Nepovredivo pravo na život svakoga ljudskog bića bez ikakve iznimke

U svojoj najnovijoj enciklici (okružnom pismu ili poslanici) koja se po početnim riječima zove Evangelium vitae, Ivan Pavao II. obnavlja, biblijski ukorjenjuje i posuvremenjuje cjelovito katoličko učenje o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga zemaljskog života i brojna pitanja koja su u vezi s začtitom i promicanjem toga života. Naoko je to ponavljanje vrlo poznatih katoličkih stavova ali je zapravo riječ o dubokom novom promišljanju Božjega nauma s ljudskim životom kako je taj naum izražen u Bibliji i ostvariv u sklopu suvremenih životnih uvjeta. Ono što je u ovoj enciklici novo upravo je najtječnja sveza suvremenoga crkvenog nauka s biblijskom objavom i trijezno uzimanje u obzir svih rezultata suvremenih znanosti i društvenih okolnosti.

Enciklika se sastoji od uvoda, četiri poglavlja i zaključka, svega 188 stranica u običajenom vatikanskom izdanju takvih dokumenata.

U uvodu Papa ističe:
“U zoru spasenja eto rošenja jednoga djeteta koje je proglačeno kao radosna novost: #!Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin#! (Lk 2, 10-11). Tu #!veliku radost#! očito izaziva rošenje Spasiteljevo, ali je u Božiću također otkriven puni smisao svakoga ljudskog rošenja, te se mesijanska radost javlja kao osnova i ispunjenje radosti za svako dijete koje se raša (usp. Iv 16, 21).”
Odmah zatim Ivan Pavao II. u novom svjetlu ističe neusporedivu vrijednost ljudske osobe, posebno vrijednost ljudskoga zemaljskog života, jer taj je život “osnovni uvijet, početni trenutak i sastavni dio cijelog i jedinstvenog događanja ljudskog postojanja”. Istodobno taj nadnaravni poziv ističe da je ljudski život na zemlji nešto relativno. On doista nije posljednja nego pretposljednja stvarnost, ali je ipak sveta stvarnost, vrijednost koja nam je povjerena da odgovorno rastemo u ljubavi darivajući se Bogu i ljudima.
Unatoč svim potečkoćama i nesigurnostima svaki je čovjek kadar spoznati svetu vrijednost ljudskoga života od njegova početka do završetka te priznati pravo svakoga ljudskog bića da bude poštovano to njegovo prvotno dobro jer, “na priznavanju toga prava temelji se ljudski suživot i sama politička zajednica”.
To pravo, koje svaki čovjek može spoznati i priznati, posebno moraju braniti i promicati Kristovi vjernici, svjesni čudesne istine na koju nas podsjeća II. vatikanski koncil: “Utjelovljenjem se je Sin Božji na stanoviti način sjedinio sa svakim čovjekom” (Koncilska konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 22). To je objavni temelj neusporedive vrijednosti svake ljudske osobe.

