PRIOPĆENJE ZA JAVNOST S 14. ZASJEDANJA BISKUPSKE KONFERENCIJE BiH
Po završetku redovitog 14. zasjedanja BK Bosne i Hercegovine, održanog od 1. do 3. prosinca u Sarajevu, bosanskohercegovački biskupi objavili su u petak 4. prosinca priopćenje za javnost, u kojem izvještavaju o tijeku i temama trodnevnog zasjedanja.
Raspravljalo se o aktualnim pitanjima Crkve u BiH, kao što su: omogućavanje povratka prognanika, posljedice rata, te problemi sustavnog iseljavanja katoličkog stanovništva s tih prostora. Biskupi su razmotrili plan i program katoličkog vjeronauka u osnovnim školama što ga je izradila Hrvatska biskupska konferencija, te zaključili kako je isti plan potrebno usvojiti i prilagoditi mogućnostima izvedbe na području Bosne i Hercegovine, uz obavijest civilnim vlastima. S tim u svezi uočena je i nezakonita praksa da u nekim općinama civilne vlasti uključuju pojedine učitelje u školski vjeronauk bez mandata mjesnog ordinarija.
Razmatrajući zadaće Katoličke Crkve na području BiH, biskupi su ponovno istaknuli važnost kvalitetne izobrazbe katoličkih laika i njihovo uključivanje u pastoralnu djelatnost. Otpravnik poslova Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini mons. Mario Cassari priopćio je tom prigodom program pohoda “ad limina” bosansko-hercegovačkih biskupa, koji će biti sredinom siječnja sljedeće godine, te su dogovoreni zajednički nastupi.
U nastojanju da se i Crkva u BiH što bolje pripravi na Veliki jubilej biskupi su odlučili da sljedeća godina bude i “Godina pomirenja” u mjesnoj Crkvi, kako bi se ono što vjerodostojnije svjedočilo na druge. Osnovan je i odbor koji će pripraviti hodočašće u Rim za Jubilej 2.000. Vijeće za obitelj BK pripravit će poslanicu uz Dan života 1999. godine, a odlučeno je i o osnivanju Misijskog vijeća pri BK. U želji da BK BiH dade što veći prinos promicanju dostojanstva ljudske osobe i obrani ljudskih prava, biskupi su odobrili uključivanje svoje komisije “Justitia et pax” u Europsku konferenciju “Justitia et pax”.
Zasjedanjem je predsjedao vrhbosanski nadbiskup predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, a sudjelovali su: banjolučki biskup Franjo Komarica, mostarsko-duvanjski biskup i administrator trebinjsko-mrkanski Ratko Perić, pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar, a nazočni su bili i biskup Terni-Narni-Amelie Franco Gualdrini i otpravnik poslova apostolske nuncijature u Sarajevu mons. Roberto-Mario Cassari. (ng)

BOŽIĆNA I NOVOGODIŠNJA PORUKA VOJNOG BISKUPA JURJA JEZERINCA
Vojni biskup Juraj Jezerinac uputio je 4. prosinca božićnu i novogodišnju poruku “svim djelatnicima Ministarstava obrane, unutarnjih poslova i hrvatskih branitelja, svim časnicima i dočasnicima, vojnicima i policajcima, svim ranjenicima i invalidima domovinskog rata”, te svim vjernicima i svekolikoj hrvatskoj javnosti. “Bogu hvala, slavimo blagdan Božića u mirnijem raspoloženju i ozračju, nego li je to bilo minulih godina koje su bile obilježene ratnim razaranjima, a prouzročile toliko pustoši i žalosti, toliko boli i suza u srcima ljudi koji su izgubili svoje najmilije, prisilno protjerani iz svojih domova i zavičaja, pogođeni udesom ranjenika, nestalih, nezbrinutih”, istaknuo je biskup Jezerinac na početku svoje poruke. Istaknuvši kako je Bog “za nas i među nama” te kako On “dolazi da nas spasi, da nas oslobodi od svakog zla, da nas ispuni mirom i nadom, da promijeni na bolje svakoga tko mu povjeruje i prihvati ga za svog Učitelja i Spasitelja”, vojni biskup ističe kako “onaj tko vjerom prihvaća Isusa Krista, postaje njegovim učenikom i sljedbenikom, hoda kroz život u njegovom svjetlu i istini”. U protivnom, kako je to istaknuo i Sveti Otac u obraćanju mladima na zagrebačkom hipodromu 1994. godine, “kada čovjek odbacuje ili zapostavlja Boga, skoro se neminovno počinje klanjati ispraznim idolima. Počinje čak i obožavati idole nacije, jedne rase, jedne stranke, da bi potom u njihovo ime, opravdao mržnju, diskriminaciju i silu. Samo je Bog siguran temelj života i nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka”.
