Časna braćo svećenici i đakoni, poštovani redovnici i redovnice, bogoslovi i vjeroučitelji, draga braćo i sestre!

„Približi im se Isus i pođe s njima” (Lk 24,15). S ovih nekoliko jednostavnih riječi evanđelist je Luka opisao najvažniju povijesnu činjenicu: S nama je na putu Isus Krist, pobjednik nad smrću te naše nemire i lutanja, prolaznost i umiranja ispunja nadom. Po dubokom vjerničkom iskustvu njegove blizine, od srca želim radostan Uskrs svima onima koji u Požeškoj biskupiji ispovijedaju njegovo sveto ime: Djeci i mladima, majkama i očevima, starijima i bolesnima, samcima i siromašnima, napose ljudima koji su pogođeni gubitkom ili nemogućnošću pronalaska radnog mjesta. – Krist danas i uvijeke, naša nada, Aleluja!

1. Ovih dana s nekoliko strana čuo sam ljude koji su se žalili kako im je dojadila javna rasprava o Agrokoru a napose o Istanbulskoj konvenciji. U prvi mah složio sam se s njima i odlučio ovog Uskrsa ne osvrtati se na tu temu. Ali, onda su me obuzela neka pitanja koja traže evanđeoske odgovore te ih želim s vama podijeliti. Ponajprije, kako zanemariti činjenicu određenog broja građana u Hrvatskoj koji smatra da treba još više govoriti o Konvenciji, dati joj potporu za što bržu ratifikaciju u Hrvatskom saboru te tako snažnije zaštititi žene i obitelj od nasilja? Imaju li pravo oni koji smatraju da valja još odlučnije ustati protiv Konvencije, poticati ljude da ih što veći broj izađe na demonstracije, da na njima u prvim redovima budu i biskupi i svećenici, kako bi i na taj način posvjedočili protivljenje ratificiranju tog međunarodnog dokumenta? Uvjereni su, naime, da Konvencija na skrovit način uvodi u naš društveni sustav tzv. gender teoriju, arbitrarno protuprirodno odlučivanje o tome tko je muško a tko žensko, te inozemni nadzor nad izvršavanjem Konvencije povezan s nemalim materijalnim izdatcima. Upozoravaju i na manipulacije nekih javnih medija, koji tumače da Sveta Stolica i papa Franjo nisu protiv Konvencije, a Hrvatska biskupska konferencija jest. S druge pak strane tvrde kako je netko iz Crkve u Hrvatskoj izrazio suglasnost jednome od visokih dužnosnika Vlade za ratificiranje Konvencije u Saboru. Tako su se još jedanput kod nas očitovale isključivosti, stvorena je rovovska podjela na „mi i oni”, koja priječi ozbiljniju raspravu o onome što je vrijedno a što sporno u Konvenciji, te uglavnom nitko nikoga pravo ne čuje. Sve to svjedoči kako ovogodišnji Uskrs slavimo u podijeljenoj Hrvatskoj. Što kršćani u toj situaciji mogu učiniti?

2. Svojstveno je evanđeoski izgrađenim kršćanima nastupati u javnosti s Isusovom otvorenošću za svakog čovjeka, jer za njih – kako tvrdi II. vatikanski sabor – „nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu” (GS 1). Oni uvijek polaze od izazovne činjenice da je Isus Krist umro za svakog čovjeka bez razlike, da mu je namijenio puninu života darom svoje ljubavi na križu, te ona oslobađa od svake isključivosti. U tom duhu kršćani pristupaju i svima onima koji na znanstvenoj, kulturnoj, političkoj i drugim razinama oblikuju određene stavove, pa i onda kad nisu u skladu s Božjim naumom o čovjeku, objavljenom u Isusu Kristu. Uvjereni su da oni unatoč tome zavrjeđuju pozornost, jer na neki način očituju čovjekovu želju da u iskonskoj težnji za boljim svijetom definiraju i konkretiziraju svoje postojanje u sadašnjem vremenu i prostoru. U tom njihovu istupu kršćani čuju vapaj suvremenog čovjeka za smislom, potragu za onostranošću koja mu trajno nedostaje jer je za nju stvoren i koju konačno može ostvariti samo u Bogu. Takve ljude kršćanin zbog toga ne etiketira kao nečasne i ne isključuje iz rasprave, nego im nastoji strpljivo i uporno obrazlagati nadu koja je u njemu, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti (usp. 1 Pt 3, 15-16), kako bi osvijetlio dimenzije ljudske stvarnosti u Isusu Kristu i pomogao im u njemu prepoznati duboku istinu o čovjeku i njegovu dostojanstvu. Imajući pred očima razapetog Slugu Patnika na kojeg je izliven Duh Gospodnji, zahvaćen njegovo snagom njegove ljubavi i milosrđa kršćanin „vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čut po trgovima; trske napuknute prelomit neće, stijenja što tek tinja neće gasiti, po istini on će donijeti pravo, neće sustati ni smalaksati, dok na zemlji ne uspostavi pravo” (Iz 42,2-4) i na taj način postaje savez narodu, svjetlost pucima, otvara oči slijepima, izvodi sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami (usp. Iz 42, 6-7).