Osobito je sadržajan drugi odjeljak Uvoda pod naslovom “Nove prijetnje ljudskome životu”. Tu nalazimo nauk da je svaki čovjek na određeni način – baš zato što se Krist s njime poistovjetio – povjeren majčinskoj skrbi Crkve. Stoga svaka prijetnja dostojanstvu ljudskoga života ranjava Crkvu u srce, a u nače se doba prijetnje životu osoba i naroda umnažaju i zaoštravaju. Već je II. vatikanski koncil u konstituciji Gaudium et spes (27) nabrojio kako se vrijednosti života protivi svako ubojstvo, svaki genocid, pobačaj, eutanazija, samoubojstvo, zatim osakaćenja, tjelesna i psihička mučenja, nastojanja da se nasilno prodre u najintimniji sadržaj svijesti. Ljudsko dostojanstvo vrijeđaju i čovjeka nedostojni uvjeti života, proizvoljna utamničenja, nasilna preseljenja, ropstvo, prostitucija, trgovanje ženama i mladićima, također sramotni uvjeti rada u kojima se s radnicima postupa kao da su obično oruđe za privređivanje, a ne slobodne i odgovorne osobe. No, Papa sad ističe da su se pojavili novi oblici ugrožavanja ljudskoga dostojanstva. U suvremenoj civilizaciji javlja se rasprostranjeno mišljenje koje opravdava ili čak ozakonjuje neke zločine protiv života i to u ime prava individualne slobode. Neke su države, udaljavajući se od osnovnih načela vlastitih Ustava, dale punu slobodu takvim djelima protiv života i ljudskog dostojanstva. Sama medicinska znanost, odričući se svoga poziva koji je usmjeren na očuvanje ljudskoga života, na nekim područjima svoga djelovanja sve sustavnije razvija postupke koji ugrožavaju osobu. Napokon su i same ljudske savjesti takvim ponašanjem zakonodavaca i zdravstvenih radnika zbunjene i zamračene te sve teže razlikuju dobro i zlo kad je riječ o vrijednosti ljudskoga života.

Prvo poglavlje naslovljeno je biblijskim riječima “Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče” (Post 4, 10). Polazeći od sažete biblijske slike o Kainu i Abelu koja izražava prvo i svako ubojstvo čovjeka, Papa potanko razglaba zloću svakog ugrožavanja ljudskoga života. Biblijski je sigurno da Bog nije stvorio smrt nego da je ona ušla u svijet po đavolskoj zavisti i ljudskoj zloći (usp. Mudr 1, 13-14; 2, 23-24). Brat ubija brata iz zavisti i mržnje. Svako je ubojstvo zapravo bratoubilačko, jer svi su ljudi, bez obzira na stupanj krvne srodnosti, Božja djeca i uzajamna braća i sestre. Nakon ubojstva Kain upravo odriče odgovornost koju čovjek ima za svakog čovjeka govoreći: “Zar sam ja čuvar svoga brata?” (Post 4, 9). To nas izravno podsjeća na suvremenu nebrigu za ugrožene, osobito one najnezaštićenije kao što su starci, bolesnici, doseljenici i djeca. Nečovječna ravnodušnost često pogađa također opstanak i slobodu ugroženih naroda.
Bog ne može zločin ostaviti nekažnjenim: prolivena krv iz zemlje vapije za pravdom. Zapravo je svaki napadaj na ljudski život nasrtaj na samoga Boga. Ipak Bog postavlja znak na Kaina da ga nitko ne smije ubiti (Post 4, 15), što znači da ni ubojica ne gubi osobno dostojanstvo, da Bog ne traži smrt ubojice nego njegovo obraćenje.
Među svim napadima na ljudski život Papa ističe one koji ugrožavaju život koji se ima roditi i život koji se nalazi pred završetkom, što znači pobačaj i eutanaziju. Strašno je što se tu viče ne govori o zločinima nego o pravima, što se takvi postupci legaliziraju i što ih vrče zdravstveni djelatnici. Riječ je o dubokoj krizi cijele civilizacije. Među ljudima se proširila moralna nesigurnost kao da nema strogog razlikovanja dobra i zla. Zapravo se vodi rat moćnih protiv onih koji su slabi, nastoji se ukloniti one koji svojom bolešću, slabošću i samom svojom nazočnošću ugrožavaju blagostanje onih koji su u društvu uspješniji. To se ne odnosi samo na pojedince kojima bi trebalo pomagati nego i na cijele narode.
Govoreći ponovno o pobačaju Papa spominje farmaceutske preparate koji omogućuju ubijanje ploda u majčinoj utrobi tako da uopće nije potrebno obraćati se liječniku. Tako pobačaj izmiče svakom društvenom nadzoru i odgovornosti. Neki prigovaraju Crkvi da svojim učenjem o nemoralnosti umjetne kontracepcije zapravo potiče pobačaje. Papa ovdje vrlo određeno kaže:
“Doista su kontracepcija i pobačaj, s moralnog gledišta, zla različite vrste: kontracepcija proturječi cjelovitoj istini seksualnog čina kao vlastitog izraza bračne ljubavi, a pobačaj razara život ljudskoga bića. Prvo se protivi bračnoj čestitosti, drugo pravednosti i Božjoj zapovjedi: #!Ne ubij!#!.” Ali unatoč svoje različnosti oba su ta zla plod raspoloženja koje traži samo uživati, a ne žrtvovati se, te na kraju oni kojima kontracepcija ne uspije najčešće pribjegavaju pobačaju.
Umjetna oplodnja, premda može imati namjeru da služi životu, otvara vrata novim napadima na život.
Osim što takvi postupci nečovječno razdvajaju događaj oplodnje od cjelovite bračne ljubavi, ti postupci redovito stvaraju višak oplođenih stanica odnosno ljudskih zametaka koje se onda ili odbacuje ili upotrebljava za različite pokuse, kao da nije riječ o novim ljudskim bićima nego o “biološkom materijalu”.
Prenatalna dijagnostika, što znači medicinsko utvrđivanje je li zametak zdrav i normalan, može omogućiti pravodobno liječenje još nerođenog djeteta, ali mnogo češće služi odluci da se onemogući rađanje neizlječivo bolesnoga, nerazvijenog ili nakaznog djeteta. To pak znači male ljude koji su već unesrećeni kažnjavati smrću. Takav stav očituje se i u uskraćivanju liječenja i hranjenja takve djece ako se ipak rode. što je ipak svojevrsno čedomorstvo.
Istovjetna se opasnost nadvija nad neizlječive bolesnike i umiruće kojima se tobože želi pomoći, osloboditi ih od patnje tako da ih se bezbolno ubije. To je također plod civilizacije koja ne zna za neprocjenjivu vrijednost ljudske patnje.

