Opatija, 10. 4. 1997. (IKA) – Hrvatski katolički svećenici i njihovi suradnici koji djeluju u hrvatskim katoličkim misijama po Europi, najviše u Njemačkoj završili su svoj studijski skup u Opatiji. U srijedu, 9. travnja, drugog dana skupa slušali su predavanja dr. Ivana Šporčića iz Rijeke i dr. Alde Starića iz Zagreba, i nakon rada u skupinama održali sadržajnu plenarnu diskusiju. Na kraju dana su se zahvalnom pjesmom oprostili od fra Bernarda Dukića koji nakon 30 godina službe hrvatskog naddušobrižnika u Njemačkoj odlazi na novu dužnost.
U četvrtak, 10. travnja sudionici su poduzeli studijsko putovanje na Krk i Goli otok, da bi se u petak, 11. travnja razišli.
Dr. Ivan Šporčić govorio je o nasljedovanju Isusa Krista i o eshatonu (vječnoj budućnosti). Upozorio je da je mnoštvo Isusa samo slijedilo, a učenici su ga nasljedovali. Nasljedovati Isusa znači zaputiti se u eshaton, u budućnost, u Kraljevstvo Božje. To je dinamička stvarnost koja je već ovdje, a tek treba doći. Važno je uočiti da Isus nije došao gospodariti nego služiti, upoznati nas s Bogom koji je dobar i pravedan, drugačiji od stanja na ovome svijetu.
Dr. Aldo Starić nije htio održati zaokruženo predavanje nego je u razmišljanju zacrtao više gorućih pitanja suvremene Crkve. Osnovno je pitanje – sada uoči trećeg tisućljeća u godini Isusa Krista – možemo li doći do izvorne Isusove misli. Nakon sloma komunizma naša se Crkva našla u svijetu koji je vrlo konkurentno tržište ideja. Prije se znalo da smo protiv (komunizma i velikosrpske hegemonije), sada se pita što nudimo.
Kad državne i druge ustanove preuzimaju skrb za mnoga ovozemna pitanja kojima se Crkva bavila, zar će Crkva ostati samo područje transcedencije, drugi svijet? Je li to za Crkvu kriza ili šansa? Je li to ponovno tjeranje Crkve u sakristiju ili njezino ulaženje u vlastiti vjerski identitet? Prestankom komunističkoga progonstva za Crkvu su nestali mnogi alibi, mnoge isprike. Suvremeni javni djelatnici Crkvu poštuju zbog njezine prošlosti i računaju na još postojeći njezin politički utjecaj. Crkva želi donositi etičke sudove i upozorenja glede društvenih zbivanja, no prenosimo li u tome izvornu Isusovu misao? Srećom, Crkva nije Bibliju mijenjala, ali je – nažalost – nije uvijek ostvarivala. Imamo li danas hrabrosti ozbiljno čitati cijelo Evanđelje? Npr. ona mjesta gdje Isus govori umišljenim vjernicima da su ih carinici i bludnice pretekli u Kraljevstvo Božje?
Crkva se u novim prilikama sporo snalazi. Zašto u slobodnoj Hrvatskoj nema katoličkog foruma za oblikovanje društva u svjetlu vjere? Je li Crkva prisutna svojom mišlju i u oblikovanju države? Zar ona nije na TV nazočna samo kao obredna i običajna zajednica a ne kao netko tko ima nešto reći? Vrijedi li dosjetka: “Trebao bi biti automehaničar, a još si kolar?”. Koliko je istine u primjedbi da Crkva odgovara na pitanja koja nitko ne postavlja? Jesu li suvremeni katolici ovdje i sada spremni slušati i ono Isusovo upozorenje: Dolazi vrijeme kad će svaki koji vas ubije misliti da time Bogu služi?
Nakon takvih predavanja rad u skupinama i plenarna diskusija istaknuli su mnogo više pitanja nego odgovora, što bi trebao biti znak odgovorne ozbiljnosti, ne bježanje u površna nedomišljena rješenja.