Uvodno biblijsko čitanje: “Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego strpljiv je prema vama, jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. Ta po obećanju njegovu, iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva” (2 Pt 3,8-9.13-14).

1. Druga Petrova poslanica, pozivajući se na karakteristične simbole apokaliptičkog govora judaističke književnosti upućuje na novo stvaranje kao na cvijet koji izbija iz pepela povijesti i svijeta (usp. 3,1-13). Ta slika označuje Otkrivenje, gdje Ivan proglašava: “I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema” (Otk 21,1). Apostol Pavao, u Poslanici Rimljanima, opisuje stvorenje koje jauče pod teretom zla, ali je određeno “osloboditi se robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje” (Rim 8,21).
Sveto pismo upleće tako zlatnu nit usred slabosti, bijeda, nasilja i nepravde ljudske povijesti te vodi prema mesijanskom cilju oslobođenja i mira. Na tom čvrstom biblijskom temelju Katekizam Katoličke Crkve uči da je “i vidljivi svemir određen da se preobrazi, ‘da i sam svijet, obnovljen u svom prvotnom sanju, bude, bez ikakve smetnje, u službi pravednicima’, sudjelujući u njihovoj proslavi u Isusu Kristu uskrslome” (KKK 1047; usp. Sv. Irenej, Adv. haer., 5,32,1). Tada će se, napokon, u pomirenom svijetu, “zemlja ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora (Iz 11,9).

2. To novo stvaranje, ljudsko i kozmičko, započelo je s Kristovim uskrsnućem, prvinom toga preobraženja kojemu smo svi namijenjeni. To potvrđuje Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: “Prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu (…). Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt… da Bog bude sve u svemu” (1 Kor 15,23-24.26.28).
Sigurno, to je perspektiva vjere koja ponekad može biti iskušana sumnjom, u čovjeku koji živi u povijesti pod teretom zla, proturječja i smrti. Time je opterećen već navod iz Druge Petrove poslanice, razmatrajući prigovore onih koji su sumnjičavi ili skeptični sve do “podrugljivih izrugivača” te se pitaju: “Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer, i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja” (2 Pt 3,3-4).

3. To je obeshrabreni stav onih koji se odriču svakog zauzimanja glede povijesti i njezine preobrazbe. Oni su uvjereni da se ništa ne može promijeniti, da je svaki napor osuđen biti obezvrijeđen, da je Bog odsutan i nije ni za što zainteresiran na toj sićušnoj točki svemira koja je Zemlja. Već u grčkom svijetu neki su mislioci tako naučavali pa Druga Petrova poslanica možda reagira također na to fatalističko promatranje očevidnih podataka iz prakse. Ako se, doista, ništa ne može promijeniti, čemu se nadati? Preostaje povući se na rubove života puštajući da ponavljanje ljudskih događaja ispuni svoj trajni ciklus. Na tom su tragu mnogi muškarci i žene već klonuli na rubu povijesti, lišeni pouzdanja, ravnodušni prema svemu, nesposobni boriti se i nadati. Kršćansko je pak poimanje Isus sjajno prikazao kad je “upitan od farizeja: ‘Kad će doći kraljevstvo Božje?’ odgovorio: ‘Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!” (Lk 17,20-21).

4. Napastovanju onih koji pretpostavljaju apokaliptičke prizore naviranja kraljevstva Božjega i onih koji zatvaraju oči oteščale snom ravnodušja, Krist suprotstavlja nasuprot dolazak novih nebesa i nove zemlje. Taj dolazak sličan je sakrivenom ali ipak živom klijanju sjemenja u zemlji (usp. Mk 4,26-29).
Bog je, dakle, ušao u ljudsko zbivanje i u svijet te djeluje strpljivo očekujući čovječanstvo s njegovim kašnjenjem i uvjetovanjima. On poštuje njegovu slobodu, podupire ga kad je mučen očajem, vodi ga postupno i poziva na suradnju u naumu istine, pravde i mira toga Kraljevstvu.
Božansko djelovanje i ljudsko zauzimanje moraju se stoga međusobno isprepletati. “Kršćanska poruka ne odvraća ljude od izgradnje svijeta niti ih potiče da zanemare dobro drugih ljudi, nego ih naprotiv na to još čvršće obvezuje” (Gaudium et spes, 34).

5. Tako se pred nama otvara tema velike važnosti koja je uvijek zaokuplja razmišljanje i djelovanje Crkve. Bez upadanja u suprotne skrajnosti sakralne izolacije i sekularizma, kršćanin mora izražavati svoju nadu također unutar ustrojstava svjetovnoga života. Premda je Kraljevstvo božansko i vječno, ono je posijano u vrijeme i prostor: ono je “među nama”, kako kaže Isus. Drugi vatikanski koncil je snažno istaknuo tijesnu i duboku povezanost: “Poslanje Crkve nije samo donositi ljudima vijest o Kristu i njegovu milost, nego također prožeti i usavršiti vremeniti red evanđeoskim duhom” (Apostolicam actuositatem, 5). Duhovni red i onaj vremeniti, “premda se razlikuju, u jedinstvenom Božjem planu tako su povezani da sam Bog hoće sav svijet u Kristu učiniti sebi novim stvorenjem, početno ovdje na zemlji, a potpuno u posljednji dan” (ondje).
Prožet tom sigurnošću, kršćanin hrabro kroči putovima svijeta nastojeći nasljedovati Božje korake i surađujući s njim u rađanju obzorja u kome će se “ljubav i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti” (Ps 85/84/,11).