Prikaz novoga Papina pisma o biskupskim konferencijama

Novo apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. – “Apostolos suos” – Svojim apostolima – napisano je u obliku motu propria, a govori o teološkoj i pravnoj naravi biskupskih konferencija. Predstavili su ga u četvrtak, 23. srpnja, na tiskovnoj konferenciji u dvorani “Ivan Pavao II.” pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger, predsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija praški nadbiskup kardinal Miloslav Vlk, tajnik Kongregacije za nauk vjere nadbiskup Tarcisio Bertone, tajnik Kongregacije za biskupe nadbiskup Francesco Monterisi te predsjednik Papinskog vijeća za tumačenje zakonskih tekstova nadbiskup Julian Herranz. Tekst dokumenta pripremljen je na šest jezika: talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom, španjolskom i portugalskom.

APOSTOLSKO PISMO “SVOJIM APOSTOLIMA”

Apostolski nasljednici nedjeljivo su tijelo

Godine 2000. u Rimu će se okupiti Biskupska sinoda. Nakon što se proteklih godina sučelila s temeljnim pitanjima Crkve, među kojima su bila i pitanja laika, zavjetovanog života, stanje evangelizacije na različitim kontinentima, u Jubilarnoj 2000. godini biskupi će se “pozabaviti samima sobom”, tj. svojim zadaćama i povlasticama. Upravo se u taj okvir uklapa “motu proprio” pape Ivana Pavla II. o teološkoj i pravnoj naravi nacionalnih biskupskih konferencija “Apostolos suos”, podijeljen u četiri poglavlja, potpisan dana 21. svibnja 1998, na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, a javnosti predstavljen 23. srpnja.
Naziv “biskupska konferencija” seže još do Naputka iz 1889. godine, no tek 1966. godine, nakon II. vatikanskog sabora, papa Pavao VI. objavio je posebne odredbe o tim konferencijama, smatrajući ih važnima za “kolegijalnost” koja je bila bitnim obilježjem skupine dvanaest Isusovih apostola. I papa Ivan Pavao II, u uvodu svoga novog apostolskog pisma, poziva se na taj prvi “kolegij” ili zbor. Naime, “Isus nije birao i slao apostole jednoga nezavisno od drugog, već oblikujući nepodijeljeno tijelo.” Biskupi su pak, sa svoje strane, kao pojedinci “početak i temelj jedinstva u svojim partikularnim Crkvama”. Biskupske su konferencije danas prisutne u gotovo svim državama svijeta. No, nakon brojnih iskustava Sveti Otac smatra da je došao trenutak progovoriti o točnijim načelima njihova djelovanja.

