Predstavljene "Izabrane pjesme" Ante Sekulića
Zagreb (IKA )
Knjiga akademika Ante Sekulića u izadnju Katoličkoga instituta za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović" iz Subotice predstavljena u palači Matice hrvatske u Zagrebu
Zagreb, (IKA) – Knjiga akademika Ante Sekulića “Izabrane pjesme” u izadnju Katoličkoga instituta za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović” iz Subotice predstavljena je 25. studenoga u palači Matice hrvatske u Zagrebu, u suorganizaciji Udruge za potporu bačkim Hrvatima iz Zagreba.
Na samom početku nazočne je pozdravio predsjednik Udruge Naco Zelić, pročitavši dio biografije Ante Sekulića. U ime izdavača knjige, o životu te pjesništvu akademika Sekulića govorio je dr. Andrija Kopilović, pročelnik Instituta. Osvrćući se posebno na pjesnikovo djetinjstvo u kojem vrlo rano ostaje bez majke te osjeća okrenutost vječnoj Majci Mariji, a zatim i na pjesnikovo progonstvo te samoću nakon rane smrti supruge Ruže i jedinoj utjesi, svome sinu, dr. Kopilović je ustvrdio kako se Sekulić suosjeća s malenim čovjekom koji je povrijeđen, pogažen ali i supati s onima koji trpe, ali ne gube nadu. Dr. Kopilović na kraju je izrazio svoju nadu i radost da će krajem siječnja upravo u suizdavaštvu Instituta “I. Antunović” biti objavljen Rječnik podunavskih Hrvata, kapitalno djelo koje će biti izraz mjesta bačkih Hrvata u svijetu kulturnih i etničkih zajednica.
Milovan Miković, urednik knjige te novinar i publicist iz Subotice, govorio je o pjesništvu dr. Sekulića te pojasnio kako se Sekulić bez ostatka predaje ljepoti podneblja u kojem je rođen, salašima u nepreglednoj širini ravnice, križevima pocrnjelim od sunca i kiše usred šume klasja. Govoreći o pjesnikovim stihovima, Miković je rekao: “Sekulićevi stihovi ushit su, rezignacija i iskaz nikad izgubljene vjere u Boga i čovjeka kojega ne prestaje u sebi tražiti. On se uzdržava krilatih izreka, gromkih sintagmi, retoričke neobuzdanosti i neskladnosti, ili iznuđenog opažanja začudnosti, ne privlači ga ni uspostava savršene narativne konstrukcije. Njemu je važnije osloniti se na snagu svake riječi što ju je odabrao. Taj je stav baštinio od pjesničke subraće: Antuna Gustava Matoša, Ante Evetovića Miroljuba, kao i od onih jezikoslovaca koji su se borili za očuvanje i reinkarnaciju svake hrvatske riječi, nikada ne zapostavljajući i one što dopiru iz prostora dijalekta, gdje spadaju bunjevački i šokački govor”.
O poeziji Ante Sekulića na kraju je govorio Božidar Petrač, rekavši kako je ona suptilnoga izražaja bez velikih fraza, jednostavna, poezija slobodnoga vezanog stiha, smirena lirika s ponekom pritajenom boli i osjećajem samoće koji se kompenzira u molitvi, laganoj kontemplaciji s Bogom i susretima s ljudima i odnosom s prirodom, te stopljenost s dušom zavičaja. Istaknuo je kako se Sekulićevo pjesništvo iznjedrilo iz pjesništva kršćanskoga duha te tradicionalnog hrvatskog pjesništva, ali da se unatoč svemu tome “književnost bačkih Hrvata, ali i onih koji žive i rade van matice domovine sustavno zaobilazi i marginalizira u povijesti hrvatske književnosti”.
Nazočnima se obratio i sam pjesnik, govoreći o svomu životu, progonstvima i samoći, rekavši: “Ja nisam htio biti nikakav mučenik, ali kad sam jednom od silnih dokaza bio tamničen, opečaćen, to sam podnio. Nemojmo pričati je li to bilo teško ili lako. Moje najdublje duhovno sazrijevanje bilo je deset mjeseci tamnice. Samo ja i Svevišnji. To je molitva. Zahvaljujem svome sinu što je preuzimao te papiriće na kojima sam pisao dok sam sjedio u tamnici, što je bio uz mene i kad ja nisam mogao biti uz njega”.
Pjesme Ante Sekulića govorio je glumac Vanja Drach.
Ante Sekulić rođen je u Tavankutu kraj Subotice 16. studenoga 1920. godine. Pučku školu završava u Subotici, a kao pitomac karmelskog zavoda u Somboru završava 6. razred gimnazije. Kroatistiku i klasičnu filologiju diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu a doktorirao s tezom o govoru bačkih Hrvata. Dva je puta bio osuđivan. Autor je više knjiga. Dopisni je član HAZU (1997), član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog mariološkog instituta u Zagrebu, Instituta “Ivan Antunović” u Subotici te redoviti član Papinske marijanske akademije u Rimu kao i inozemnih znanstvenih udruga. Živi i radi u Zagrebu u zvanju znanstvenog savjetnika i ne prestaje s književnim i znanstvenim radom.