Među mnogobrojnim uzvanicima iz političkog društvenog i kulturnog života bili su nazočni izaslanik zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše mons. Zvonimir Sekelj, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije dr. Krunoslav Novak, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Tomislav Markić, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s. Jelena Lončar i drugi. Predstavljanju su nazočili i hrvatski premijer Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, članovi Vlade Republike Hrvatske, bivši predsjednik Vlade Republike Slovenije Janez Janša i prof. dr. sc. Miro Cerar.

To važno i opsežno djelo u kojem se najopširnije do sada iznose najnovije znanstveno utvrđene spoznaje o masovnim ubojstvima hrvatskih zarobljenika i civila nakon završetka Drugoga svjetskog rata na području Slovenije predstavili su predsjednik Upravnog odbora Školske knjige dr. sc. Ante Žužul, autori prof. dr. sc. Mitja Ferenc i dr. sc. Uroš Košir te povjesničari dr. sc. Robin Harris i dr. sc. Zlatko Begonja.

Na početku svečanog predstavljanja nazočnima se obratio inicijator projekta i autor predgovora pod naslovom „Smrtopis jugoslavenskog komunizma“, dr. sc. Ante Žužul, koji je između ostalog rekao: „O jednom totalitarizmu nije se smjelo pričati i ako bi netko slučajno progovorio bio bi kažnjen, ili možda bi na neki način otišao u mrtve da se pridruži onima koji su bili ubijeni njihovom rukom. I tako je to izgledalo u godinama do naših dana. Iz te tišine, iz te zabranjene buke, danas ovdje u srcu hrvatskog identiteta, ovdje gdje se njedri misao i susreće prošlost i budućnost, ovdje gdje hrvatska kultura grli sve vrijednosti koje su nas donijele na ovaj svijet i ostavljaju one vrijednosti koje će imati buduće generacije. Zato danas ovdje iz te tišine u Hrvatskom narodnom kazalištu otvaramo tu veliku temu. Više nema mraka niti šapata, nema onih trenutaka kad smo u šapatu govorili o tomu. Radi toga, velika je stvar da možemo danas prezentirati ovu knjigu, i to baš knjigu „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“.

Pojasnivši tijek nastanka knjige, kao i povijesne okolnosti hrvatske nesreće sve od 1916. godine, kada su hrvatski vojnici iz sastava Austro-ugarske u Odessi prisiljavani da obuku srpske uniforme i završavali smrću, dr. Žužul je ukazao i na otimanje spontanog hrvatskog i slovenskog antifašizma, nastalog nakon dolaska talijanskog fašizma u Dalmaciju i Istru, od strane antifašista u vrijeme Drugog svjetskog rata koji su ga pretvorili u parolu svoga terora.

Zahvalivši Republici Sloveniji na inicijativi da se donese Rezolucija Europskog parlamenta, 8. srpnja 2025. godine, koja je obvezala Sloveniju i sve države članice, iznad svega, Hrvatsku, da se otvore grobovi, jer Slovenija je najveći grob Hrvata, dr. Žužul je zaključio: „Još jedanput pozivam svakog onoga koji misli i može djelovati, naročite ljude koji će biti u hrvatskoj vlasti da otvorimo sve grobove, da sahranimo mrtve, da zbrojimo sve žrtve bez obzira na koji totalitarizam. Zbrojimo pamet i emociju! Nemamo razloga da nemamo vremena zagrliti mrtve“.

Autor knjige dr. Mitja Ferenc, član Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta od njezina osnivanja 1990. godine, zahvalio je Školskoj knjizi što se odlučila na objavljivanje ovako opsežnog projekta.

„Knjiga koja ne samo da predstavlja do sada otkrivena i iskopana tajna grobišta u kojima leže vojnici i civili iz Hrvatske, već opisuje i kronologiju događaja od masakra, brisanja grobova, pa sve do postupaka kojima smo, nakon demokratskih promjena prije 35 godina, polako, svakako presporo, pokušavali nadoknaditi civilizacijski i pijetetski dug. Dug koji su nam óstavile prethodne generacije“, rekao je dr. Ferenc.

Izrazio je posebnu zahvalnost dvojici nazočnih bivših premijera Vlade Republike Slovenije, Janezu Janši i Miri Ceraru, koji su, „kada su imali najviše dužnosti, omogućili da rad vladine Komisije za skrivene grobove dobije veći zamah“.

