Zagreb, (IKA) – Katehetski salezijanski centar preselio je iz Vlaške ulice u Zagrebu i odnedavno se nalazi na Srebrnjaku 101. Na spomendan Marije Pomoćnice u petak 24. veljače izvršena je primopredaja zgrade u Vlaškoj 36 i crkve Sv. Martina. Uime Hrvatske salezijanske provincije, provincijalni ekonom don Josip Stanić i ravnatelj salezijanske zajednice u Vlaškoj 36 don Rudi Paloš predali su ključeve zgrade i crkve u Vlaškoj 36 predstavnicima Zagrebačke nadbiskupije kancelaru Nadbiskupskoga duhovnog stola mr. Stjepanu Večkoviću i nadbiskupijskom ekonomu vlč. Ivanu Hrenu.
Prije gotovo punih 200 godina zagrebački je nadbiskup Maksimilijan Vrhovec u Vlaškoj ulici, na današnjem broju 38, 1827. osnovao sirotište, koje je 1895. obnovio njegov nasljednik, nadbiskup dr. Juraj Posilović. Na poziv zagrebačkog nadbiskupa i metropolita dr. Antuna Bauera salezijanci su 1. kolovoza 1922. preuzeli upravu Nadbiskupskog đačkog doma u Vlaškoj ulici br. 38, koji se otada službeno zove Nadbiskupski konvikt pod upravom salezijanaca. U toj ustanovi boravili su srednjoškolci, prvenstveno učenici gimnazije humanističkog smjera, u dobi od 14 godina naviše. Uskoro je nadograđena mala kazališna dvorana, koja je služila za priredbe s pitomcima Zavoda kao glavnim glumcima. Neke su predstave izvodili i na Radio Zagrebu. Salezijanci su u Nadbiskupskom konviktu u Vlaškoj 38 djelovali neprekidno od 1922. do kraja 1946. Odlukom Ministarstva prosvjete NR Hrvatske 1. listopada 1946. komunističke vlasti ukinule su Nadbiskupski konvikt, zgrada je nacionalizirana, a salezijanci su protjerani iz Vlaške 38. Uz rad u zavodu, salezijanci su ubrzo otvorili nedjeljni omladinski oratorij. Nakon nekoliko godina obnovljena je zgrada konvikta i crkvica Sv. Martina. Uz dotadašnje srednjoškolske odjele, u zavodu je otvoren odjel za sveučilištarce i učenike pučke i građanske škole.
Salezijanci su uz Konvikt upravljali i crkvom Sv. Martina u Vlaškoj ulici 36. Do ukinuća Nadbiskupskog konvikta bila je to ujedno i konviktorska crkva. Nakon ukinuća Zavoda i komunističkog oduzimanja zgrada u Vlaškoj 38 i Vlaškoj 36, salezijanci su i dalje pastoralno opsluživali crkvu Sv. Martina, premda su praktično bili bez prostora za stanovanje. Desetljeća nakon II. svjetskog rata protekla su u više-manje tihoj pastoralnoj prisutnosti i nastojanju da se povrati barem dio stambenog prostora. S vremenom su uspjeli ponovno dobiti na korištenje i povratiti u crkveno vlasništvo ne samo sakristiju i prostor iznad nje nego i prostorije na prvom katu u Vlaškoj 36. Sredinom osamdesetih godina kupuju nov stan stanarima u prizemlju, isplaćujući im uz to i traženu sumu u gotovu novcu kao naknadu za mirno iseljenje iz crkvenih prostora. Počelo se razmišljati o temeljitoj rekonstrukciji stambene zgrade i crkve koja je već prije toga bila u nekoliko navrata obnavljana. Osim spomenute obnove prije II. svjetskog rata, valja spomenuti i vanjsku i unutarnju obnovu crkve i vanjsku obnovu zgrade 1977. godine, u povodu proslave 300. obljetnice postojanja. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina i zgrada u Vlaškoj 36 i crkva Sv. Martina temeljito su obnovljene. Godine 1992. polnoćka se mogla slaviti u obnovljenoj crkvi, a salezijanci su se nastanili u posve obnovljenoj i preuređenoj zgradi u Vlaškoj 36, u podrumu koje je smještena knjižnica.
U međuvremenu su, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, u dogovoru s kardinalom Franjom Kuharićem, salezijanci radili i na povratu zgrade u Vlaškoj 38. Zgrada im je vraćena u jesen 1993. te su uskoro u njoj, unatoč velike potrebe za obnovom, započeli pastoralnu i sportsko-rekreativnu djelatnost. Uskoro je međutim vlasnik zgrade, Zagrebačka nadbiskupija, zgradi u Vlaškoj 38 odredio novu namjenu te su je salezijanci predali Zagrebačkoj nadbiskupiji. U te je prostore kasnije uselio Katolički bogoslovni fakultet. Krajem devedesetih godina Nadbiskupija je salezijancima priopćila da želi i povrat zgrade u Vlaškoj 36 kako bi i ta zgrada dobila drugu namjenu. To se i ostvarilo početkom 2006.
Počeci salezijanskog rada na području tiska stari su koliko i salezijanska prisutnost u Zagrebu, posebice otkako je 1930. na Knežiji počelo izlaziti hrvatsko izdanje “Salezijanskog vjesnika”. Na provincijalnom saboru koji je od 18. do 20. veljače 1975. održan u salezijanskoj kući na Knežiji u Zagrebu, hrvatski salezijanci odlučuju osnovati novu ustanovu – Katehetski salezijanski centar. Svrha Centra je “promicati katehetski rad u našoj Crkvi prema smjernicama novih dokumenata Crkve i u duhu omladinskog apostolata sv. Ivana Bosca”. Uskoro se KSC počinje javljati sa svojim prvim službenim izdanjima. Tako su u novopokrenutoj biblioteci “Svjedočanstva” objavljeni životopisi don Bosca, Laure Vicune, Majke Terezije, Marije Mazzarello, a nakon njih i drugih značajnih likova suvremene crkvene povijesti. Uz životopise tiskaju se i priručne knjige namijenjene pastoralnim i katehetskim djelatnicima. Početkom 1979. salezijanci počinju izdavati časopis “Kateheza”, koji sve do danas neprekidno izlazi četiri put godišnje. Uskoro su pokrenute i druge biblioteke i objavljene brojne druge knjige. Posebno su zapažene “Religijskopedagoško-katehetski leksikon”, priručnike fundamentalne katehetike salezijanca E. Albericha, knjige iz biblioteka “Problemi mladih”, “Nadahnuća”, “Iskustva” i drugih. Devedesetih godina KSC se aktivno uključio u osmišljavanje školskog vjeronauka pripremom i objavljivanjem srednjoškolskih vjeronaučnih programa i udžbenika. U posljednje vrijeme objavljena su značajna izdanja opširnih životopisa don Bosca i Franje Saleškoga te rado čitane knjižice čiji je autor talijanski salezijanac don Bruno Ferrero. Katehetski je centar u tijeku dosadašnjeg postojanja neprekidno pripremao i raspačavao i dijafilmove, a u povodu Godine Dominika Savija u KSC-u je izdan i filmski životopis toga mladog sveca istovremeno u VHS i DVD formatu.