Prijedlozi za Europu budućnosti

U povodu predstojećih parlamentarnih izbora za europski parlament, koji će se održati 13. srpnja o. g. u svim zemljama članicama Europske unije, nekoliko talijanskih udruga (Avvenire, Talijanska udruga katoličkih tjednika, Udruženje nezavisnih mjesnih radiotelevizija, katolička novinska agencija SIR, News Press, L’Eco di Bergamo, Il Citadino di Lodi) objavile su svojevrsni zajednički protokol u kojem su sadržani prijedlozi za Europu budućnosti u kojoj će svaki građanin, samostalno i odgovorno, znati učiniti pravedni odabir kako bi dao zamah i otvorenost uniji petnaest zemalja.

1. Europska unija treba postati djelatni čimbenik, promicatelj međunarodnih odnosa prožetih mirom, solidarnošću, snošljivošću i uzajamnim poštivanjem, obranom ljudskih prava u poštivanju međunarodnih odredbi. U tom smislu nužno je poduzeti neophodne napore kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri ostvarila zajednička vanjska politika i obrana. Europska unija uz to mora biti promicatelj stabilnoga i trajnog mira na balkanskom prostoru te poticati dijalog između Istoka i Zapada, od Atlantika do Urala, te između Sjevera i Juga s posebnom pozornošću na probleme Sredozemlja.

2. Potrebno je još više promicati suodgovornost i demokratsko sudjelovanje europskih građana u zajedničkim odlukama kako bi se prevladao “demokratski deficit” kojim su još uvijek označene institucije Europske unije. Zadržavajući ugovore kojim je utemeljena Europska unija potrebno je poticati izradu “ustavne povelje” u kojoj će biti utvrđena zajednička načela, prava i obveze vrednujući pokrajinske autonomije, mjesne manjine, društvene, kulturalne i vjerske subjekte koji izražavaju bogatstvo građanskog društva. Politika, u svome najplemenitijem značenju, mora u Europi ponovno zauzeti prvo mjesto koje joj i pripada te mora usmjeriti prema dobru također odluke na gospodarskom području.

3. Europa je pozvana sve više skrbiti za osobu, prava i obveze djelatnoga europskog građanstva. Tomu je potrebno pridružiti poštivanje života, kao temeljne vrijednosti građanskog društva i zauzimanje za zaštitu ljudske osobe od začeća do prirodne smrti te u svim uvjetima njezine opstojnosti posebno u prilikama teškoća u tjelesnom razvoju ili oskudice. U toj perspektivi potrebno je veliku pozornost posvetiti razvojima bioetike i biotehnologij( kako bi se jasno razlučilo polje prihvaćanja odgovornosti.

4. Obitelj, utemeljena na braku, predstavlja temeljni izvor građanskog društva te se mora prepoznati u njezinu identitetu i ulozi. Za petnaest zemalja Unije to će se ponajprije očitovati u ostvarenju jasnih obiteljskih politika: od zarade do škole, od poreza do obiteljskog doma, od skrbi za majčinstvo i djecu do skrbi za starije ljude. Posebnu pozornost potrebno je posvetiti radu žena kako bi se, u pogledu jednakosti spolova, mogao pomiriti rad žena u kućanstvu s profesionalnim zauzimanjem izvan obitelji.

5. Solidarnost osoba, društvenih tijela, zemljopisnih područja i naraštaja mora dati smisao i konkretnost ujedinjenoj Europi. Potrebno je uz to vrednovati prinos mladeži u izgradnji Europske unije. Europa se mora otvoriti prihvaćanju različitog i izgradnji višekulturalnoga skladnog društva posebno u odnosu prema problemima selilaca, prognanika, izbjeglica i manjina. Neuravnoteženosti između zemalja Sjevera i Juga potrebno je ublažiti zahtjevom za pravednom raspodjelom izvora na svjetskoj razini, pothvatima poput praštanja vanjskog duga i pokretanjem međunarodne suradnje.