„Ono što nas razlikuje od zapadnih demokracija u smislu kažnjavanja ‘gubitnika Drugog svjetskog rata’ bilo je uskraćivanje žrtvama tih pokolja prava na grob i ime. Režim je zapovjedio da se stratišta sravne sa zemljom i izbrišu svi tragovi zločina, a rodbini je oduzeto pravo da zna i žaluje. O njima se nije smjelo govoriti, nije se smjela zapaliti svijeća. Zato je danas tako teško pronaći izbrisane tragove zločina. Irska poslovica kaže da su suze koje teku gorke, ali još su gorče one koje ne smiju teći. No, iz povijesti je poznato da se zločin ne može zauvijek skrivati. U emigraciji su nastajali zapisi preživjelih s mjesta zločina i došli su polako, usprkos tome da je posjedovanje i unošenje u domovinu u prijašnjem sustavu bilo zabranjeno i kazneno gonjeno“, rekao je dr. Ferenc, zapitavši se: „Hoćemo li mi, kao društvo, kao civilizacija čiji smo dio i koja je uspostavila poštovanje prema mrtvima kao temeljnu vrijednost, konačno moći dostojanstveno pokopati mrtve, da ne leže u vrećama i sanducima?“

„Kao društvo imali smo – pa imamo i sada – dva gledišta o posljedicama zločina opisanih u knjizi, gledišta pobjednika i gubitnika. Desetljećima je sjećanje na Drugi svjetski rat određivao crno-bijeli narativ o oslobodilačkoj borbi i revoluciji s jedne strane i izdajnicima s druge. U tom narativu nije bilo mjesta za zločine počinjene u ime oslobodilačke borbe niti za zlouporabu moći komunističkog vodstva pri uspostavi vlasti. Uspostavom demokracije revizija jednostrane naracije, utemeljene na ideologiji, a manje na historiografiji, postala je nužna. Bleiburg i Kočevski rog postali su u slovenskom i hrvatskom kolektivnom pamćenju sinonim za masovna ubojstva. No razmjere te teške i mračne baštine, kakve poznajemo danas, nismo mogli ni zamisliti tijekom tranzicije u demokraciju“, rekao je dr. Ferenc.

„Ako bi pokušavao dati odgovor na pitanje kako se približiti društvenom suživotu – pomirenju – koje neće biti opterećeno prošlošću, mogao bi odgovor biti: Samo s trudom za znanstveno utemeljenim istraživanjem ratnih i poslijeratnih dógađaja, njihovom procjenom na temelju općeprihvaćene etike i znanstvenih načela, te djelima pijeteta i sjećanja koja će biti nàmijenjena svima koji su poginuli, ubijeni i pogubljeni. Nadam se da je ova knjiga dio tih načela. Barem smo je mi, autori, napisali s tim na umu“, rekao je na kraju dr. Ferenc.

Arheolog dr. sc. Uroš Košir pojasnio je korištenje arheoloških metodoloških pristupa prilikom istraživanja prikrivenih grobišta, od prvih pregledavanja detektorom metala, načine iskapanja, analizu pronađenih predmeti i naknadnu interpretaciju o načinu ubijanja i smrti, kao i o radnjama koje su provedene nakon ubojstva, pojasnivši nadalje antropološku analizu skeletnih ostataka, tijekom koje se utvrđuje spol, dob, visina žrtve, uzrok smrti i patološke promjene na kostima.

Naveo je da je vidljivo u slučajevima ekshumacija prikazanim u knjizi da su u mnogim slučajevima hrvatske žrtve potvrđene upravo uz pomoć karakterističnih predmeta koji se povezuju s raznim hrvatskim oružanim snagama, poput gumbi pripadnika Hrvatskog domobranstva i redarstva te drugih organizacija, kao i karakterističnih oznaka s kapa i uniformi, kopči, odlikovanja i civilnih predmeta hrvatske proizvodnje, poput kovanica, vjerskih medaljica i sličnih predmeta.

Na kraju svog izlaganja dr. Košir je zaključio da „svako arheološko istraživanje i svaka provedena ekshumacija mogu pomoći u otkrivanju identiteta žrtava ubojstva i dopuni naše znanje o događajima koji su desetljećima bili skrivani i zataškavani, a ujedno predstavljaju korak prema mogućoj identifikaciji slovenskih, hrvatskih, njemačkih i drugih žrtava koje su ubijene na slovenskom tlu nakon završetka Drugog svjetskog rata“.

Britanski povjesničar dr. sc. Robin Harris, autor pogovora „Prekid dugotrajne šutnje“ objavljenog u knjizi, smatra da je Školska knjiga zadužila ne samo povjesničare nego i cijelo hrvatsko čitateljstvo kad je angažirala tu dvojicu autora da napišu ovu, kako je rekao, „zaista sjajnu knjigu”. Pohvalio je autore jer su u teškim uvjetima i unatoč ometanjima savjesno, stručno i pregledno opisali ono što se trenutačno zna o masovnim grobnicama Hrvata ubijenih na kraju Drugoga svjetskog rata u Sloveniji.

