Svečanom akademijom u organizaciji Koordinacije braniteljskih udruga Karlovačke županije i uz pokroviteljstvo Grada Karlovca i Karlovačke županije, danas je u Domu Oružanih snaga “Zrinski” obilježena 22. godišnjica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Okupljene je pozdravio i mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Njegov pozdravni govor objavljujemo u cjelosti:

Cijenjeni predstavnici građanskih vlasti, predstavnici hrvatske vojske i policije, dragi hrvatski branitelji, braćo i sestre, dame i gospodo!

I. Biti u Karlovcu u vašoj prisutnosti na današnji dan spomena međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, samostalne i suverene hrvatske države, budi posebne osjećaje. Među njih stavljam i pozdrave koje vam donosim od našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.
Svima ponajprije čestitam dvadeset i drugu obljetnicu toga važnog događaja za Hrvatsku, Hrvatice i Hrvate, za sve hrvatske ljude. I danas se lako sjetimo osjećaja kojima smo bili ispunjeni: od nadanja preko razočaranja i strepnje do ushita i ponosa. No, stasali su novi naraštaji. Njima u vremenskome odmaku zacijelo nije lako dohvatiti osjećaje starijih, razumjeti do kraja značenje koje je taj događaj imao u trenutcima s obilježjima rađanja i mučeništva. Zato se važno spominjati, obnavljati istinu, prenositi ju djeci i mladima. Ali, ona nije samo neka vrsta pouke za mlađe; ona je i učvršćivanje vrijednosti, jačanje vlastitoga identiteta i prepoznatljivosti.

Jezici koje zovemo velikima; jezici naroda i država od kojih smo očekivali političko priznanje najčešće koriste istu riječ za ‘prepoznavanje’ i ‘priznavanje’ (recognize; reconnaître; riconoscere; (an)erkennen). I jedna i druga u sebi sadrže znanje o nečemu. I sami smo svjesni da nešto priznajemo, nakon što prepoznamo.

U teškim vremenima bilo nam je stalo dati do znanja drugima da želimo slobodu, da želimo živjeti mir, da želimo ono na što imaju pravo i ostali slobodni narodi na svijetu.
No, ljepota slobode hrvatskomu je narodu bila uskraćena i osporavana. Znali smo da je posrijedi nepravda protiv koje se trebamo boriti i mislili smo da to vide i drugi. Ali, težak je bio put do prepoznavanja, priznavanja i priznanja.
Željeli smo da nas politički priznaju, ali u tome političkom priznanju nalazi se puno više od njega. Danas je razvidno da je u pitanju bio susret i sukob vrijednosnih sustava. Mnogi su taj sukob prikazivali kao sukob neciviliziranih skupina, pristaša prošlih političkih tvorevina, čak i sukob religija. Lako se može utvrditi da ništa od toga ne odgovara stvarnosti. U dnu je bio temeljni sukob dobra i zla, zla koje se artikuliralo u političku ideologiju i želju za vladanjem nad drugima. Željeli smo slobodnu domovinu koja živi u zajedništvu slobodnih europskih naroda, oslonjeni na vrijednosti koje su se jasno prepoznavale u svome kršćanskom nadahnuću.

II. A što su to drugi prepoznali, da bismo bili priznati? Ono isto što mi ne smijemo zaboraviti i što ne smijemo zanemariti, ako želimo ostati prepoznatljivi kao narod i kao Hrvatska.
Prije svega prepoznali su istinu i naše zauzimanje za nju. Njoj nasuprot bila je laž koja se protezala od raznih ugroženosti manjina do najgrubljih optužaba o hrvatskome nasilju. Laž koja je pomno građena i širena svim sredstvima (a nisu bila neznatna), unošena u hrvatski i međunarodni prostor. Drugi su ipak, prepoznali istinu i priznali ju.

Nadalje, prepoznali su hrabrost i odlučnost našega naroda, koja se osobito očitovala u hrvatskim braniteljima. Oni su svjedočili Pavlovu rečenicu: Nemamo ništa, ali imamo sve. (usp. 2Kor 6, 10) Bila je to neobična hrabrost koja je spajala: ljubav prema domovini, vjeru u Božju pomoć i nadu u budućnost onih koji su spremni na žrtvu. Bila je to hrabrost koja se pouzdavala u Boga. Nasuprot toj hrabrosti nalazilo se širenje straha. Moćno je to sredstvo, iskušavano nad hrvatskim narodom desetljećima u komunističkoj diktaturi. Drugi su, ipak, prepoznali hrabrost i priznali ju.