Povijesna bilješka o nastanku biskupskih konferencija. BK rađaju se početkom proteklog stoljeća pod različitim imenima, a zauzimanjem nacionalnih ili područnih episkopata. Možda se prva BK rodila u Irskoj, upravo početkom XIX. st. Godine 1830. utemeljena je Belgijska BK, a njezin primjer ubrzo slijede i ostale zemlje. Austrija i Njemačka već 1848, a u Italiji su se biskupi počeli okupljati “na područnoj razini” 1849. godine. Poslije im se pridružuju i BK drugih europskih i neeuropskih zemalja. Od osobite je važnosti prvo zasjedanje Njemačke BK održano u Fuldi 1867, koju je izričito odobrio i potvrdio papa Pio IX. Godine 1889. jedan Naputak tadašnje Svete kongregacije biskupa naziva ih izričito “biskupske konferencije”. Papinski godišnjak po prvi je puta 1959. godine objavio popis BK iz cijeloga svijeta. Premda papa Ivan XXIII. na dnevni red II. vatikanskog sabora nije uvrstio pitanje BK, dekret “Christus Dominus” o pastoralnoj službi biskupa, odobren 28. listopada 1965, među ostalim utvrđuje ustroj, ovlasti i oblike suradnje BK (br. 38). Novim Kodeksom kanonskoga prava iz 1983. godine BK poprimaju nove pravne crte.
Treba reći da su se BK ipak ponajviše razvile u ovome stoljeću, u kojemu su i poprimile ulogu tijela kojim su se biskupi određenog područja ili države najradije “služili” pri razmjeni mišljenja, uzajamnog savjetovanja i suradnje na korist zajedničkog dobra Crkve. Ipak, “najuzvišeniji” primjer biskupske kolegijalnosti predstavljaju ekumenski sabori prvih stoljeća, a i kasniji sabori sve do II. vatikanskoga. Od samih početaka imamo i lijepo i bogato iskustvo partikularnih sabora koji su izražavali to zajedništvo partikularnih Crkvi i biskupa koji su njima upravljali. Prvi partikularni sabori – a pri tome mislimo na sabore iz doba sv. Augustina – imali su veliki naukovni utjecaj, pod uvjetom da ih je prihvaćalo zajedništvo Crkve i rimski biskup koji je bio temeljna “regula fidei”. Istodobno su ti sabori donosili odluke stegovnoga i pastoralnog obilježja (mislimo, kasnije, i na velike područne sabore koje je promicao sv. Karlo Boromejski). S vremenom se broj partikularnih sabora ipak smanjio, te su gotovo nestali. Sve do, možemo tako reći, navedene godine 1830. kada su rođeni ti novi oblici BK, kojih danas ima 108, ne ubrajajući 12 međunarodnih “vijeća” biskupskih konferencija, koja su navedena u bilješci br. 33 ovoga “motu propria”. No ona, budući da nemaju posebnu pravnu narav, nisu biskupske konferencije “u punom smislu”. Pri tom mislimo na npr. Vijeće europskih biskupskih konferencija u Europi, CELAM u Južnoj Americi i ostale.

Crkva nije savez mjesnih Crkvi. Ona je “ontološki prethodna stvarnost”. Zbog toga biskupi imaju, tako reći, dvostruku i neotuđivu odgovornost: prema sveopćoj Crkvi i prema partikularnoj Crkvi. I Pastoralni biskupski direktorij (1973) i Kodeks kanonskog prava (1983) određuju ciljeve i ovlasti BK, no II. izvanredna biskupska sinoda iz 1985. preporučila je da se šire i dulje objasni teološki, ali i pravni status samih konferencija te nadasve problem njihova naukovnog autoriteta. “Apostolos suos” – u svoja četiri poglavlja – pruža tek određene temeljne odrednice “za pomoć pri utvrđivanju prakse konferencija koja je teološki utemeljena i pravno sigurna”.

Odluke donositi svi zajedno. Jedinstvo episkopata jedan je do konstitutivnih elemenata jedinstva Crkve, a početak i vidljivi temelj toga jedinstva je rimski prvosvećenik koji “cjelovito zadržava svoju vlast prvenstva nad svima, pastirima i vjernicima”, ističe apostolsko pismo. I biskupi, kolegijalno, imaju vrhovnu vlast nad cijelom Crkvom kada su okupljeni na ekumenskom saboru, a u upravljanju svojom biskupijom djeluju na strogo osobni način. Poteškoća točnijeg utvrđivanja vlasti biskupa sastoji se u činjenici da u biskupiji on nije ni papin vikar ni izaslanik. No, kada naučavaju u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, biskupe “moraju svi slušati s poštovanjem kao svjedoke božanske i katoličke istine”, kao što piše u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium. Ipak, kada se u Crkvi govori o vršenju vlasti misli se na služenje koje “omogućuje da vjera raste, te da za sve ljude svane svjetlo pune istine”.