„Teško je ugušiti sjećanje, a jedini totalitarni sustav koji je to ozbiljno pokušao bio je ujedno najambiciozniji i najkrvaviji: marksizam-lenjinizam. Kad vlast uspije terorom spriječiti svaku raspravu, ona se zavarava da je uspjela potisnuti i pojedinačna sjećanja, kojima je pak najmanja mogućnost dovoljna da oblikuju kolektivnu svijest. Netko je nešto vidio ili čuo i nikad to nije zaboravio; nekog počinitelja možda grize savjest; neki posve nevezan događaj (primjerice, izgradnja autoceste) razotkrije ostatke žrtava. Duhovi prošlosti na kraju se ipak dovuku iz špilja, jama i rovova, gdje su bili zaboravljeni, da se s njima suoči sadašnjica. Istina optužuje nove političke gospodare, koji su često izašli iz istog kalupa kao oni stari. Istraživanja opisana u ovoj knjizi obavili su slovenski stručnjaci u teškim uvjetima i unatoč ometanjima. Politika je stalno postavljala zapreke, ali novo je političko vodstvo omogućilo nastavak posla. Uostalom, nije ni bilo moguće da se iskapanja tih masovnih grobnica depolitiziraju. Svakom je promatraču jasno da desetljećima prikrivani tragovi masovnih zločina imaju duboke političke posljedice“, rekao je dr. Harris.

Nadalje je istaknuo dva aspekta: prvi je pijetet prema mrtvima, koji najviše iskazuju i najoštrije zahtijevaju obitelji žrtava, a drugo što treba uzeti u obzir kad se analizira pitanje skrivenih grobišta odnosi se na važnost istine.

„Na osobnoj razini, netko može prešutjeti istinu zbog diskrecije, dobrog odgoja, pa čak i obzira prema drugome. Ali prešutjeti istinu kad se ona tiče prošlosti jednog naroda i države nešto je sasvim drugo. Komunisti su izgradili svoju državu na tijelima svojih protivnika koja danas leže u onim masovnim grobnicama. Očigledno, to zahtijeva službeno istraživanje“, rekao je dr. Harris, osvrnuvši se i na postojanje „britanske šutnje“ i moguće dokazivanje krivnje Britanaca s obzirom na događaje u Bleiburgu, ali da to očito ne briše odgovornost Hrvatske da istraži i prizna istinu o onome što se tada dogodilo Hrvatima.

„Ova knjiga pokazuje što se sada može učiniti. Ona ponajprije znači poticaj nama koji živimo u Hrvatskoj i želimo, bez obzira na podrijetlo, vidjeti kako se utvrđuje i razglašava cijela povijesna istina o tome traumatičnom razdoblju života hrvatskoga naroda“, rekao je na kraju svoga obraćanja dr. Harris.

O tome na što to svojim sadržajem upozorava znanstvena monografija Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji?, govorio je povjesničar dr. sc. Zlatko Begonja, osvrnuvši se na znanstveno-istraživački rad dvojice slovenskih autora, koji pomaže u razotkrivanju načina i razmjeru poslijeratne odmazde jugoslavenske armije nad vojno poraženom stranom i civilnim izbjeglicama.

„Monografija se zbog predočenoga golemog broja materijalnih dokaza i slikovnih priloga, može svrstati u red prvorazrednoga dokaza koji ne ostavlja prostora kojekakvim ideološko-političkim interpretacijama, ili mutnim prilagođavanjima i proizvedenim dogovorima s ciljem opravdanja izvršenih zločina – premda moramo priznati da se ti događaji nerijetko pokušavaju opravdati formom specifičnoga stanja i korištenjem primamljivog termina antifašizma, uz uvažavanje konteksta vremena i okolnosti – što je neprihvatljivo i zbog činjenice jer se takva sintagma kao kriterij ne može selektivno primjenjivati, primjerice kako promatrati 1939., 1941. do 1945.“, rekao je dr. Begonja.

Pojasnivši razloge zašto se odvijala ciljana represija prema Hrvatima u tom razdoblju, dr. Begonja je kazao da sadržaj monografije ukazuje na činjenicu da je arhitektura jugoslavenskoga komunističkog zločina bila temeljito isplanirana, pri čemu su takve radnje obuhvaćale poticanje na počinjenje, kao i radnje koje su poduzimane radi prikrivanja istog.

