Prepoznavati Krista u beskućnicima

Braćo i sestre!

1. Korizmeno vrijeme sjeća nas na četrdeset godina koje je Izrael proveo u pustinji dok je već bio na putu prema obećanoj zemlji. U to doba narod je iskusio što znači živjeti pod šatorom, bez stalnog prebivališta, u potpunom nedostatku sigurnosti. Koliko je puta podlegao napasti za povratkom u Egipat gdje je imao osiguran barem kruh, premda je taj bio robovska hrana. U siromaštvu pustinje upravo je Bog proviđao vodu i hranu za svoj narod, braneći ga od opasnosti. Na taj način, iskustvo potpune ovisnosti o Bogu za Židove se pretvorilo u put oslobođenja od ropstva i od idolopoklonstva prema stvarima.
Korizmeno vrijeme želi pomoći vjernicima u oživljavanju toga istog duhovnog puta, s nastojanjem na osobnom očišćenju, dozivajući si u svijest siromaštvo i nestalnost ljudskog života i otkrivajući ponovno providonosni zahvat Gospodina koji poziva na otvaranje očiju za potrebe najugroženije braće. Korizma na taj način postaje također vremenom solidarnosti u nesigurnim prilikama u kojima se nalaze pojedinci i narodi u mnogim dijelovima svijeta.
2. Za Korizmu 1997. godine, prve godine priprave na Veliki jubilej 2000. godine, želio bih se zaustaviti na promišljanju o potresnom stanju onih koji žive bez obitavališta – beskućnika. Predlažem kao sadržaj razmišljanja sljedeće riječi iz Evanđelja po Mateju: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, jer sam bio beskućnik i udomili ste me” (usp. 25, 34-35). Dom je mjesto obiteljskog zajedništva, kućno ognjište gdje se iz življene ljubavi između muža i žene rađaju djeca i prihvaćaju životne navike te temeljne moralne i duhovne vrijednosti koje će od njih načiniti građane i kršćane sutrašnjice. Kod kuće stariji i bolesni iskusuju ono ozračje blizine i naklonosti koje im pomaže nadvladati također i dane patnje i fizičke nemoći.
No, koliko ima, nažalost, onih koji žive iskorijenjeni iz ozračja ljudske topline i prihvaćanja tipičnog za kuću! Mislim na izbjeglice, na prognanike, na žrtve ratova i prirodnih nepogoda, kao i na osobe izložene takozvanoj ekonomskoj selidbi. Što reći napokon o obiteljima istjeranim iz kuća ili o onima koje ne uspijevaju naći obitavalište, o velikom mnoštvu staraca kojima društvene mirovine ne omogućuju pronalaženje dostojnog smještaja za primjerenu cijenu Te tegobe sa svoje strane ponekad uzrokuju ostale istinske i prave nesreća poput alkoholizma, nasilja, prostitucije, droge. U vrijeme održavanja Svjetske konferencije o ljudskom naseljavanju, Habitat II, održanoj u Istanbulu prošlog mjeseca srpnja, na nedjeljnoj molitvi Anđelova pozdravljenja prizvao sam pozornost svih na te teške probleme i istaknuo njihovu neodgodivost, potvrđujući da pravo na smještaj ne treba priznati samo pojedincu, ukoliko je subjekt, nego obitelji koja se sastoji od više osoba. Obitelj kao temeljna stanica društva ima potpuno pravo na prikladni smještaj kao životno ozračje kako bi joj bilo moguće ostvarenje istinskoga obiteljskog zajedništva. Crkva priznaje to temeljno pravo i zna da mora pridonositi njegovom priznanju.
3. Na više biblijskih mjesta istaknuta je dužnost da se pripomogne potrebama onoga tko je bez obitavališta.
Već u Starom zavjetu, prema Tori, stranac i uopće beskućnik, budući da je izložen svim opasnostima, zaslužuje da se vjernik prema njemu posebno ophodi. Štoviše Bog stalno preporučuje gostoljubivost i velikodušnost prema strancu (usp. Pz 24,17-18; 10,18-19; Br 15,15, itd.), podsjećajući na siromaštvo u kojem je živio sam izraelski narod. I sam Isus se poistovjećuje s beskućnicima: “Stranac bijah i primiste me” (Mt 25,35), podučavajući da će ljubav prema onome tko se nalazi u takvoj potrebi biti nagrađena na nebu. Gospodinovi apostoli preporučuju različitim zajednicama koje su utemeljili uzajamno gostoprimstvo kao znak jedinstva i novosti života u Kristu.
Upravo iz Božje ljubavi kršćanin uči pritjecati u pomoć potrebnome, dijeleći s njime svoja materijalna i duhovna dobra. Ta skrb ne predstavlja samo tvarnu pomoć onome tko je u poteškoćama, nego stvara i prigodu za duhovni rast onome tko je pruža, potičući ga da se odijeli od zemaljskih dobara. Postoji, naime, viša razina, koju nam je pokazao Krist svojim primjerom: “Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio” (Mt 8,20). Na taj je način želio izraziti svoju potpunu raspoloživost prema nebeskom Ocu, eiju je volju nastojao izvršiti ne želeći se navezati na zemaljska dobra: postoji, naime, trajna opasnost da zemaljske stvarnosti zauzmu Božje mjesto u srcu čovjekovu.
Korizma predstavlja stoga providonosnu prigodu za djelovanje toga duhovnog odijeljena od bogatstva sa ciljem otvaranja Bogu prema kojem kršćanin mora usmjeriti cjelokupni život, svjestan da nema stalno obitavalište na ovom svijetu, “jer je naša domovina na nebesima” (Fil 3,20). U slavlju uskrsnog otajstva, na kraju korizme, očituje se da korizmeni hod očišćenja doživljava svoj vrhunac u slobodnoj samopredaji Ocu iz ljubavi . Zbog tog puta Kristov učenik uči izaći iz sebe samoga i iz svojih sebičnih interesa kako bi u ljubavi susreo braću.
4. Evanđeoski poziv da se bude uz Krista “beskućnika” jest poziv svakom kršteniku da prepozna vlastitu stvarnost i da gleda na braću s osjećajima zauzete solidarnosti, uzimajući na sebe njihove poteškoća. Pokazujući se otvorenima i velikodušnima kršćani mogu služiti, zajednički i pojedinačno, Kristu koji je nazočan u siromahu i posvjedočiti Očevu ljubav. Na tom putu Krist nam je preteča. Njegova nazočnost snaga je i ohrabrenje: On oslobađa i čini svjedocima Ljubavi.
Predraga braćo i sestre! Pođimo bez straha s Njim do Jeruzalema (usp. Lk 18,31), prihvaćajući njegov poziv na obraćenje, uime dubljeg prianjanja Bogu, svetom i milosrdnom, nadasve u milosno korizmeno vrijeme. Priželjkujem da ono dovede sve do posluha Gospodnjem pozivu na otvaranje srca svima potrebnima. Zazivajući nebesku zaštitu Marije na poseban način na sve one koji nemaju obitavališta, svima srdačno podjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 25. listopada 1996.
Ivan Pavao II.