Preminuo isusovac brat Juro Marić

Sprovod će biti u ponedjeljak, 12. veljače u 11.40 sati na Gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu. Misa zadušnica slavit će se nakon sprovoda u župnoj crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu (Jordanovac 110).

Br. Juro Marić potječe iz brojne radničke obitelji s Pološca iznad Vareša (BiH). Otac šestero braće i dviju sestara bio je rudar, a majka domaćica.

Već od ranog djetinjstva, premda je bio sat i pol udaljen od crkve, bio je stalni ministrant u župnoj crkvi. U druženju s časnom braćom u župi i čitajući knjige o Družbi, otkrio je ljepotu i vrijednost zvanja časnog brata u Družbi Isusovoj. S nepunih 13 godina započeo je kod isusovaca u Osijeku kao aspirant (kandidat) za brata. Tamo je ostao tri godine radeći uglavnom u kuhinji.

U novicijat je ušao uoči svetkovine sv. Petra i Pavla 1960. Nakon novicijata proveo je nekoliko mjeseci u kuhinji na Jordanovcu te zatim u Palmotićevoj. Godine 1964. premješten je u Međubiskupijsko sjemenište na Šalati te uskoro pozvan u vojsku. Iz vojske se vratio na Šalatu u proljeće 1966. i tamo ostao pune 34 godine, sve do 1998., kada su isusovci vratili sjemenište Zagrebačkoj nadbiskupiji. Krajem 60-ih u sjemeništu je bilo 443 đaka, 16 patara, 3 skolastika i 6 braće. Zajednica je bila skladna i složna. Na Šalati su br. Juri povjerili brigu o vinogradu i podrumu. Premda u djetinjstvu na Pološcu i u Borovici vinovu lozu nije nikad ni vidio, taj je posao ipak uskoro zavolio te u kontaktu s mnogim stručnjacima stekao nužne vještine. Vino sa Šalate postalo je cijenjeno. Uz taj posao, zajedno s br. Begićem više od 25 godina obilazio je župe Zagrebačke nadbiskupije i skupljao hranu za Sjemenište. Neko vrijeme vodio je ekonomiju u Savskom Nartu, najprije s br. Begićem, a zatim 15 godina samostalno.

Nakon odlaska isusovaca sa Šalate, sljedećih 9 godina proveo je na Fratrovcu, surađujući s br. Matom Vlahovićem u vinogradu i podrumu. U travnju 2007. premješten je u Palmotićevu za pomoćnika ministra, nabavljača i vodio je brigu o blagovaonici. S godinama, stigle su i zdravstvene poteškoće. Ipak, unatoč svemu tome, smireno i strpljivo vršio je povjerene mu službe.

U redovništvu u Družbi br. Juro je našao svoj životni poziv. Trudio se vjerno ga slijediti. Bio je ispunjen zadovoljstvom i svjestan vrijednosti života koji živi. O sebi je napisao: „Nisam nikad posumnjao u svoje zvanje. Snagu sam crpio iz mise, molitve, duhovnog štiva, krunice i duhovnih vježbi. Zajednički život, sklad u zajednici bez svađe, bio mi je veliki oslonac.“

Br. Juro bio je i vrlo zahvalan: subraći s kojima je surađivao, dobrom Bogu koji ga je rano usmjerio u redovničko zvanje i vodio do kraja, te posebno Bl. Djevici Mariji, koja mu je po krunici izmolila mnoge milosti.

Poticajno je razmišljanje br. Jure: „Zvanje časnog brata u Družbi ima i danas svoju vrijednost i svoju ljepotu. Sudjelujemo sa svećenicima u istom apostolskom poslanju, dijelimo zajednički život posvećenja po zavjetima i po tom je naš život na poseban način ugrađen u otajstvo Crkve. Tko osjeti u duši Božji poziv, taj će ga i slijediti. Dakako, da treba raditi, boriti se i prihvatiti svakodnevni križ. Zvanje časnog brata je put na kojem se može ostvariti punina kršćanskog života. Božjom milošću opredijelio sam se za taj put. Trudio sam se da njime vjerno idem i da prema svojim sposobnostima surađujem u apostolskom poslanju Družbe Isusove. Za nedostatke izručujem se Božjem milosrđu, a za budućnost preporučujem se subraći u molitve!“

Br. Juro je za sobom ostavio vedar trag. U svemu umjeren i smiren, pokazivao je veliku spremnost i budno oko da pomogne gdje god je trebalo.