U nastavku Papa govori o demografskim problemima. U bogatim i razvijenim zemljama sve je manje djece, a u siromašnima ih je sve viče. Svjetske velesile ponašaju se često poput davnoga faraona koji je primaljama naredio da odmah ubijaju tek rođenu djecu hebrejskoga roblja kako se to roblje ne bi namnožilo i ugrozilo vlast i blagostanje vladajućega naroda.
Kršćani moraju znati i proglašavati da su ljudska prava prirođena svakoj osobi i da prethode svakom Ustavu ili državnom zakonodavstvu. Protuslovno je što u doba kad se toliko proglašuju nepovrediva ljudska prava, upravo pravni sustavi mnogih država, ustavi i zakoni, zapravo ozakonjuju gaženje tih prava i dostojanstva. Nauk o ljudskim pravima temelji se na činjenici da čovjek, za razliku od životinja i neživih stvari ne smije nikome biti podvrgnut. Opasno je poistovjećivati osobno dostojanstvo sa sposobnošću saobraćanja osobe s drugima. To dovodi do nijekanja ljudskih prava onima koji se ne mogu izraziti kao što su nerođena djeca i umirući u nesvijesti.
Uvijek je krivo i opasno poimanje slobode koje uzdiže slobodu pojedinca, a ne ističe da se prava sloboda ostvaruje u prihvaćanju drugih i služenju drugima.
Kain nakon grijeha kaže Bogu: “Moram se skrivati od tvoga lica” (Post 4, 14). Doista, svaki ubojica kao i svaki onaj koji prihvaća spomenuta nečovječna mišljenja o vrijednosti ljudskoga života mora zapravo izbjegavati sučeljavanje s Bogom, mora od Boga bježati. Tako u čovjeku blijedi i iščezava svijest o Bogu i odgovornosti pred Bogom. Ubojica zapravo ne vjeruje da mu može biti oprošteno te se i ne želi kajati, za razliku od Davida koji će nakon sličnoga grijeha zavapiti: “Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom” (Ps 51, 5-6). Gdje pak iščezava ispravno poimanje Boga, iščezava i svijest o ljudskom dostojanstvu, čovjek postaje igračkom i oruđem u rukama ovozemnih gospodara. Oni jednako manipuliraju i stvarima i osobama, priroda im nije viče “majka” nego “materijal”. Međusobni odnosi sasvim slabe što opet najviše pogađa one koji su slabi.
Kao što prolivena krv nedužnih žrtava vapije za pravdom, tako prolivena krv Kristova pribavlja opravdanje. Kristova žrtva iskazuje Božju ljubav i koliko je čovjek Bogu dragocjen. Povezujući se s Kristovom žrtvom svaki čovjek dobiva snagu da se može zauzimati u prilog života. To je Kristova i naša pobjeda nad smrću (usp. 1 Kor 15, 54-55). U društvenom životu to se mora izražavati ustrajnim vjerničkim i čovjekoljubljivim zauzimanjem za nepovrediva prava i dostojanstvo svake ljudske osobe, za ukidanje svih zakona i praksi koji se tome protive, također svakodnevnim prihvaćanjem drugih, žrtvovanjem za ugrožene, nesebičnom skrblju za sve koji su ugroženi u obiteljima, bolnicama, sirotištima, staračkim domovima i drugim takvim ustanovama te u cijelom društvu. Zanimljivo je da Papa tu opširno govori o skrbi za očuvanje okoliša, o ekologiji, jer o tome osobito u nače doba uveliko ovisi kakvoća ljudskoga života.