6. Rad, sredstvo samoostvarenja i gospodarski pothvat predstavljaju konstitutivne vrijednosti zajedničkog života. U sposobnosti i slobodi poduzetništva na koju je svaki građanin pozvan, ali također u pothvatu vlada usmjerenom promicanju zapošljavanja krije se put prema oživotvorenju europskog gospodarstva. Posebnu je pozornost potrebno posvetiti zabrinjavajućim pojavama nezaposlenosti žena, radu na crno, radu djece te nedostatku poštivanja sigurnosnih mjera na radnome mjestu.

7. Gospodarski razvoj predstavlja jedan od prvotnih pothvata: gospodarska i monetarna Unija, povijesni korak naprijed u hodu prema europskom ujedinjenju, ne smije ostati samo sredstvo osnaženja tržišta i financijskih struktura nego mora postati i sredstvo rasta političke Unije i napredovanja društvene Europe, naime one Europe koja će sve više biti pozorna prema slabima i isključenima.

8. Europska kultura je baština svih i stoga se mora očuvati i razvijati u slobodi i pluralizmu. Ona se prenosi i nanovo rađa u školi neovisno o njezinom stupnju i u djelatnom poštivanju slobode obrazovanja. Ne smije se zaboraviti da se kultura u suvremenom društvu širi i putem sredstava društvenog priopćivanja. Informativni sustav zahtijeva odredbe koje će jamčiti slobodu i jednakost glede pristupa svih informaciji i sredstvima informiranja, uključujući i nove tehnologije.

9. Očuvanje stvorenoga i poštivanje prirodnoga i urbaniziranog okoliša kao i povijesne i umjetničke ljepote moraju se očuvati od beskrupulozne težnje zaradi, novih oblika kolonijalizma i rasipnosti onoga što se mora jamčiti i budućim naraštajima. (sa)

Stota obljetnica posvete svijeta Srcu Isusovu
1899. – 11. VI. – 1999.

Na blagdan Srca Isusova 11. lipnja ove godine navršava se točno sto godina kako je Papa Leon XIII. 11. VI. 1899. g. posvetio cijeli svijet Srcu Isusovu. Posvetu je Papa najavio i pripremio posebnom enciklikom “Annun Sacrum” koja je bila objavljena tri tjedna prije, 25. V. 1899., a u kojoj je obrazložio smisao, značenje i važnost te posvete te je odredio i način kako se posveta treba obaviti. U toj enciklici Papa Leon XIII. među ostalim piše: “Pošto je u Presvetom Srcu znak i izrazita slika beskonačne ljubavi Isusa Krista, koja nas nuka, da ga u zamjenu ljubimo, stoga je zgodno da se preslavnom Njegovom Srcu i posvetimo: a to nije ništa drugo, nego predati se i obvezati Isusu Kristu; jer svaka čast, poštivanje i pobožnost, koja se iskazuje Božanskom Srcu uistinu i u pravom smislu iskazuje se samom Kristu”. U nastavku Papa uspoređuje znak Kristova Srca s onim Kristovim znakom koji se ukazao caru Konstantinu i pod kojim je izvojevao pobjedu nakon koje je kršćanstvo dobilo slobodu u tadašnjem rimskom carstvu, te kaže: “Evo, danas se ukazao očima našima dragi presretni i božanski znak: Presveto Srce Isusovo, na komu je križ, koji među plamenom svijetli žarkim svjetlom. Na nj’ neka se osloni svaka nada, od njega neka ljudi traže i iščekuju spas”. Prema Papinoj odredbi izloženoj u istoj enciklici posveti je prethodila trodnevna priprema, a sama posveta osim u Rimu, trebala se obaviti “u svakom gradu i mjestu u glavnoj crkvi”. Sam čin posvete sadržavao je posebnu posvetnu molitvu koju je Papa sam sastavio i nadodao na kraju enciklike a koja se molila na dan posvete 11. lipnja 1899. Ta se molitva i danas moli u svečanijim zgodama, napose na blagdan Krista Kralja, a nalazi se u molitvenicima. Ovu posvetu Srcu Isusovu papa Leon XIII. nazvao je “najvećim činom svoga pontifikata”.
Posveta Srcu Isusovu svečano se obavila u raznim krajevima svijeta. Kako je bilo u Hrvatskoj i Bosni o tome je opširnije izvijestio Glasnik Srca Isusova, br. 9, 1899, str. 194-204. U Zagrebu je svečanost posvete obavljena u četiri crkve: sv. Marka, sv. Katarine, sv. Vinka i kod otaca franjevaca na Kaptolu. Posebno je svečano bilo u sarajevskoj nadbiskupiji. U Sarajevu gdje je katedrala posvećena Srcu Isusovu, nakon sv. mise koju je predvodio nadbiskup, razvila se gradom velika procesija poslije koje su slijedile brojne druge vjerske manifestacije. U izvještaju se dalje opisuje kako se posveta obavila u raznim drugim mjestima po Hrvatskoj i Bosni. Budući da je od najave posvete do datuma kad je obavljena, bilo relativno kratko vrijeme stoga se u nekim biskupijama, napose u đakovačkoj, svečanije obavila tek sljedeće jubilarne 1900. godine. Iste jubilarne godine bila je obavljena ia poznata posveta hrvatske mladeži Srcu Isusovu, u koju je bilo uključeno nakon odgovarajuće pripreme oko 160.000 mladih. Za tu je prigodu Petar Perica, tada još devetnaestogodišnji mladić, spjevao pjesmu “Do nebesa” koja kroz cijelo dvadeseto stoljeće ostade jedna od najpopularnijih hrvatskih pučkih religioznih pjesama.

