Zagreb, (IKA) – Na obljetnicu smrti dr. fra Mirka Mataušića, u subotu 14. studenoga u crkvi Sv. Franje na Kaptolu služena je misa zadušnica koju je u suslavlju više svećenika predslavio fra Rajko Gelemanović, a potom predstavljena i knjiga toga prvog hrvatskoga doktora komunikologije, inicijatora Hrvatskog društva katoličkih novinara, utemeljitelja HKR-a i predavača komunikologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Katoličkome bogoslovnom fakultetu.
Riječ dobrodošlice uputio je gvardijan franjevačkoga samostana na Kaptolu fra Zdravko Lazić koji je naglasio kako je to okupljanje onih koji su po fra Mirku “doživjeli neko lijepo iskustvo Božje blizine i Božje dobrote”.
Bio je teolog, komunikolog, sveučilišni nastavnik, katolički novinar, bio je visoki intelektualac, što nam potvrđuje njegov znanstveni kurikulum, no p. Mirko je bio nadasve čovjek, i to se napose vidjelo u Domovinskom ratu kada je bratski brinuo za nas, svoju braću na zaraćenom području i stvarao mostove istine u Europi i svijetu, rekao je o. Lazić.
Tom prigodom je pročitao fra Mirkovu reakciju na govor o biblijskim vrednotama novoizabranoga rektora Zagrebačkoga sveučilišta Damira Borasa. Naglasio je kako je to svojevrsni testament o. Mataušića, a biblijske vrednote bile su njegove vrednote cijeloga života – od 3. rujna 1944. do 14. studenoga 2014.
Uime izdavača knjige Kršćanske sadašnjosti okupljenima se obratio don Anton Šuljić, pomoćnik direktora. Drago mi je da smo na današnji dan i u ovoj crkvi u prilici predstaviti ovu knjigu. Memorija, sjećanje to je ono po čemu je čovjek čovjek. Memorija je u temelju našega puta. Euharistija je sveta memorija, sveto sjećanje. Danas slavimo spomen sv. Nikole Tavelića. Opet memorija, ako vjerujemo u općinstvo svetih, onda i ova memorija, memorija na Mirka Mataušića je dio toga svetog kruga, a i dio puta. To što večeras ovdje govorimo o njegovoj knjizi, govorimo iz pozicije memorije, jer postoje ljudi koji čuvaju memoriju, svatko o sebi, a postoje i ljudi koji čuvaju memoriju na zajedničko i na veliko. Jedan od njih je i p. Mirko, rekao je Šuljić. U osvrtu na Mataušićevo djelovanje, Šuljić je naglasio kako je bio jezgrovit, lapidaran, sržan, duhovit, slikovit, inicijativan, tako da su se njegove inicijative danas pretvorile u institucionalizirane ustanove i pokrete i zbilje.
Govoreći o samoj knjizi, Šuljić je rekao kako već u uvodu autor daje uvide u narav svoga studija, i svojih namjera. Studirao je publicistiku i teoriju komunikacije, htio je kako sam kaže donijeti Crkvi u Hrvatskoj stručnu kompetenciju. Svi koji smo ga poznavali, znali smo ga po tome jer je imao kompetenciju struke, on je to nesebično dijelio, okupljao, organizirao i radio, dodao je. Odgovarajući na pitanje zašto bi ova knjiga mogla biti aktualna i danas, rekao je “zato jer su to sudbine naših ljudi, “koje se ponavljaju”, a fra Mirko je slijedio sudbine naših ljudi, bilježio ih i objavljivao u Kani.
