Zagreb, 26. 5. 1999. (IKA) – “Socijalna dimenzija kršćanina u župi i u školskom vjeronauku” naziv je četvrte i posljednje ovogodišnje svibanjske tribine Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, koja je u Zagrebu održana 25. svibnja. Predavači na tribini bili su profesor pastoralne teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. Josip Baloban i profesor religiozne pedagogije i katehetike na istom Fakultetu dr. Alojzije Hoblaj. Na tribini su bili nazočni i predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK dr. Milan Šimunović, umirovljeni profesor moralne teologije s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta dr. Marijan Valković, predsjednica Pokreta za život i obitelj dr. Ružica Ćavar i ostali. Na početku tribine predstojnik Centra dr. Stjepan Baloban pozdravio je goste, te je podsjetio na važnije dokumente s područja socijalnog nauka Crkve, među kojima i one Talijanske biskupske konferencije, istaknuvši kako se “mi u Hrvatskoj ne možemo pohvaliti vlastitim socijalnim dokumentima”. Govoreći o socijalnoj dimenziji kršćanina u župi, dr. Josip Baloban je najprije pojasnio pojam župe, rekavši kako je to najbogatiji dio Crkve. “Odgoj za socijalnost mora početi već u župi”, istaknuo je prof. Baloban, podsjetivši kako se socijalna dimenzija ostvaruje kroz različite župne djelatnosti u kojima mogu i trebaju sudjelovati svi vjernici. Posebno je istaknuo kako s tim u vezi socijalne inicijative pokrenute od više crkvene razine ostaju bez nekog većeg odjeka, ukoliko se ne ukorjenjuju u župama. “U navjestiteljskoj funkciji župe treba biti trajno zastupljena i socijalna dimenzija. Ako to nije, kršćani i profesionalni navjestitelji vjere provode krnju evangelizaciju i katehizaciju”, nastavio je dr. Baloban. Odgoj za socijalnost zadaća je kateheta i katehistica, ali i roditelja, koji trebaju u djeci ostvariti senzibilitet za socijalno i karitativno, a ne da djecu usmjeruju u pravcu baštinjenoga mentaliteta, “doći do cilja što prije, sa što manje muke i po mogućnosti ostvarivati što veći profit”. Dr. Baloban je govorio i o obrednoj funkciji župe, u kojoj se kako je istaknuo, izgubio kritičko-proročki naboj, a istodobno se veoma reducirao socijalno – karitativni duh. “Nije uvjerljivo raskošno slaviti dok neki u župi moraju novčano kalkulirati već za kruh i mlijeko”. Predložio je da se u ispovjednu praksu uvede karitativo-socijalna dimenzija pokore, budući da upravo ta dimenzija otvara kršćaninu oči za stvarne probleme oko njega. “Katoličke župe u Republici Hrvatskoj pozvane su svoje socijalno-karitativno djelovanje jače usmjeriti na konkretne ljude i na akutne životne i socijalne probleme”, istaknuo ja na kraju predavanja dr. Baloban. Umjesto zaključka predložio je više konkretnih koraka, koji se mogu ostvariti u župi, kao što je prijedlog da se u sklopu župnoga pastoralnog vijeća ustanove pastoralni socijalni odbori, koji bi na razini župe vodili skrb o ugroženim umirovljenicima, o samohranim majkama, o obiteljima pogođenim alkoholom i drogom, te o starijim i bolesnim osobama.
“O socijalnoj dimenziji kršćana u školskom vjeronauku”, govorio je dr. Alojzije Hoblaj. Na početku je podsjetio na socijalni nauk, župnu katehezu, školski vjeronauk te na razloge i načine unošenja socijalnog nauka u župnu katehezu i vjeronauk. Nastavio je raščlambom socijalnog nauka Crkve u tekstu i kontekstu Općeg direktorija za katehizaciju iz 1997. godine, koji će, kako je istaknuo, zasigurno desetljećima usmjeravati odgoj u vjeri, župnoj katehezi i školskom vjeronauku po cijelome svijetu. Nakon toga je dr. Hoblaj govorio o pomoći koju socijalni nauk pruža vjeroučiteljima kako u župnoj katehezi, tako i u školskom vjeronauku. Istaknuvši neke važne metodičke upute, na kraju je istaknuo kako je prvotno potrebno prevladati predrasude da socijalni nauk ne obvezuje pojedinca i da nema snage za radikalnu promjenu.
Nakon predavanja uslijedila je rasprava u tijeku koje je istaknuto kako je poželjno da voditelji Caritasa i ostalih vijeća ili odbora u župama ne budu župnici niti župni vikari, nego vjernici laici. Rečeno je kako su ljudi uglavnom naviknuli da se sve inicijative pokreću “odozgo”, od najviših autoriteta, što je prema nekima posljedica društvenog uređenja u kojem smo nekada živjeli. Prosuđujući takve prilike istaknuto je kako ni danas u hrvatskom društvu nije dovoljno zaživjela kultura demokracije. Svi ljudi, u ovom slučaju župljani, trebaju se naviknuti sami preuzimati dio odgovornosti za društvo u kojem žive.