3. Na spomenuti pristup potiče nas sam uskrsli Gospodin. On dvojicu učenika na putu u Emaus, teško pogođene događajem koji se zbio, pita: “Što to putem pretresate među sobom”? (Lk 24,17). U njegovu pitanju prepoznatljiv je i svojevrsni prijekor što raspravljaju o događaju na površan način, očit i u njihovu protupitanju: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što s u njemu dogodilo ovih dana?” (Lk 24,18). Isus im je omogućio da ispripovjede vlastito viđenje događaja, a potom ih je u raspravi božanski argumentirano podsjetio kako njegova muka i smrti nisu tek posljedica igre zla, zakona i nepravde, nego se u njima ostvarilo ono o čem je on ranije progovorio Nikodemu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Protumačio je učenicima kako je Božja ljubav za čovjeka duboka pokretačka i smislena dimenzija događaja njegove muke i smrti, moć koja je ostvarila preobrazbu uskrsnuća, te ih je tako ozdravio od jednostrana i površna pristupa stvarnosti, uveo ih u zajedništvo pobjede njegove ljubavi nad smrću, što je i bila svrha rasprave u koju se uključio.
4. Uskrs nas suočava s činjenicom da je Pobjednik nad smrću s nama na putu i prije nego li smo krenuli za njim: „Približi im se Isus i pođe s njima” (Lk 24,15). Pred odlazak s ovoga svijeta Gospodin je snažno ohrabrio učenike: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). To znači da Isusova ljubav za nas nije neki trenutačni prolazni čin, nego trajno stanje njegove blizine među nama, napose po Riječi koju naviještamo, euharistiji koju slavimo, najmanjoj braći u kojoj ga prepoznajemo. Ova svijest potiče kršćane da među ostalim uđu u dijalog i o Istanbulskoj konvenciji, te se zauzimaju za to da saborski zastupnici usvajaju dokumente i donose zakone u skladu s čovjekovim dostojanstvom i njegovim nadnaravnim pozivom, ali ne dajući im nikada pretjerano značenje, kao da naša sudbina ovisi o njima a ne o Isusu Kristu, s nama na životnom putu. Kršćanin je uvjeren da njegova vjernost Isusu Kristu i ljubav koju živi u braku i obitelji, u politici i gospodarstvu kao i na svim drugim razinama života ima veću pobjedničku moć od bilo kojeg ljudskog sustava, te je nastoji svjedočiti, obrazlagati, za nju oduševljavati one koji istinski tragaju za smislom i na taj način biti sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5,13.14). Svojim životom u skladu s otajstvom Isusove ljubavi kršćanin sprječava da se evanđelje pretvori u ideologiju a njegova rasprava završi na zgarištu ideoloških bitaka.

Promatrajući grčevitu borbu nekih crkvenih ljudi u Hrvatskoj protiv Istanbulske konvencije, mogao bi netko pomisliti kako to možda čine zbog toga što nisu uspješni u evangelizaciji te očekuju da ih država u tom pomogne svojim zakonima. No, mnoštvo je ljudi u Hrvatskoj koji svjedoče da se putem vjernosti Isusu Kristu u svakodnevnim malim i naoko beznačajnim životnim situacijama, može ljubavlju štiti ženu i obitelj od nasilja, uspješnije od bilo kojeg zakona ili Konvencije. To je poticaj da Crkva u novim društvenim okolnostima s još većom zauzetošću nastavi „preslavno djelo evangelizacije” i tako ostvaruje svoje poslanje.

U ozračju uskrsne radosti, sve vas od srca pozdravljam i blagoslivljam – vaš biskup Antun Škvorčević