Rekli bismo da je u tom prvom poglavlju zapravo sažeta sva Papina misao o opasnostima koje u nače doba ugrožavaju dostojanstvo i vrijednost ljudskoga života, da tu već iznosi sva bitna usmjerenja kršćanskoga ponašanja glede tih pitanja. Druga je glava naslovljena opet biblijskim riječima: “Došao sam da imaju život” (Iv 10, 10). Tu Papa ističe da je “Evanđelje života osobna i konkretna stvarnost jer je to naviještanje same osobe Isusa Krista”. Sljedeći odjelci toga poglavlja znakovito su i sadržajno naslovljeni rečenicama iz Biblije. Tu nalazimo opsežne navode iz Svetoga Pisma s razglabanjima i tumačenjima koja su i sržna i razumljiva te mogu biti podloga za mnogo sustavnih homilija i predavanja. Posebna je pozornost posvećena dostojanstvu i pravima djeteta u majčinoj utrobi. Svakoga je čovjeka Bog zamislio već u svojoj vječnosti i stvoriteljski sudjeluje u činu njegova začeća i uosobljenja. Susret Marije i Elizabete osobito izražava važnost i svetost još nerođene djece, Isusa i Ivana, koju su njih dvije još nosile.
I kad je riječ o posljednjim trenucima ljudskoga života na ovome svijetu, nitko osim Boga nema vlasti nad tim životom. U Svetom je Pismu starost označena dostojanstvom i poštovanjem (usp. 2 Mak 6, 23). Vjernik zna da je njegov život u Božjim rukama i da upravo posljednji časovi života mogu biti vrlo presudni za vječnu sudbinu. Uostalom, oni koji se zauzimaju za eutanaziju redovito manje skrbe da umirućega oslobode patnje, a viče da sebe riješe te brige.
Evanđelje života ispunja se na drvu križa gdje Isus pokazuje kako se patnjom svladava i osmišljuje patnja, kako se smrću svladava smrt.

