Prije godinu dana uklonjen je vrh tornja zagrebačke katedrale

Prenosimo u cijelosti razgovor koji je s ing. Foretićem vodio Dario Zürchauer.

„Prošlo je godinu dana od spuštanja vrha sjevernog zvonika zagrebačke katedrale na tlo. Govoreći sada, s godinom dana odmaka, sasvim je drugačije razmišljati i govoriti nego u onom vremenu od mjesec dana priprema, strepnji, razgovora i pregovora oko načina i organizacije tog posla. Danas, ali i tada neposredno dok se to događalo znam da su mnogi bili skeptični prema tome i govorili da je to nepotrebno. Kao da se pravi ‘spektakl’, međutim, mislim da je petrinjski potres dokazao i pokazao da smo bili u pravu i da to nije bila nepotrebna akcija, nego upravo suprotno. Ono što smo zatekli neposredno nakon potresa kada smo se popeli na zvonik, bilo je zaprepašćujuće. Svi smo ostali zatečeni posljedicama potresa i odmah smo zaključili da moramo brzo reagirati. Sve je to bilo vrijeme u kojem se nije znalo što je dan, noć, subota, a što nedjelja jer je cijeli tim koji je sudjelovao u tom poduhvatu razmišljao samo da se to uspješno završi.

Arhitekt Damir Foretić

Bilo je tu mnogo drugačijih razmišljanja, nesuglasica i razmjene ideja, ali prevagnuo je način spuštanja zvonika u jednom komadu. Razlog tome jest spoznaja da je su zvonik i križ zajedno bili povezani u jedan veliki blok kamena. Kasnije smo u pripremnim radovima i mjerenjima uvidjeli da se radi o 22 tone kamena koji su bila povezani u jednu cjelinu. Problem je bio u tome što na onoj visini nije bilo alternative osim spuštanja zvonika u jednome komadu. Cijelo to vrijeme imali smo operativni ‘štab’ u vijećnici Prvostolnog Kaptola. To nam je omogućio naš tadašnji predsjednik odbora mons. Ivan Hren. Tamo smo donosili sve pregovore, razgovarali, primali delegacije Ministarstva kulture, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, policiju, vojsku profesore s Rudarsko-geološkog fakulteta, naše ‘alpiniste’ i usred početka te pandemije, bojeći se pomalo jedni drugih, donosili taj važan posao. Noćima i danima smo o tome razmišljali, nosili taj posao kući našim obiteljima. Kako se više približavao taj dan i pokušavali što prije to napraviti bojeći se nekog drugog potresa koji je bio moguć nakon tako velikog prvotnog, bili smo neprestano sve fokusiraniji na detalje koje je trebalo obraditi za tu akciju. Bili smo okupirani pripremama i dogovorima svatko na svom dijelu posla, načinu razmišljanja, ali isto tako i u molitvi.

Bez molitve to ne bismo mogli izdržati. Dakle, cijela ekipa koja je radila na katedrali, počevši od tesara, skelara, vojnika, alpinista, vatrogasaca, naših konzultanata, profesora s Građevinskog fakulteta i stručnjaka, kolega koji su radili na obnovi katedrale i članovi stručne komisije koja se sastajala i s njima bili u kontaktu, uključila se u taj proces. Policija, vojska, civilna zaštita kao i Grad sa svim svojim službama. Mnogi su sudjelovali i to je zahtijevalo mnogo koordinacije, ali uz Božju pomoć i zagovor blaženog Alojzija Stepinca i sv. Rite, uspjeli smo to postići. Mislim da je to jedan povijesni događaj koji je morao biti izveden jer je prevelik bio rizik za daljnju ugrozu katedrale. Cijeli taj zvonik od 22 tone kamena je visio nad njom i prijetio urušavanjem na katedralu. Bila bi to nemjerljiva šteta.

Mislim da svi koji smo bili uključeni na bilo koji način, ali i oni koji su nas pratili molitvom, možemo biti ponosni da smo učinili jedno djelo i da smo u tome uspjeli. To je jedinstven tehnički pothvat te nije zabilježen do tada. Nadam se da to više nikada nećemo morati ponoviti“, istaknuo je arhitekt Foretić.