Prinosimo Bogu prvine svog srca i svoga glasa

Kateheza br. 63 – Obećanje o vršenju Božjeg zakona
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 118,145-152
“Iz svega srca vapijem, Jahve, usliši me: / tvoja ću pravila čuvati. / K tebi vapijem, spasi me, / tvojeg ću se držat#! svjedočanstva. / Pretječem zoru i molim za pomoć, / u tvoje se riječi uzdam. / Oči moje straže noćne pretječu / da razmišljam o besjedi tvojoj. / Po svojoj dobroti, Jahve, glas mi poslušaj, / i po svojoj odluci poživi me. / Primiču se koji me podlo progone, / daleko su oni od Zakona tvojega. / A ti si blizu, Jahve, / i vjerne su sve zapovijedi tvoje. / Odavno znam za tvoje propise / da si ih sazdao zasvagda”.

1. U našem, sada već podugom, putu kroz psalme koje predlaže časoslov, dolazimo do strofe – da budemo precizniji, devetnaeste – najopširnije molitve psaltira, psalma 118. Riječ je o dijelu ogromne abecedne pjesme: kroz stilsku igru psalmist razdjeljuje svoje djelo u dvadeset i dvije strofe, koje odgovaraju nizu od dvadeset i dva slova hebrejske abecede. Svaka strofa ima osam stihova, koje započinju hebrejskim riječima, a svaka od tih riječi započinje istim abecednim slovom. Stihovi strofe koju smo sada čuli započinju hebrejskim slovom qôf i predstavlja molitelja koji prikazuje Bogu svoj intenzivni život vjere i molitve (usp. rr. 145-152).

2. Zaziv je Gospodinu neprestan jer je stalni odgovor na trajnu ponudu Božje Riječi. S jedne strane, naime, množe se riječi molitve: tebi vapijem, molim za pomoć, glas mi poslušaj. S druge strane, veliča se Gospodinova riječ koja predlaže Božje uredbe, nauke, riječ, obećanja, sud, zakon, zapovijedi i svjedočanstvo. Zajedno tvore zviježđe koje je poput zvijezde sjevernjače psalmistove vjere i pouzdanja. Ta se molitva, stoga, pokazuje kao neki dijalog, koji započinje noću, prije no što je zora svanula (usp. r. 147) i nastavlja se po cijeli dan, osobito u teškoćama života. Uistinu, obzor je katkad taman i mučan: “Primiču se koji me podlo progone, daleko su oni od Zakona tvojega” (r. 150). No, molitelj ima jednu čvrstu sigurnost, blizinu Boga s njegovom riječi i njegovom milošću: “A ti si blizu, Jahve” (r. 151). Bog ne ostavlja pravednika u rukama progonitelja.

3. Nakon opisa jednostavne, ali prodorne poruke te strofe psalma 118. – poruke koja je pogodna za početak dana – obratit ćemo se za našu meditaciju velikome crkvenom ocu, sv. Ambroziju, koji u svom komentaru psalma 118. čak 44 paragrafa posvećuje da objasni upravo kiticu koju smo poslušali. Preuzimajući duhovni poziv na božansku hvalu od prvih jutarnjih sati, on se posebno zadržava na recima 147-148: “Pretječem zoru i molim za pomoć… Oči moje straže noćne pretječu”. U toj izjavi psalmista Ambrozije nazire zamisao o trajnoj molitvi, koja obuhvaća svako doba: “Onaj koji se moli Gospodinu, neka čini kao da ne pozna neko posebno vrijeme posvećeno molitvi Gospodnjoj, već neka ostane uvijek u tom stavu molitve. Bilo da jedemo, bilo da pijemo, Krista naviještajmo, Kristu se molimo, na Krista mislimo, o Kristu govorimo! Neka Krist bude uvijek u našem srcu, uvijek na našim usnama!” (Commento al Salmo 118/2: SAEMO 10, str. 297). Pišući zatim o jutarnjem trenutku i aludirajući također na izraz iz knjige Mudrosti koja propisuje da “treba sunce preteći i zahvaliti” Bogu (16,28), Ambrozije komentira: “Bilo bi zlo ako bi te zrake sunca što se budi iznenadile dok ljenčariš u krevetu s drskom besramnošću i ako bi ti snažna svjetlost udarila na usnule kapke, još obamrle od dubokog sna. Na osudu nam je tako dugi razmak proteklog vremena bez i najmanje pobožne vježbe i bez prinosa duhovne žrtve, u besposlenoj noći” (isto, nav. dj., str. 303).

4. Zatim nas sveti Ambrozije, promatrajući sunce koje izlazi – kao što je to učinio u svom drugom slavnom himnu “krilatom glasniku jutra”, l#!Aeterne rerum conditor, koji je ušao u časoslov – ovako poziva: “Ne znaš li čovječe da svakoga dana duguješ Bogu prvine svog srca i svoga glasa? Žetva zrije svakog dana; svakoga dana dozrijeva njezin plod. Hiti dakle ususret suncu koje izlazi… Sunce pravednosti hoće da ga predusretnemo i ne čeka drugoga… Ako predusretneš to sunce pri njegovu izlasku, primit ćeš kao svjetlo Krista. Bit će upravo On prva svjetlost koja će zasjati u tajnosti tvoga srca. Bit će upravo On koji… će dati da za tebe zasja jutarnje svjetlo u noćnim satima, dok budeš razmišljao o Božjim riječima. Dok razmatraš, dan se budi… Ranim jutrom požuri u crkvu i prinesi prvine svoje pobožnosti. A potom, ako te zove ovoga svijeta posao, ništa te neće spriječiti da kažeš: #!Oči moje straže noćne pretječu da razmišljam o besjedi tvojoj#!, i ispravne savjesti zaputiš se svojim poslom. Kako je divno početi od himana i pjesama, od blaženstava koja čitaš u evanđeljima! Poput milosti koja silazi na tebe da te blagoslovi Gospodinov je govor; da ti, dok ponavljaš pjevajući Gospodinove blagoslove, preuzmeš obvezu da ćeš izvršiti neku krepost, ako želiš raspoznati također u sebi nešto što će ti dati da se osjetiš dostojnim božanskog blagoslova (isto, nav. dj., str. 303.309.311.313). Prihvatimo i mi poziv svetog Ambrozija i svakog jutra otvorimo oči za svakodnevni život, za njegove radosti i njegove nevolje, zazivajući Boga da nam bude blizu i vodi nas svojom riječju, koja ulijeva vedrinu i milost.