U knjizi je uredničkom intervencijom naznačen datum teksta objave, kako bi se kontekstualizirali i vrijeme i prilike kada je neki tekst nastao. No, vidjet ćete da ti tekstovi mogu stajati i danas. Tekstove su birale prilike koje je Mataušić nalazio, bilježeći ih, piše svojevrsnu kroniku iseljeništva na relativno malom uzorku, no na uzorku koji je reprezentativan. Mataušić ima izraziti osjećaj za detalj. Čita ljudska lica, njihova stanja i raspoloženja, njihove kretnje i umijeća. Na majstorski način približava nam gradske vedute, ljudi, okus hrane, izgled kupea, komičnost odnosa, dosjetljivost pojedinaca. Opisi su mu jezgroviti, prenose slike i događanja s puno umijeća i lakoćom vrsnoga pisca. No, ne upoznajemo samo naše iseljenike, nego i zemlje, narod, običaje i Crkvu u tim zemljama. Temeljna poruka ove knjige je upoznavanje sa životom naših iseljenika, njihovim stvarnim brigama, problemima i čežnjama. Ova knjiga živo je svjedočanstvo o brizi naše Crkve za naše iseljenike, približio je prisutnima sadržaj same knjige Šuljić, te zaključio: “obziran i poduzetan, inspirativan i temeljit iza sebe je ostavio bogat ovozemaljski život. Ovom knjigom taj je život pokazao svoju osobnu kartu, živio je s drugima i za druge nadahnut Kristovim i Franjinim primjerima i riječima. Učio je, i učio nas je, što je imao davao je. Sad kad je u sferama serafskim i u prostranstvima vječnim u kojima je baš svejedno zove li se baš svaka ulica Strasse, njegovo svjedočanstvo i cjelokupni njegov život još nas jednom dozivaju u njegovu ulicu, jer svaka se njegova ulica može zvati Strasse. Doziva sjećanja i unosi ponos, zahvalnost i spokoj, svi smo mi kako kaže apostol Pavao iseljeni od Gospodina, a Mirko je sada useljen”.
Fra Matija Koren, dušobrižnik Hrvatske katoličke misije u Grazu, u ovoj je prigodi progovorio iz perspektive dušobrižnika hrvatskih iseljenika.
Primivši knjigu, doista sam s radošću gledao na mjesta, događaje, misije, na područja gdje smo poslani mi misionari. Fra Mirko nam je tako lijepo opisao život naših ljudi, ponekad težak, život naših misionara kako je to bilo pred 40 godina, rekao je, te u nastavku dao kraći osvrt na hrvatsko iseljeništvo u Njemačkoj, te rekao kako prema najnovijem adresaru u Njemačkoj bilježi gotovo stotinu mjesta gdje djeluju hrvatski misionari. Govoreći detaljnije o situaciji u Austriji, o. Koren podsjetio je na više valova iseljevanja. Prvi, nakon II. svjetskog rata, kada su osnovani i prvi centri u Beču i Salzburgu u kojem je vlč. Vilim Cecelja osnovao i Caritas. Drugi val bio je od 1962.-73., a treći od 1991.-95. za vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH.
Danas prema najnovijim procjenama u Austriji živi oko 100.000 Hrvata, od tog broja oko 70% otpada na nekadašnje izbjeglice i prognanike, a među njima je najviše mladih. U HKM-u djeluje 14 svećenika, 4 pastoralnih suradnika i redovnice. Djeluju u osam misijskih centara u svakoj biskupiji nalazi se jedan centar. Najviše Hrvata živi u Beču i okolici, više od 40.000. Nedjeljom i blagdanom mise na hrvatskom jeziku održavaju se u više od 50 mjesta, a u nekim misijama i radnim danom. Prema procjeni, više od 20% vjernika redovito prisustvuje misama, rekao je fra Matija Koren. Govoreći pak o zadaći pastoralnog djelovanja, rekao je kako je ono prvotno usmjereno na njegovanje, produbljivanje i proširenje religioznog osjećaja i vjerske prakse kod hrvatskih obitelji. Osvrnuo se i na budućnost misija, te rekao kako će one u ovom obliku još dugo potrajati.
