Vatikan, 22. 12. 1998. (IKA) – Zauzimanje za opće dobro, s posebnom pozornošću prema siromašnima, ekumenski odnosi i sloboda obreda glavni su naglasci Papina govora 21. prosinca u Vatikanu, u tijeku susreta s novim bugarskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici Svetlozarom Dimitrovom Raevom, u povodu primopredaje vjerodajnica.
Pozdravljajući novog veleposlanika, Papa je podsjetio na bogatu kulturnu, duhovnu i moralnu baštinu bugarskog naroda, zahvaljujući evangelizaciji učenika sv. Ćirila i Metoda u toj zemlji: “riznicu mudrosti” u kojoj bugarski narod može pronaći nadahnuće za suočavanje s trenutnim poteškoćama.
U današnjim prilikama u Bugarskoj Papa je istaknuo da su predstavnici državnih vlasti “pozvani od svojih građana da upravljaju državom u duhu služenja i smislom za opće dobro, obraćajući osobitu pozornost prema najslabijima i najsiromašnijima”. Na taj način “gospodarski razvoj, prema kojem svi teže i prema kojem svi moraju voditi, bit će ujedno ljudski razvoj”.
Među uzornim svjedocima u bugarskom narodu, “teško iskušavanom” u ovom stoljeću, Ivan Pavao II. spomenuo je kao “znak svima” biskupa mučenika Evgenija Bossilkova koji je bio jedna od “bezbrojnih žrtava” bezbožnog komunizma i koji je proglašen blaženim 15. ožujka o. g. Papa je na njega ukazao i kao na primjer za “stalno ekumensko zauzimanje”. U tom smislu ukazao je na želju bugarskih katolika da razviju “srdačne ekumenske odnose sa svojom pravoslavnom braćom, pospješujući uzajamno upoznavanje i zajedničke pothvate na duhovnom području i području društvenog zauzimanja”.
Pozivajući se nadalje na višestoljetnu nazočnost Katoličke Crkve u Bugarskoj, koje je važni znak konkatedrala sv. Josipa u Sofiji koju je potrebno obnoviti, Papa je zaželio da se “sve učini kako bi svi vjernici mogu uživati, ne samo teoretski već i u svakodnevnom životu, slobodu obreda koja je jedan od važnih vidika čovjekovih prava”.
S bugarskim veleposlanikom, inače drugim veleposlanikom Bugarske pri Svetoj Stolici, Papa je izrazio radost zbog nedavne odluke bugarskih vlasti o ukidanju smrtne kazne “očitujući tako da život svakog čovjeka, i grešnika i zločinca, ima neizmjerljivu vrijednost”. U tom smislu Papa s Katekizmom Katoličke Crkve i enciklikom “Humanae Vitae” potvrđuje da “slučajevi apsolutne nužnosti pogubljenje nekog zločinca danas praktički ne postoje”.