U sukobu vrijednosti prepoznali su nesebičnost koja je niknula u svim porama društva. Obrana Domovine iznjedrila je iznenađujuću snagu velikodušnosti i solidarnosti, sućuti, osjetljivosti prema patnjama bližnjih, duboke osjećaje milosrđa i prema neprijateljima. Nasuprot tim ljudskim i evanđeoskim krjepostima stajala je sebičnost koja je razarala hrvatsko tkivo; želeći materijalnu dobit željelo se raniti i pogubiti dušu, ali je ta ista sebičnost samo unakazila neprijatelje. Drugi su, ipak, prepoznali nesebičnost i priznali ju.

III. Rat protiv Hrvatske, nakon sloma komunističkoga sustava u Europi, bio je toliko snažan da smo u svojim vapajima često bili u kušnji pomisliti da ono što je izgledalo tako blizu postaje predalekim, pa čak i da je sama održivost na životu gotovo nemoguća. Bili smo svjesni da svijet može zaustaviti krvoproliće i čudili se zašto se to ne događa.

Suočeni s otajstvom zla, s nevjerojatnom mržnjom prema Hrvatskoj, san priznanju bivao je sve nestvarnijim. Ipak, dogodilo se čudo, kako je običavao govoriti kardinal Kuharić. A čudo se događa kada se spoje tri stvari koje je prepoznao i svijet: ljubav prema istini, hrabrost oslonjena na pouzdanje u Boga i nesebičnost koja širi nadu.

IV. Prošle su dvadeset i dvije godine. U Hrvatskoj u kojoj sada živimo sve se češće mora postaviti pitanje: Priznajemo li mi ono što smo željeli da drugi prepoznaju i priznaju u nama?
Je li naše polazište istina, kada vidimo da se pokušava ponovno zlo tumačiti kao dobro; kada polazište više nije obrana suverene Hrvatske, nego se ponovno pokušavaju prikazati dobrima polazišta komunističkoga režima?
Je li naše polazište hrabrost koja se oslanjala na Boga, kada se u hrvatskoga čovjeka ponovno unosi strah, ucjena, prijetnje koje sežu od gospodarstva i radnih mjesta, preko medija do akademskih krugova?
Je li naše polazište nesebičnost, zauzetost za bližnje, kada se s toliko neosjetljivosti postupa prema onima koji su darovali sve što su mogli za slobodu Domovine?

Komunizam je vođen lažima, utjerivanjem straha i sebičnošću. To ga je održavalo na vlasti i hranilo njegovu moć. Želimo li na tome graditi Hrvatsku i izgubiti hrvatsku prepoznatljivost? Pristati uz laž i sramotu? Ili želimo prepoznati u sebi ono što su prepoznali drugi kao istinsku vrijednost od koje može radosno živjeti i naša domovina i cijela Europa?

V. Drago mi je što ste organizirali ovaj spomen-trenutak, vi, branitelji, koji i dalje ostajete jezgra najljepših hrvatskih plodova. Budite svjesni svoje političke uloge, ne zbog politike, nego zbog proroštva. Oni koji ne vole Hrvatsku i njezinu radost pokušat će vama oduzeti i glas i zajedništvo i jedinstvo. Vi smetate svima koji bi htjeli stvoriti drukčiju prošlost, više hrvatskih prošlosti i dati ih na izbor. Govore da se ne treba zamarati prošlošću. I točno je. Jedina prošlost koja ne zamara jest ona koja je istinita. A sve druge zamaraju. Valja naglasiti i to da narodi koji imaju ‘više različitih prošlosti’, narodi koji se ne zalažu za istinu o svojoj prošlosti, imaju samo to – prošlosti po izboru, ali sigurno nemaju budućnost.

U Karlovcu se, dragi prijatelji, osjeća da ste jedan od onih hrvatskih gradova u kojima je branjena istina, promicana hrabrost i svjedočena nesebičnost. I kada vas djeca upitaju što su oni još uvijek vidljivi tragovi na pročeljima pojedinih karlovačkih zgrada, zašto vam misli odlutaju kada se zagledate u Kupu ili Koranu, ili kada prođete kroz Turanj, svojim selima i poljima, sjetite se da ste sačuvali to troje: istinu, hrabrost i nesebičnost, i da nam to valja prenijeti novim naraštajima; ne dopustiti se zarobiti neistinama, šutjeti zbog straha ili postati neosjetljivima. Jer, nije samo po sebi razumljivo da su neki ljudi spasili živote drugim ljudima, obranili tuđe živote, imovinu; da su neprospavanim noćima darovali drugima sigurnost; svojim ranama spriječili nanošenje rana drugima.

I kada vama, hrvatski branitelji, ne uzvratimo zahvalnošću, pogledajte djecu i njihov osmijeh. On pripada vama. Bez vas bi ga bilo manje. Zato i sam u Karlovac uvijek dolazim s osjećajem poniznosti i zahvalnosti. Pomognimo jedni drugima vidjeti tu radost i graditi Hrvatsku istine, hrabrosti i nesebičnosti.

Neka vas Gospodin prati svojim blagoslovom, da bismo bili prepoznatljivi po dobru i po istini!