Peta Božja zapovijed “Ne ubij”, naslov je trećega poglavlja. Već od Knjige Postanka Bog ističe da će od svakoga tražiti račun za život drugoga čovjeka (Post 9, 5). Jedini je Bog gospodar ljudskoga života koji je stvoren na sliku i priliku Božju i stoga je svetinja. Premda je zapovijed “Ne ubij” izrečena kao zabrana, u niječnom obliku, tu se nalazi pozitivni poticaj na poštivanje ljudskoga života. Isus će poslije proglasiti da su zapovijedi o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku zapravo jednake. Kršćanstvo od početaka najodlučnije zabranjuje svako ubojstvo. Taj je grijeh zajedno s otpadom od vjere i preljubom u ono doba zahtijevao javnu i dugu pokoru. No, cijela crkvena tradicija također uči da čovjek ima pravo na zakonitu obranu koja je čak dužnost za one koji su odgovorni za živote drugih, za dobro obitelji i društvene zajednice (v. Katekizam Katoličke Crkve br. 2265).
Kad uslijed zakonite samoobrane napadač izgubi život, krivac te smrti je on sam, a ne onaj koji se brani. Što se, pak, tiče smrtne kazne, i u Crkvi i u društvu, sve viče prevladava mišljenje da se ona sasvim ukine. Jer cilj kazne nije odmazda nego ispravljanje počinjenoga nereda. Ipak su mogući slučajevi kad se društvo ne može drugačije odbraniti od zločinaca. U svakom slučaju, najsuvremeniji stav Katekizma Katoličke Crkve ide u prilog ukidanju smrtne kazne. Ni u najzakonitijoj samoobrani branitelj ne smije imati izravnu namjeru da ubije, nego mu je namjera spriječiti napadača, makar iz toga uslijedila i napadačeva smrt.
“Nikoja vlast nikoga ne može ovlastiti da ubije nedužno ljudsko biće, plod ili zametak, dijete ili odrasloga, starca ili neizlječivog bolesnika u agoniji. Nitko ne smije tražiti takvo ubojstvo niti ikome to povjeriti kao zadatak” (Kongregacija za nauk vjere, Izjava o eutanaziji Jura et bona, 5. svibnja 1880).
Među svim grijesima protiv života, namjerni je pobačaj osobito ogavan zločin. U nače se doba pokušava govoriti o prekidu trudnoće čak kao o pravu trudnice, ali djela treba nazivati pravim imenima, a u ovome je slučaju riječ o zločinu. O životu nerođenoga djeteta odlučuju druge osobe koje na to nemaju nikakvo pravo. Pred Bogom su odgovorni i zakonodavci koji donose zakone u prilog pobačaja i svi koji čire shvaćanje da to nije ni grijeh ni zlo. Bez obzira što u prvim danima života zametak ne daje znakova osobnosti, to je novi ljudski život u nastajanju, novo ljudsko biće koje se razvija na svoj račun. Nema nikakve sumnje da se i tu mora primjenjivati Božja zapovijed “Ne ubij”.
Jasni stav prema pobačaju odbacuje i sve tobože znanstvene zahvate i pokuse s ljudskim zamecima. Svaki zametak ima prava osobe i ne smije se upotrebljavati kao stvar, kao biološki materijal. To se odnosi i na stanovite postupke prilikom presađivanja organa.
U svijetlu dometa suvremene medicinske znanosti i samo iskustvo smrti poprima stanovite nove značajke. Umirućem se smije ublažavati bol, ali ga se ne smije nikad ličiti života.
Nitko nema pravo na samoubojstvo i nitko mu u tome ne smije pomagati. Neprihvatljivo je opravdanje da netko nekome pomaže umrijeti iz samilosti. To je isključivo područje Božje vlasti. Čovjek smije poput Isusa za drugoga umrijeti, ali nikada drugog ubiti.
Gdje god se državni zakoni ne slažu sa sigurnim kršćanskim i ljudskim ćudoređem “treba se viče pokoravati Bogu nego ljudima” (Dj 5,29). Može se reći da zakonodavna i izvršna vlast u nekim slučajevima mogu ne primjenjivati kazne predviđajući da one ne bi postizavale cilja, ali se nikad ne smije priznati pravo da čovjek slobodno raspolaže bilo svojim životom, bilo životom nerođenog djeteta ili neizlječivog bolesnika. U nače demokratsko doba uvriježilo se mišljenje da pravni poredak treba ograničiti na prihvaćanje prevladavajućeg mišljenja da i o dobru i zlu odlučuje većina. Ali zakonodavac mora poštivati dostojanstvo i savjest svakoga građanina, također mora razlikovati privatnu savjest od javnoga ponašanja. Enciklika odrješito odbacuje etički relativizam koji prožimlje suvremenu civilizaciju. Zakoni ćudoređa upisani su u ljudsku narav i proglašeni voljom Božjom, oni ne ovise o formalno zakonitim odlukama nikojega sabora ili druge zemaljske vlasti. Osim toga dopuštanje pobačaja i eutanazije ne ugrožava samo dotične pojedince nego i sigurnost u cijeloj zajednici. Nikoji ljudski zakon ne može ozakoniti ni pobačaj ni eutanaziju. Takvi zli zakoni ne obvezuju u savjesti, dapače obvezuju savjesnoga čovjeka da im se po savjesti protivi.

