Draga subraćo u biskupstvu, svećeništvu i đakonatu, cijenjeni predstavnici građanskih vlasti, draga braćo i sestre u Gospodinu, velika mi je radost sudjelovati u ovom obiteljskom slavlju, u kojemu se Zagrebačka nadbiskupija okuplja oko čašćenoga lika Majke Božje od Kamenitih vrata. Srdačno zahvaljujem pastiru ove Crkve, uzoritomu gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću, s kojim me veže bratski odnos poštovanja i prijateljstva.

1. Vaše sudjelovanje očituje odanu pobožnost prema Presvetoj Djevici i pokazuje koliko je Bogorodica udomljena u vašim srcima. Danas se ova svetkovina podudara s Marijinim pohođenjem svetoj Elizabeti. U otajstvu toga susreta vremešna rođakinja postavlja pitanje Djevici Mariji: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?” I mi s njom govorimo: Otkuda nam? Da, mi usvajamo to pitanje, jer nas ovaj čašćeni Marijin lik, stoljećima čuvan u Kamenitim vratima, podsjeća da Bogorodica nastavlja pohađati jednostavne i vjerne ljude poput Elizabete. I baš kao tada, dolazi i danas da bi hranila vjeru donoseći Isusa. Ona nas, naime, vodi k božanskom Djetetu koje je put, istina i život.
Dragi prijatelji, što bismo bili da smo udaljeni od Boga? Življenjem kao da Boga nema – a to je sekularizam – kakvo se to društvo gradi? Možda sretnije i solidarno? Zacijelo ne izgleda tako! Narodi i nacije danas su zahvaćeni smrtonosnim individualizmom koji, u ime posvemašnje slobode, dijeli ljude jedne od drugih i svakoga osuđuje na tužnu osamljenost.

2. Krist je svjetlo naroda, a zatvarajući se Njemu gubimo hranu za dušu, gubimo dah, snagu za hod i hrabrost u protivštinama. To znači zamagliti cilj vječnosti; znači postajati zemaljskim lutalicama, umjesto nebeskim hodočasnicima. Sve postaje sivo i teško, čak i najljepše i najveće stvarnosti. Maleni Isus što ga nosi i na kojega upućuje velika Majka, svjetlo je svijeta, most koji otvara prostor Bogu, početak i svršetak, središte svijeta i povijesti. On je Kralj novoga svijeta i tajna radosti; On je Otkupitelj i Učitelj čovječnosti koji nas poznaje i voli; On je naš Sudac i jednoga dana – tako se nadamo – naša blažena vječnost. Nikada nećemo prestati govoriti o Njemu!

3. Draga braćo i sestre, ne možemo šutjeti ni o blaženome kardinalu Alojziju Stepincu, čiji se zemni ostaci časte u ovoj predivnoj katedrali. Ove godine slavimo 120. obljetnicu njegova rođenja i 20. obljetnicu njegove beatifikacije i nadamo se njegovu skorom proglašenju svetim. Poznata je njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj, zbog koje je žarko preporučivao molitvu svete krunice, Evanđelja moljenog s Marijom, kako osobno tako i u obiteljima. Znamo koliko se on povjeravao moćnom zagovoru Presvete Djevice kod Božjega Srca.
Možemo reći da blaženi Alojzije Stepinac, u određenom smislu, daje glas duši hrvatskog naroda. Njegov glas izražava duh Hrvatske, duh oblikovan njezinim jezikom, njezinom kulturom, njezinom predajom i njezinom poviješću. To bogatstvo nije ostalo samo u prošlosti, ono je prisutno i u sadašnjosti; nije mrtvo nego je plodonosno, sposobno nadahnuti zajednicu života koja ima lice i dušu. Ako je, dakle, ta baština vrjednotâ i vjere življena i prenošena s jednoga naraštaja na drugi, tada narod ima nešto lijepo i veliko, istinito i plemenito reći i ponuditi drugim narodima, kako bi hodili zajedno u znaku poštovanja i bratske blizine. Samo na duhovnim i etičkim temeljima moguće je osjetiti da se živi u pomirenom domu.
Draga braćo i sestre, ne zaboravimo svoje podrijetlo: zaboraviti znači umrijeti, ne znati tko smo i kamo idemo. Naši su korijeni Evanđelje: ono je utkano u tijek povijesti i ljudskost čini plodonosnom, otvara je Bogu i bližnjemu, oblikuje osobnu i kolektivnu svijest, svijest obitelji i nacije.

4. Danas se čini da je Evanđelje zastarjelo i prevladano. Čini se da je moderno i novo razmišljanje ono koje ne uključuje Boga; da je moderno i novo pouzdati se u same sebe, u svoja mišljenja i želje. Ali nije tako i to trebamo reći! Što više sekularistička kultura uzima maha, to više pokazuje svoje neljudsko lice. Točno je da ona osvaja prostor, ali se udaljuje od srca. Zapravo, čovjekovo srce, bio on mlad ili vremešan, u dubini traži istinu i želi dobro te zna da samo Evanđelje na to daje odgovor. Zbog toga jest samo Evanđelje aktualno. Stoga se događa polagano buđenje savjesti, polagano ali neumoljivo, jer savjest može zadrijemati, ali ne može umrijeti. Zbog toga kršćanstvo nije prošlost nego novost: kršćanska zajednica treba rasti u vjeri, u molitvi, u katehezi, u uzajamnoj dobrostivosti, u hrabrosti. Samo će tako biti znak novoga dana, znak nade za sve.
Presveta Djevica pokazuje nam Isusa, svjetlo bez zalaza: donosi ga na svijet snažnom nježnošću svoga majčinstva. Pouzdajmo se u nju i nastavimo biti hodočasnici Kamenitih vrata. Ona čuvaju Marijinu prisutnost za Crkvu zagrebačku, za grad Zagreb, za svekoliki narod koji je časti i zaziva kao „Kraljicu Hrvata”. Amen!