Ovlasti i ograničenje biskupskih konferencija. Duh kolegijalnosti koji je nadahnjivao i pokretao skupinu dvanaestorice apostola u naše se doba ostvaruje također nacionalnim ustrojima koje bi, prema “motu propriu”, imale ove zadaće: očuvanje vjere i običaja, prijevod liturgijskih knjiga, priručnike za katehezu, promicanje i očuvanje katoličkih sveučilišta i ostalih odgojno-obrazovnih ustanova, odnose s građanskim vlastima u obranu ljudskih prava, te promicanje socijalne pravde. U obavljanju tih zadaća ipak se na pameti mora imati da su BK ustrojstva koja služe na korist kolegijalnog djelovanja biskupa, te ne mogu postati samostojna birokratska tijela. Odluke se moraju donositi isključivo jednodušno. Svaki puta kada se postigne tek većina, pitanje treba dostaviti Svetoj Stolici za tzv. “recognitio”. BK se ne može miješati u neotuđivu odgovornost svakoga biskupa, niti je sprječavati stavljajući se neovlašteno na njegovo mjesto. Isto tako, ne može djelovati kao “filtar” ili smetnja glede neposrednih odnosa pojedinih biskupa sa Svetom Stolicom. Spisi Učiteljstva kao dokumenti ili pastoralne upute ne može objaviti niti jedno tijelo ili vijeće konferencije već samo opća skupština.

Predstavljanje apostolskog pisma. “Apostolos suos”, apostolsko pismo u obliku motu propria pape Ivana Pavla II. o teološkoj i pravnoj naravi biskupskih konferencija, javnosti je predstavljeno 23. srpnja u Tiskovnom uredu Svete Stolice u Vatikanu. “Biskupske konferencije sa svojim pomoćnim tijelima postoje kako bi pomogle biskupima, a ne da ih zamijene”. Tim je riječima predstavljanje u Tiskovnom uredu Svete Stolice započeo kardinal Joseph Ratzinger, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Komentirajući dio koji se odnosi na autoritet učiteljstva, kardinal je objasnio da “naukovne izjave, koje daje konferencija, a jednodušno su odobrene od biskupa, mogu biti objavljene u ime same konferencije i vjernici su dužni vjerničkom poslušnošću duše prionuti uz to autentično naučavanje svojih biskupa, koje uvijek mora biti u zajedništvu s glavom biskupskog Zbora, rimskim prvosvećenikom”. No, ako nema jednodušnosti, samo većina biskupa određene konferencije, istaknuo je kardinal Ratzinger, ne može objaviti nikakvu izjavu kao autentično učiteljstvo, osim ako ta izjava ne dobije “recognitio” Apostolske Stolice. “Osim toga, to ne bi trebalo iznenađivati ako se pomisli da je konferencija s teološkog stajališta struktura posredništva između pojedinog biskupa i biskupskog Zbora”, rekao je kardinal Ratzinger, koji je odgovorio i na primjedbu da bi “jednodušnost” mogla biti preprekom za “stvaralaštvo biskupskih konferencija”, tumačeći da je “poštivanje manjine dijelom predaje istinskog humanizma. Manjine su važne nadasve u biskupskim konferencijama. Moramo na pameti imati da su upravo pojedinci kroz povijest naprijed nosili plamen istine i napretka protiv prevladavajućih struja, te da upravo glas pojedinca ima osobitu težinu”. Osim toga, jasno je istaknuo kardinal Ratzinger, Papa ne piše o “praktičnim problemima o kojima treba većinski odlučiti”, već o “naukovnim problemima, tj. o istini. A načelo većine prestaje tamo gdje počinje problem istine. O istini se ne odlučuje većinom već razumnošću i mudrošću.”
Na pitanje o kojoj bi naukovnoj građi biskupi mogli biti pozvani odgovoriti, nadbiskup Tarcisio Bertone, tajnik Kongregacije za nauk vjere objasnio je da se “slučajevi u kojima su danas očiti pozivi i naukovni zahvati konferencija često odnose na moralno područje. Navedimo samo primjer bioetike. To je područje na kojemu se danas najviše izražava pitanje glede naukovnih zahvata biskupskih konferencija mjesnih Crkvi i Kongregacije za nauk vjere”, rekao je nadbiskup Bertone.