Četvrto poglavlje naslovljeno je Isusovim riječima na posljednjom sudu “To ste meni učinili”. Cijela je Crkva zajednica naroda koji ljubi i promiče život. Vjernici su poslani promicati u društvu ispravno shvaćanje o životu. Cijelo naviještanje Evanđelja zapravo je služenje životu. Tu treba naviještati u vjeronauku, u propovijedima, u razgovorima, u odgoju, u svakom druženju s ljudima. Cijeli kršćanski život postaje tako i naviještanje i liturgija života.

Pri kraju enciklike Papa posebno ističe potrebu odgajanja osobnih savjesti i javnoga mnijenja. Odgovornom roditeljstvu treba pomagati, među ostalim, otvaranjem centara za prirodne načine regulacije ljudske plodnosti te bračnim i obiteljskim savjetovalištima. U nastojanju za vrednovanje svakoga života vjernici se moraju osobno i zajednički zauzimati protiv svake narkomanije i drugih ovisnosti, također su dužni pomagati oboljelima od AIDS-a da ostatak života prožive što dostojanstvenije. Posebna je odgovornost povjerena zdravstvenim djelatnicima i svima koji s njima surađuju. Njima pak mora biti priznato pravo “protivljenja po savjesti”, što znači da ih nitko ne smije prisiljavati na sudjelovanje u pobačaju, eutanaziji, pokusima sa zamecima i svemu što život ne spašava nego ga ugrožava i zlorabi.
Posebna je odgovornost svake obitelji da u sebi gaji i na mlade prenosi ispravno shvaćanje vrijednosti i dostojanstva svakoga ljudskog života. Taj se stav odgaja molitvenim životom, čitanjem Biblije, primanjem sakramenata i sudjelovanjem u različitim pothvatima dobrotvornosti. Važno je da ljudi iznova nauče kako je život vrjedniji od imanja, kako je osoba vrjednija od svake stvari.
Posebnu riječ upućuje Papa ženama koje su pribjegle pobačaju. Crkva zna da su to redovito činile pod teškim pritiscima životnih uvjeta i okoline. Svaki pobačaj ostavlja tešku, često neprebolnu ranu na duši. No takve žene ne smiju očajavati, milosrdni Bog nudi im pokajanje i mogućnost da zajedno s njim surađuju na promicanju novih života, bilo njihove vlastite nove djece, bilo druge djece kojoj treba pomoći, osobito da gdje god im je moguće druge odvraćaju od pobačaja.

U Zaključku Papa uzdiže lik Marije Djevice i Majke koja je najtješnje povezana s Evanđeljem života. I Crkva je majka poput Majke Marije, ona je upravo onaj veliki znak iz Ivanova Otkrivenja. Ondje se uzdiže lik žene koja rađa protiv lika Zmaja koji hoće proždrijeti dijete. Zaključak završava još jednom pjesmom Ivana Pavla II. majci Mariji kao zori novoga svijeta, majci živih, zaštitnici i suradnici sviju koji naviještaju Evanđelje života.