se boji zauzeti stav kako ne bi različite uvrijedio i političkom sustavu koji je ‘u vremenu suvremenih demokracija pobačaj pretvorio u političko pitanje’“ poručio je predavač.

Govoreći o Rješenju Ustavnog suda iz 2017. g., da Sabor u roku od dvije godine mora donijeti novi zakon o pobačaju, Šehić je rekao da to obrazloženje donosi brojne sporne zaključke. U postojećem zakonu postoje termini koji nisu dio hrvatskog pravnog poretka. „Ustavni sud odbija tumačiti ustavne kategorije i isto prebacuje na zakonodavca, čime više vrijednosti zaštićene ustavom nisu trajne i nedodirljive vrijednosti jednog društva, nego postaju arbitrarna odluka podizanjem ruku većine. Iako Ustav RH u čl. 21. svakom ljudskom biću štiti pravo na život, Sud je zaključio kako nerođeno biće kao Ustavom zaštićena kategorija ima pravo zaštite samo do mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Sud kao ”srž problema” i najnavođenije vrhovno načelo obrazloženja Rješenja smatra nepostojanja širokog nacionalnog ili međunarodnog konsenzusa u pitanju dopustivosti pobačaja. Ističe kako nepostojanje konsenzusa kao temeljnog elementa u pluralističkom pristupu problematici pobačaja određuje moralnu dimenziju statusa pobačaja“ rekao je Šehić, uputivši snažnu poruku: „Istina ili moralno dobro ne određuje se konsenzusom, niti ono što je nemoralno može postati moralno zato što smo se oko toga dogovorili“.

Osobito problematičan i opasan je zaključak Suda koji negiranjem javnog morala uvodi moralni relativizam, rekao je Šehić. „Javni moral kao ustavna kategorija u čl. 16. Ustava postoji kako bi limitirao individualna prava za dobrobit društva i pravno-moralnog poretka. Ta objektivna supstanca moralnih pravila razgraničuje vrijedno od nevrijednog, ispravno od neispravnog. Poništavajući ulogu instituta javnog morala, Rješenje afirmira postupanje po slobodnoj subjektivnoj volji, čime inaugurira etički i moralni relativizam. Apsolutizacija volje ovdje je dosegnula vrhunac legalizirajući samovolju. Time se otkrila i na vidjelo izišla stvarna pozicija i svjetonazorska perspektiva Ustavnog suda, koji umjesto zaštite ustavne kategorije javnog morala i bilo kakvog objektivnog vrijednosnog sustava, afirmira koncepciju nepostojanja izvanjskog kriterija prosudbe etičke i moralne vrijednosti čina i nepostojanja vanjskog razlikovnog mjerila dobra od zla“ upozorio je Šehić. Poručivši je da dr. Matulić „oštro detektira opasnosti koje su Rješenjem Ustavnog suda postale vjerojatna stvarnost“ i upozorava, „umjesto da temeljito i sustavno ukrsti sve raspoložive argumente“, u Rješenju Ustavnog suda „nema kritičke konfrontacije između Ustavom zaštićene vrijednosti života i društveno artikuliranog zahtjeva za priznanjem prava na privatnost. Ustavni sud odriče sebi mjerodavnost odgovora na pitanje o početku života iako se tom odlukom prešutno i podmuklo jasno svrstava” upozorio je Šehić.

Dr. Matulić rekao je kako se „pobačaj jezikom suvremene političke korektnosti naziva prekid trudnoće“, a on ga „na temelju Božje riječi, predaje Crkve i zdravorazumskog razmišljanja koje polazi od znanstveno dokazanih činjenica, od zdravih racionalnih i filozofski utemeljenih argumenata, naziva namjernim ubojstvom nevinog ljudskog bića“.

„Pobačaj kao drama savjesti nas pogađa, izaziva različite reakcije i prema svim tim izazvanim reakcijama treba imati razumijevanja“ rekao je dr. Matulić. Iako u knjizi koristi „višesloženu argumentaciju i interdisciplinarni pristup, polazeći od razvojne biologije čovjeka, embriologije, genetike, preko filozofskih, teoloških, moralnih, etičkih, pravnih, demografskih, feminističkih rasprava, ipak je to jedna knjiga o ljubavi! Naravno da čovjek ostane snebiven kako ljubav može izazivati takvu podozrivost i takvu reakciju“ rekao je dr. Matulić, istaknuvši da izloženost u govoru o toj temi „pokazuje da se zahtjeva i stanovita odvažnost i hrabrost“. A zapravo, „posrijedi je iskaz ljubavi, iskaz ljubavi prema najmanjima među nama, koji se kriju pod čudesnim i jedinstvenim krilom majke, žene koja u svojoj utrobi nosi začeto dijete koje se razvija i koje očekuje da ugleda svjetlo dana, da postane jedan među nama, kao što je jedan u ženinoj utrobi. Iskazujemo samo ljubav prema tome. Ljubav prema nerođenom životu, prema onome koji ne može vikati, govoriti, koji se ne može braniti, koji ne može zahtijevati ono što mu je samim njegovim postojanjem dano, što mu je Bogom dano i inherentno kad se upustimo u zdravorazumsko razmišljanje – a to je da je pravo istinsko ljudsko biće, da je pripadnik naše ljudske zajednice. Mi koji smo rođeni, koji smo odrasli, koji smo tu, trebamo podignuti glas njemu u prilog, podignuti glas za njega. I nema ništa ljepšega i uzvišenijega nego zauzimati se za slabe, nevine, ugrožene, zauzimati se za malene“ poručio je dr. Matulić, potaknuvši da to bude „udarna igla cjelokupnog našeg demokratskog razvoja, vrh naših cjelokupnih demokratskih, slobodarskih nastojanja“.

„Naravno, odustati od svakog napora nećemo. Jer demokratsko načelo je potvrđivati se u zaštiti malenih. Knjiga govori o ljubavi prema nerođenima“ rekao je dr. Matulić, istaknuvši i u tom smislu potrebu rada i odgoja s djecom i mladima u školi, da roditelji više vremena posvete odgoju djece. „Moramo podržati obitelj, dati bezuvjetnu podršku obitelji, ohrabriti obitelji i roditelje da bi pomogli djeci da odrastu u zrele, cjelovite, odgovorne, savjesne, samosvjesne, kritične i samokritične osobe“ poručio je dr. Matulić.

Nadbiskup Puljić izrazio je radost, ponos na to autorsko djelo i zahvalnost za taj događaj. Zahvalio je dr. Matuliću za njegovo vrijedno i hrabro nastojanje u obrani života od začeća poručivši: „Na nama je velika odgovornost i dužnost prenositi i poticati ljubav prema životu, da bi je ljudi dalje širili. Širiti ljubav prema nerođenima najbolji je način suzbijanja zla pobačaja“ rekao je nadbiskup Puljić.
Događaj je glazbeno obogatio nastup klape Kapric a vodio dr. Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u zadru. Predstavljanje knjige organizirali su Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru i Zadarska nadbiskupija.