Indonezija – novo doba za Crkvu i društvo
U Indoneziji su u ponedjeljak, 7. lipnja, održani parlamentarni izbori. To su prvi demokratski izbori u toj zemlji nakon 1955. godine, a uz to i prvi izbori nakon 1998. i pada dugogodišnjega predsjednika Suharta. Indonezija broji 210 milijuna stanovnika i četvrta je po brojnosti nacija u svijetu. Na izborima, na kojima se primjenjuje proporcionalni izborni sustav, sudjelovalo je čak 48 stranaka od kojih su četiri najznačajnije: Golkar, Indonezijska demokratska stranka za borbu, Nacionalna mandatna stranka i Stranka nacionalnog buđenja. Od. g. 1967. na vlasti je stranka Golkar na čelu s predsjednikom Suhartom. U ove 32 godine održavani su izbori no razdvojenost izbornih područja, krivotvorenje izbornih rezultata te osobito ustrojstvo parlamenta onemogućavale su uspostavu demokratskog ustrojstva u zemlji. Suhartova kontrola nad gospodarstvom, politikom i vojskom nije dopuštala pluralizam u političkom životu. 21. svibnja 1998. smjenom diktatora, izazvanom studentskim prosvjedima i pobunom članova vlade, započelo je novo razdoblje. Sigurno da je Indonezija još uvijek duboko nepripremljena za tranziciju, 48 političkih stranaka koje se natječu za glasove birača još uvijek nemaju konkretne političke programe i rješenja za izlazak iz sveopće krize. Razlog tomu je jednostavan: zahvaljujući Suhartovoj vladavini posljednjih godina izvan vladajuće stranke gotovo da ne postoje stručno osposobljeni političari. Sve to međutim ne umanjuje važnost tih izbora jer na njima prvi put sudjeluje oporba. U prošlosti su naime najoštriji Suhartovi neistomišljenici bili automatski brisani s biračkih listića. Dan danas, 7 vođa Narodne demokratske stranke, osuđeni do Suharta na 10 do 15 godina zatvora zbog navodnih povezanosti s komunistima, još se uvijek nalaze u zatvoru i nakon (gotovo) potpune amnestije koju je proglasio novi predsjednik Habibie prije nekoliko mjeseci.
Novi izbori i praskozorje novoga demokratskog razdoblja u zemlji pružaju Crkvi u Indoneziji priliku za osnaženje njezine nazočnosti u društvu: ona prvi put može javno progovoriti te poziva vjernike na društveno-političko zauzimanje i na postojano svjedočenje kršćanskih vrijednosti.
Društvena kriza i vjersko nasilje
Od. g. 1990. Crkva sve više posvješćuje nužnost kršćanskog svjedočenja u društvu. U posljednje dvije godine, označene gospodarskom i društvenom krizom koja je prerasla također u vjerske sukobe, poljuljana je tzv. ideologija “Pancasila” (utemeljena na pet načela: vjera u Boga, građansko i pravedno društvo, jedinstvo naroda, demokracija, društvena pravednost) koja jamči vjersku slobodu i pospješuje razvoj kršćanske etike i odgovornosti.
U tim prilikama indonezijski biskupi hrabre vjerničku zajednicu na društveno i političko zauzimanje u prilog reformističkom pokretu. O smjeru razvoja trenutnog razdoblja tranzicije odlučivat će “politička polarizacija” između tri snažne političke struje: nacionalista, vjerskih stranaka i vojske. Od administracije sadašnjeg predsjednika Habibija ne očekuju se velike promjene budući da u stvarnosti predstavlja “produženu ruku” staroga Suhartovog režima koji je još uvijek vrlo utjecajan. Jedan od najvećih problema predstavlja upravo pitanje hoće li budući predsjednik imati snage izvesti Suharta pred sud zbog korupcije i prisvajanja novca iz državne blagajne (Suhartova imovina procjenjuje se na 15 milijardi dolara). Nekadašnji diktator i dalje uživa potporu i zaštitu indonezijske vojske dok istodobno demokratske snage u društvu zahtijevaju njegovo suđenje pred sudom zbog kršenja ljudskih prava i masovna ubojstva nakon neuspjelog pokušaja državnog udara g. 1965.