„Poticaj je proizlazio iz jugoslavenske političko-ideološke potke koja je težila za agresivnim i žurnim obračunom s vojno poraženima, ali i političkim, odnosno svjetonazorskim neistomišljenicima. Počinjenje je izvršeno s predumišljajem i sustavno provedeno uglavnom u razdoblju od svibnja do srpnja 1945. – premda je u tom obliku nastavljeno i do početka 1946. – ovdje je upravo spomenuti vremenski interval ključni dokaz da zločin nije počinjen u afektu od strane neodgovornih pojedinaca već da je namjerno prouzročen. Prikrivanje je u jugoslavenskom komunističkom režimu bilo imperativno provedeno – dokaz tome je da se tek u posljednje vrijeme intenzivnije otkrivaju grobišta i time rasvjetljavaju razmjeri počinjenih zločinačkih radnji od prije 80-ak godina. Ovim radnjama se posve razotkrila prava narav režima u nastajanju, potvrđuje se da je zločin sazdan u njegovim temeljima, pa time i dokazuje da su počinitelji teško prekršili sva tada važeća međunarodna pravila i konvencije u postupanju s ratnim zarobljenicima i civilima“, sažeo je dr. Begonja.

U svečanom programu u režiji Krešimira Dolenčića i pod moderatorskim vodstvom Zrinke Turalije nastupili su Pučki pivači (službeni pjevački ansambl Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) pod ravnanjem dr. Joška Ćalete, a prof. dr. art. Joško Ševo, akademski glumac, govorio je Elegiju za moje mrtve pjesnika Nikole Milićevića. Prikazan je i potresni film Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji sa iskazima Janeza Pintara, svjedokinje smaknuća 1945. godine kod crkve u Pevnom gđe Ivane Slemenik te arhivskim snimcima sudionika ili istraživača blajburške tragedije i pokolja Hrvata u Sloveniji.

Monografija sadržava 735 stranica na kojima je prikazano 839 fotografija i 99 zemljovida. Autori su crpili podatke iz 17 arhiva i otprilike 450 znanstvenih, stručnih i drugih članaka te 98 studija i izvješća s ekshumacija i terenskih istraživanja. Znanstveni aparat uključuje više od 1 200 bilježaka, indeks imena i mjesta, opis kratica institucija, komisija, zakona i političkih stranaka. Objavljeni su i integralni tekstovi Izjave komisije „Iustitia et pax” SŠK, HBK i BK BiH o stradanjima i prikrivenim grobištima iz Drugoga svjetskog rata i poraća o pravu na grob i o dužnosti pijeteta, iz 2008. godine; Uredba o objavi Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uređenju vojnih groblja, iz 2009. godine te Rezolucija Europskog parlamenta o očuvanju sjećanja na žrtve poratnog komunističkog razdoblja u Sloveniji, od 8. srpnja 2025. Knjigu su uredili dr. sc. Deniver Vukelić i Nedjeljko Pintarić.

Prema evidenciji prikrivenih grobišta Republike Slovenije, od 750 lokacija 134 su takve za koje na osnovi svjedočenja i pisane dokumentacije autor Ferenc ocjenjuje da su u njima žrtve Hrvati. Od njih je dosad sondiranjem / probnim sondama potvrđeno 36 grobišta. Najopširniji opisi samih masovnih grobnica, ali i ratnih i političkih okolnosti koje su se desetljećima gomilale oko njih, ujedno su i najdramatičniji, poput Hude Jame, Tezenskog Gozda u Mariboru, Kočevskog Roga, Crngroba…

Iz pregleda evidencija proizlazi da su od prvih demokratskih izbora do kraja 2025. godine u Sloveniji istražena 224 grobišta i stratišta, na kojima je na 91 obavljeno potpuno iskopavanje, na 31 djelomično iskopavanje žrtava, a na 102 grobišta sondiranjem, odnosno probnim sondama, potvrđeno je postojanje ljudskih posmrtnih ostataka. Ekshumirani posmrtni ostatci pripadaju tijelima 8.455 žrtava.

Između djelomično ili potpuno istraženih grobišta 13 je takvih da se na temelju pronađenih predmeta i ostalih izvora zaključuje da su žrtve u cijelosti ili djelomično pripadnici vojske NDH. Iz tih grobišta izvađeni su zemni ostatci 4.147 žrtava.

Veći broj hrvatskih žrtava može se očekivati pri ekshumaciji grobišta: Jama pod Krenom u Kočevskom Rogu, protutenkovski rovovi u Celju, Mislinji, Trobljama, Mostecu, Bistrici ob Sotli i Žančanima.