Malo sadržaja… Već “Uvod” (I. poglavlje) dokumenta ističe kako biskupi nisu odgovorni samo za onaj “dio” Crkve koji im je povjeren – biskupiju – već moraju skrbiti o cijeloj Crkvi kao i o “ispunjenju poslanja koje im je Gospodin povjerio”, a u kojemu moraju “surađivati međusobno i s Petrovim nasljednikom” u kojemu je utvrđen “početak te trajni i vidljivi temelj jedinstva vjere i zajedništva”, a biskupi-pojedinci, sa svoje strane, predstavljaju početak i temelj jedinstva u svojim partikularnim Crkvama. Svijest o zajedničkoj skrbi biskupi su izražavali još od samih početaka Crkve, navodi se u Uvodu, i to međusobnim savjetovanjem, a osobito pak održavanjem ekumenskih i partikularnih sabora na kojima se očitovala pastoralna suradnja, savjetovanje o važnim (naukovnim i ostalim) pitanjima, kao i uzajamna pomoć i potpora. Daljnji razvoj, da tako kažemo, tih sabora, jesu na određeni način današnje BK koje omogućuju razmjenu mišljenja i iskustva kako bi iz tih “sučeljavanja mišljenja proistekla sveta sloga snaga na dobrobit općeg dobra Crkve”. Osobito su se razvile nakon II. vatikanskog sabora, te su postale “konkretna, živa i učinkovita stvarnost u svim dijelovima svijeta”. Njihova je važnost vidljiva u tome što učinkovito pridonose jedinstvu između biskupa, “i dakle jedinstvu Crkve, budući da su prilično vrijedno sredstvo za učvršćenje crkvenog zajedništva”.
No, navodi se u dokumentu, “razvoj njihove sve šire djelatnosti pobudio je neke probleme teološke i pastoralne naravi, osobito glede njihovog odnosa s pojedinim dijecezanskim biskupima”. Zbog toga već II. poglavlje “Kolegijalno jedinstvo biskupa” nudi odgovore, “strogo se držeći” dokumenata II. vatikanskog sabora, kao i glavnih i temeljnih teoloških i pravnih tekstova o biskupskim konferencijama, pojašnjavajući već na početku da je “episkopat jedan i nedjeljiv” kao što je “Crkva jedna i sveopća”, a “jedinstvo episkopata jedan je od konstitutivnih elemenata jedinstva Crkve”. Biskupi su, zajedno sa svojom glavom – rimskim prvosvećenikom – i nikad bez njega! subjekt vrhovne i pune vlasti nad cijelom Crkvom. No, premda je rimski prvosvećenik glava biskupskog kolegija (zbora), biskupi ne djeluju kao “njegovi vikari ili izaslanici”. Jasno je, ističe dokument, “da su oni biskupi Katoličke Crkve, dobro za cijelu Crkvu, te ih svi vjernici kao takve priznaju i poštuju”, a svaki od njih svoju službu u biskupiji vrši na “strogo osobni, ne kolegijalni, način – premda ga pokreće duh zajedništva”. Svi biskupi moraju “promicati i braniti jedinstvo vjere i stegu koja je zajednička cijeloj Crkvi, te isto tako promicati svaku zajedničku djelatnost cijele Crkve, osobito u postizanju da vjera raste te da svim ljudima ‘svane’ svjetlo potpune istine”. Biskupi tome pridonose ne samo svojom “munus regendi” – “službom upravljanja” – već i vršenjem zadaća naučavanja i posvećivanja. No, jamačno je, piše u dokumentu, da se “pojedini biskupi, ukoliko učitelji vjere, ne obraćaju sveopćoj zajednici vjernika” već to čine isključivo “činom cijeloga biskupskog kolegija”. Kada naučavaju vjernike koji su im povjereni “o vjerskim i moralnim pitanjima”, ovi ih moraju slušati “vjerničkom poslušnošću duha”, a kada “naučavaju u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom svi ih moraju slušati s poštovanjem kao svjedoke božanske i katoličke istine”. Nadalje, biskupi ne mogu djelovati za cijelu Crkvu ako nisu u zajedništvu, kolegijalnosti. Samo rimski prvosvećenik, poglavar zbora, može pojedinačno vršiti vrhovnu vlast nad Crkvom.