U dokumentu koji su uoči izbora objavili katolički intelektualci birači se pozivaju da ne glasuju za stranku koja će održavati “status quo” već da se povode moralnošću kandidata i interesom za javno dobro. Biskupi sa svoje strane među studentskim i intelektualnim krugovima, organizacijama, ustanovama, demokratskim strankama i pokretima solidarnosti promiču širenje ideja o reformi. “Novi poredak”, društveni program koji je pokrenuo Suharto a koji zabranjuje svako udruživanje koje bi bilo političkog značenja, onemogućilo je djelovanje Katoličke mladeži i Udruge katoličkih studenata koji su bile vrlo djelatne u životu Crkve i na političkom polju osobito u borbi protiv Indonezijske komunističke partije g. 1965. U Katoličkoj Crkvi društvena su djelovanja zamijenjena ostalim djelovanjima usmjerenim služenju unutar zajednice: pripravama za vjenčanje, karizmatskim pokretima, udrugama katoličkih radnika, profesionalnim udrugama. Kao odgovor na Vladinu mjeru kard. Darmajuwono javno podupire “Pancasilu” kao način očuvanja vjerske slobode. Biskupi ujedno ohrabruju “međuvjersku suradnju i suživot”.
“Neglasovati je grijeh”
Prije godinu dana Katolička Crkva, uvidjevši da se prethodni režim bliži svom svršetku i odupirući se represivnim mjerama Vlade, poručila je vjernicima da “neglasovati nije grijeh”, stav kojem su se muslimani oštro protivili. Danas je pozicija promijenjena: u povodu izbora biskupska konferencija objavila je pastoralno pismo u kojem osuđuje korupciju u javnom životu, stavlja naglasak na društvenu pravednost, zakone i humanitarna načela, ističući odgovornost katolika u životu nacije putem djelatnog sudjelovanja u društvenom životu.
Svjedočenje vjere danas je izloženo novim moralnim izazovima suvremenog života, označenih konzumizmom i razuzdanošću s jedne strane te islamskim hegemonističkim legalizmom s druge. Uz promjene tradicionalnih vrijednosti nužno je veće sudjelovanje katolika u brojnim područjima društvenog života. Kao manjinska skupina u Indoneziji (6 milijuna katolika na 200 milijuna stanovnika) katolici moraju poticati produbljenje značenja življenja vjere.
Nadalje demografska politika indonezijske Vlade i programi planiranja obitelji stvorile su brojne probleme katoličkim obiteljima koje su prisiljene koristiti se kontracepcijskim sredstvima. To je pitanje prouzročilo brojne probleme između mjesne Crkve i Rima nakon što su g. 1972. neki indonezijski biskupi dopustili primjenu pobačaja. Kako bi se na što djelotvorniji način suočila s tim pitanjem biskupska je konferencija god. 1974. ustanovila Vijeće za obitelj. U međuvremenu novi je državni zakon o obitelji, odobren g. 1974, prisilio mnoge katolike da se obrate na Islam.