No, ne treba zaboraviti da je za daljnje postojanje i funkcioniranje misija držanje domaće Crkve od velike važnosti. Od njezina držanja, ali prije svega od njezine pomoći ovise i naše mogućnosti i metode naše pastoralne djelatnosti. Znajući da integracija ne ovisi samo o nama Hrvatima, ovaj će proces potrajati, morat ćemo se pomoriti s činjenicom da će većina naših ljudi trajno ostati u Austriji. Mnogi su od njih već uzeli austrijsko državljanstvo. Naše djelovanje i predani dušobrižnički rad na integraciji ljudi hrvatskog podrijekla u austrijsku sredinu, očuvanje njihove vjere i materinskog jezika, očuvanje kulture i sakralne baštine i njegove prijateljskih odnosa Hrvata okupljenih oko HKM s mjesnom Crkvom i Austrijom to je naša dužnost i naš cilj, zaključio je o. Koren.
Na kraju je o nastanku knjige govorila urednica knjige dr. Suzana Peran. Nakon poziva upućenog od strane organizatora za sudjelovanje na prvome Hrvatskome iseljeničkom kongresu, ona je zajedno s dr. Mataušićem prionula listanju starih brojeva Glasa Koncila i Kane koji su niz godina vrlo intenzivno pratili iseljeničku tematiku. Tako je došlo i do ponovnog otkrivanja ovih reportaža objavljivanih u Kani. Vidjelo se da i nakon 40 godina da te reportaže i priče nisu ništa izgubile od svježine, jer se ljudi ponovno iseljavaju. No, nisu izgubile ni stilski, jer su zaista vrhunske iz vida novinarskog stila i profesije. K tomu, znamo da reportaže i novinarske priče sve više nestaju iz naših novina, pa je iz ovoga mogu učiti i mladi novinari, rekla je.
P. Mirko često se vraćao tim reportažama. One su mu bile jako drage, upravo stoga jer su to bila prva svećenička i pastoralna iskustva, i prvi novinarski radovi. Iz ove knjige oni koji su ga poznavali i koji žele osvježiti svoje sjećanje mogu iščitati kakav je bio: otvoren za suradnju, posebice za laike kojima je rado pomagao i s njima nastojao komunicirati, ne prekidati komunikaciju, rekla je Peran, te u tom vidu podsjetila na inicijative kojima je Mataušić bio inicijator, pokretač i podupiratelj, poput Hrvatskoga društva katoličkih novinara, Kršćanske informativne službe, Informativne katoličke agencije, Hrvatskoga katoličkog radija i drugo.
Također je naglasila kako ta knjiga nije samo prinos povijesti misija, nego i katoličkoga novinarstva, jer se iz tih priča može iščitati koliko su katolička glasila, posebice Glas Koncila i Kana, značile hrvatskim iseljenicima kao veza s domovinom.
Knjiga je na neki način zaokružila cijeli život p. Mirka, i jako se veselio njezinoj pripremi. Naime, prva priča “Vlak za Baden-Baden” je ujedno i prvi novinarski uradak p. Mirka koji je objavljen u Kani, i prva reportaža za koju je dobio honorar. A knjiga je posljednje što je napravio u izdavačkom smislu, i zadnje za što je potpisao ugovor. Tako je njegov početak i kraj vezan za Kršćansku sadašnjost, za koju je uvijek isticao da je njegova matična kuća, i da je puno naučio od njezinih utemeljitelja, rekla je Peran, te naglasila, kako se iz ove knjige može iščitati i zašto je postao franjevac, te kako je uvijek težio pastoralnom radu. Također je najavila knjižicu objavljenu u prigodi prve obljetnice smrti fra Mirka Mataušića “Misli s mreže” u kojoj su objavljena njegova kratka promišljanja.

Tijekom predstavljanja šansone s iseljeničkom tematikom izvodio je don Anton Šuljić, a program je vodio novinar HKR-a Domagoj Pejić.