“Biskupske konferencije” naslov je III. poglavlja koje objašnjava da su one “konkretni oblik primjene kolegijalnog duha”, te ističe kako je u naše doba potrebna sloga i ujedinjenje snaga u zajedničkom nastojanju naviještanja Evanđelja. Dokument izražava i svijest da nije moguće nabrojiti sve teme i pitanja koja zahtijevaju tu slogu i suradnju, no ipak nabraja očuvanje vjere i običaja, prijevod liturgijskih knjiga, priručnika za katehezu, promicanje i očuvanje katoličkih sveučilišta i ostalih odgojno-obrazovnih ustanova, odnose s građanskim vlastima u obranu ljudskih prava, zaštitu ljudskih života i mira, promicanje socijalne pravde, upotrebu obavijesnih sredstava i dr. To su teme, piše u dokumentu “koje trenutno sugeriraju zajedničko djelovanje biskupa”. Premda su BK obično “nacionalne, tj. članovi su biskupi samo jedne države”, kanonske odredbe dopuštaju da budu i šire, tj. na “razini nekog područja ili na nadnacionalnoj razini”. Sud o potrebi takve BK pripada Svetoj Stolici, a članovi svake BK su dijecezanski biskupi toga područja i oni koji su s njima izjednačeni u pravima, biskupi koadjutori, pomoćni biskupi i ostali naslovni biskupi koji na tom području obavljaju posebnu zadaću povjerenu im od Svete Stolice ili same BK. Puno pravo glasa na zasjedanjima imaju dijecezanski biskupi i oni koji su im u pravima izjednačeni, te biskupi koadjutori. O BK ovisi hoće li pomoćni biskupi i naslovni biskupi imati samo pravo “savjetodavnog” glasa. Svaka BK izrađuje svoj statut, za kojega je, ipak, potrebna “recognitio” (priznanje) Svete Stolice, a BK ne može ograničiti djelovanje pojedinih biskupa na području njihove biskupije. Premda biskupi ujedinjeni u BK “nisu neprevarljivi u naučavanju, oni su autentični tumači i učitelji vjere za vjernike koji su povjereni njihovoj skrbi”. A budući da je nauk vjere “zajedničko dobro cijele Crkve i vez njezinog zajedništva, biskupi, ujedinjeni u biskupsku konferenciju, nadasve se brinu u nasljedovanju učiteljstva sveopće Crkve te prikladno nastoje da dođe do puka koji im je povjeren”.
Kada je riječ o traženju odgovora na nova pitanja i probleme koji nastaju društvenim promjenama, biskupi moraju biti “svjesni ograničenosti svojih izjava, koje nemaju obilježje sveopćeg učiteljstva, premda su službene i autentične te u zajedništvu sa Svetom Stolicom”. Ako su te izjave prihvaćene, jednodušno unutar biskupske konferencije mogu biti javno objavljene i vjernici su ih se dužni držati. No, svaki puta kada bi nedostajala ta “jednodušnost” većina biskupa neke konferencije “ne može objaviti takvu izjavu kao autentično učiteljstvo”, osim ako dobiju “recognitio Svete Stolice”.
Posljednje, četvrto poglavlje u četiri članka nabraja “Dopunske propise o biskupskim konferencijama”, a dokument završava blagoslovom Svetoga Oca kako bi “djelovanje biskupskih konferencija bilo što bogatije plodovima dobra” za svekoliku Crkvu. (dl)