Drugi je problem kako Crkva gleda na regionalizme u Istočnom Timoru, Irian Jayyu, Kalimamtanu, Ambonu, Acehu i Sjevernoj Sumatri. Na otocima na kojima pretežito žive kršćani Katolička Crkva nastoji pomagati domorodačkom pučanstvu, koje je snažno pogođeno odlukama središnje vlasti uvijek podupirući ljudska prava i pomirenje. Crkva se približava plemenskim zajednicama putem inkulturacije: liturgija i kult pomiješani su s kulturama i mjesnim običajima premda je hijerarhija osudila neke plemenske običaje poput ljudožderstva. Dok Vlada nastoji osnažiti kontrolu na perifernim dijelovima narod se sve više nadahnjuje stoljetnim tradicijama. Odnedavno u Irian Jayai Crkva je zajedno s mjesnim Vijećem Crkve u Indoneziji stala u obranu melanezijske manjine potičući Vladu u Đakarti na veće uvažavanje težnji naroda prema samostalnošću.
Porast broja katolika
Nedavna istraživanja u brojnim biskupijama u Indoneziji pokazuju da je broj obraćenih na katolištvo u porastu. 90-tih godina bilježi se rast od oko 20% u odnosu na prethodno desetljeće. Tomu su ponajviše doprinijele katoličke škole i ostale katoličke ustanove koje daju vlastiti prinos društvenom razvoju.
Broj je vjernika u stalnom porastu od g. 1965. kada su zbog propalog komunističkog pokušaja državnog udara svi stanovnici prihvatila religije koje je priznavala tadašnja vlast. 70-ih godina broj je katolika porastao za 5% a taj je trend nastavljen i 80-ih godina osobito u predgrađima glavnoga grada Džakarte. Biskupije Padana i Palemberg na Sumatri obogaćene su za 13% novih vjernika zbog selilaštva, u svim biskupijama Kalimantana broj je katolika povećan sa 7 na čak 18%, u biskupiji Medan također na Sumatri broj je katolika povećan za 8% a na u Mandaoi za 10%.
Porast broja vjernika međutim na jamči i izvornost vjere. Crkva u Indoneziji shvaća da odgoj u vjeri mora biti nadahnut životom u zajednici i da se mora preduhitriti nedostatak poznavanja osnovnih vjerskih istina. Trenutno je 60% katolika u Indoneziji u mogućnosti redovito pohađati euharistijska slavlja, međutim čak ih 30% to ne čini. Župe nastoje vršiti pastoralnu skrb i u zabačenim selima. U svrhu što bolje evangelizacije svake se godine uz pomoć vlasti vjernicima daruju brojni primjerci evanđelja. U pastoral je uključen sve veći broj i stalnih đakona koji služe u molitvenim zajednicama. Članovi najveće redovničke zajednice, Družbe Božje Riječi, posvećuju se evangelizaciji na novim područjima, poput Kalimantana, postajući misionari u svojoj zemlji.
U preporuci iz g. 1989, koju su zajednički izradili sociolozi i teolozi u Yogyakarti, želi se da se pastoralna služba usredotoči na tri najveća područja: selima, gdje živi najveći broj katolika osnažujući obiteljski život; gradskim vjerničkim zajednicama, osobito u mlađim župama, među studentima na sveučilištima, udrugama intelektualaca i profesionalnih djelatnika; službama tzv. “izgubljenom katoličkom naraštaju” koju sačinjavaju vjernici koji žive u gradovima i žive vjeru samo u važnijim crkvenim događanjima poput rođenja, smrti, vjenčanja i smrti.
Svijesni složenosti prilika Crkve u Indoneziji i novim izazovima koji se postavljaju pred nju indonezijski biskupi u ovogodišnjoj uskrsnoj poslanici u govoreći o predstojećim izborima pozivaju na “razdoblje potpune i korjenite obnove na svakom području života”. (sa).