30 GODINA ENCIKLIKE “HUMANAE VITAE”

“L’Osservatore romano” od 25. srpnja 1989. godine cijelim je nizom članaka podsjetio da je na isti dan prije 30 godina, tri godine po završetku II. vatikanskoga sabora, papa Pavao VI. objavio encikliku “Humanae vitae” u prilog “promicanju ljudskog života prema naravnom i kršćanskom redu”. Sam tijek nastanka i oblikovanja dokumenta, kako je prema izvješću Radio Vatikana od 25. srpnja ove godine tada povjerio sam papa Pavao VI., bio je “težak i mukotrpan”. Na temelju saborskog razmišljanja, koje je potvrdilo načelo odgovornog majčinstva i očinstva, Pavao VI. je opetovao nerazrješivi vez između “sjedinjujuće i prokreativne dimenzije bračnog čina”, a enciklika se poziva na plan u kojemu se susreću vjera i razum, naravni zakon i istina koja dolazi od Boga.
Enciklika ističe, kako je posvjedočio kardinal Paul Poupard, predsjednik Papinskog vijeća za kulturu, da smo stvorenja Božja stvorena iz ljubavi i za ljubav, te da ta ljubav mora biti stvarateljska, jer u sebi krije tajnu civilizacije ljubavi koja je san cijeloga čovječanstva. Papa Pavao VI. pozvao je, tom enciklikom, odgovorne državnike, javnu vlast, znanstvenike, kršćanske bračne drugove, liječnike, zdravstveno osoblje i sve ljude dobre volje, na razmišljanje o posljedicama svojega života i djelovanja. Papa je upozorio na jaz koji je već tada postojao između spolnog života i otvorenosti rađanju, a danas se došlo do pravog rasčovječenja, dehumanizacije, što je vidljivo iz pojava velikih razmjera poput pobačaja i eutanazije koji se predlažu “kao normalno ponašanje”, a doista su velika opasnost ne samo za kršćansku uljudbu već za uljudbu općenito. Crkva je, tada i danas, prema “evanđeoskom paradoksu” i mišljenju da je “protiv čovjeka” ipak bila i ostala za čovjeka i na službu čovječanstvu.
Reakcije iz laicističkih krugova, a na određeni način i iz nekih crkvenih, u odnosu na “Humanae vitae”, nisu bile potpunoma pozitivne, a često su polazile s neutemeljenog i polemičkog tumačenja dokumenta. Danas, 30 godina nakon njezine objave, dok je još uvijek vrlo živa rasprava o pitanjima života, rađanja i obitelji a od katolika se traži što dosljedniji odgovor i svjedočenje, očitom se čini proročka vrijednost te enciklike koja je, navodi se u izvješću Radio Vatikana, “predstavljala pravu i istinsku tisućljetnu stijenu u povijesti Crkve”. Tu je vrijednost potvrdila i Sinoda o obitelji iz 1980. godine, a svjedoče to i episkopati, apostolski pokreti, te proučavanja iz različitih krajeva svijeta.
Kada se danas promatraju određene ideologije koje izvrću naravni odnos muškarac-žena, potrebno je odati priznanje encikliki zbog toga što je pokazala koji je to “ljudski put”, put bračnog para za dobrobit obitelji i čovječanstva. Tako je i biskup Francisco Gil-Hellin, tajnik Papinskog vijeća za obitelj, istaknuo kako “spolni život nije nebitan u životu muškarca i žene te o njemu treba razmišljati, jer zahtjeva svoja pravila i zakone ponašanja”. Mnogi su oni koji, navodno, uzdižu spolni život a doista ga banaliziraju i ponižavaju. Pred takvim dobrom kakvo je spolnost potrebna je velika sloboda, ali i odgovornost, imajući uvijek na pameti da velika sloboda može (pre)brzo postati nikakva sloboda, tj. ropstvo. U tom se dobru ne može uživati bez velike odgovornosti. Upravo je u tome velika poruka “Humanae vitae”: da spolnost treba živjeti odgovorno. Brojni su bračni parovi otkrili taj zakon svoje ljubavi, ostali ga osjećaju i ravnaju se prema njemu unatoč poteškoćama i ljudskoj krhkosti, kao i utjecaju okoline. Istodobno ima i onih obitelji koje još moraju otkriti smjernice prave antropologije u svojim odnosima, koje će ih ojačati u njihovoj ljubavi i bračnom zajedništvu. Zahtjevi koje pred supružnike stavlja “Humanae vitae” srž su te prave bračne ljubavi, poštivanja u darivanju, zajedničke odgovornosti u izgradnji vlastite obitelji. Enciklika tako postaje razmeđe zrelih bračnih parova i uspjele bračne ljubavi. Ona pomaže u dubljem razumijevanju istine o muškarcu i ženi, o dostojanstvu potpune ljubavi koja je vjerna i plodna, ljubavi prema mogućnostima i mjeri ljudskog stvorenja koje je slika Božja. Poslušnost prema volji Božjoj “prisilila” je Pavla VI. da, unatoč brojnim protivljenjima, brani to dostojanstvo kako bi se shvatilo što je čovjek i što Bog od njega želi. (dl)

4