Poruka Božića jest ta da nam je ponuđena i darovana “milost posinovljenja, to jest da i mi budemo Božja djeca, Božji sinovi, da postanemo braća Isusa Krista… Prihvaćanjem ili odbijanjem ove spasenjske ponude i dara, prihvaćanjem ili odbijanjem Boga, stoji i pada sva veličina i vrijednost čovjeka”. Kad bismo prihvatili tu ponudu, “cjelokupni bi se naš život izmijenio, na svim svojim razinama, pa i na društvenoj, kulturnoj i političkoj razini”. Posebno su kršćani u hrvatskim krajevima danas pozvani “dati novo lice svojoj domovini, posebno se zalažući da se u društvu ponovno učvrste etičke i moralne vrijednosti, što su ih potkapali prijašnji totalitarizmi i nedavno ratno nasilje”, a bez tih vrijednosti “nema ni prave slobode ni istinske demokracije…”. Taj program duhovne obnove odnosi se i na vojno-redarstvene snage, jer “baš služba Domovini, služba za očuvanje javnoga reda i mira, za sigurnost svih građana i njihove imovine, za očuvanje krvlju iskupljene slobode i samobitnosti ima potrebu utemeljenja svojeg poziva na sigurnim načelima kršćanske etike. Čovjek koji vjeruje u Boga i utemeljuje svoj život na vječnim božanskim vrednotama, postaje čuvar i nositelj mira, čuvar slobode, čuvar dostojanstva svakog čovjeka i cijelog Naroda”, istaknuo je na kraju božićne poruke biskup Jezerinac, zaželjevši uime djelatnika Vojnog Ordinarijata u Republici Hrvatskoj i svoje osobno sretan i blagoslovljen Božić i Novu 1999. godinu. (am)

VJERA I GLAZBA – OD ISKRENOSTI DO PROTURJEČJA
Jesu li iskreni pjevači koji govore o Bogu u svojim pjesmama, ili ih na to pokreću neki drugi interesi? Na koji bi se način svećenici, pastoralni djelatnici, mogli okoristiti tim pjesmama u pastoralu mladeži i općenito? Na ta, a i na neka druga pitanja odgovor pokušava dati najiscrpnija “anketa” o odnosu između “moderne” glazbe i vjere, objavljena u knjizi “Moja duša – rock, pop & Bog” koju je napisao Giampaolo Mattei, urednik vatikanskog dnevnika “L’Osservatore romano” i pozorni “promatrač” svijeta mladih, a osvrt na njegovo djelo donosi sam “L’Osservatore” od 5. i 6. studenoga.
Knjiga donosi 200 razgovora s protagonistima međunarodne glazbe, a svakome je pisac postavio ono pitanje iz Matejevog evanđelja koje je Isus postavio svojim apostolima: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”. Na taj temeljni upit odgovorili su, među ostalima, Bob Dylan, Bruce Springsteen, Madonna, U2, Joan Baez, Doors, Whitney Houston, B. B. King, Miriam Makeba, Van Morrison, Noa, Oasis, Carlos Santana, Paul Simon, Cat Stevens, Stevie Wonder, a i “gotovo svi” talijanski glazbenici, Claudio Baglioni, Franco Battiato, Angelo Branduardi, Adriano Celentano, Paolo Conte, Lucio Dalla, Fabrizio de Andre, Francesco Guccini, Luciano Ligabue, Gianni Morandi, Laura Pausini, Ron, Vasco Rossi, Antonello Venditti, Renato Zero i tako dalje – do broja 200.
Iz te vrste “Antologije Spoon Rivera” među živima proizlazi točna i iscrpna “slika” traganja za duhovnošću koje prolazi i glazbom, premda i uz mnoga proturječja. Riječ je o 200 priča o vjeri i ne-vjeri. Ima pjevača koji čitatelja ne ostavljaju “ravnodušnima”, onih koji se trude živjeti svoju vjeru svaki dan, kao i onih koji o njoj govore upotrebljavajući “prošlo svršeno vrijeme”, kao da osjećaju da ona pripada bližoj ili dalekoj, ali ipak, prošlosti. Pisac je vjerno prenio svako stajalište, pa i one “prema mom mišljenju” koji su objektivno neodrživi i to upravo zbog poštovanja prema onima koji su prihvatili i željeli podijeliti s drugima ono što je njihovo osobno svjedočanstvo. Čitatelj bi, primjerice, mogao ostati i više nego zbunjen čitajući izjave nekih od autorovih sugovornika.
Knjiga želi, bez lažne želje za “znanstvenošću”, biti malo istraživanje – poput “testa” – o kršćanstvu koje se približava prijelazu praga trećega tisućljeća. Nakon dvije tisuće godina tragično je očito da se o Kristu i njegovoj Crkvi zna malo, a i to malo često je pogrešno. Često izjave velikih imena međunarodne glazbe izazivaju iznenađenje, a ponekad ironiju zbog toga što se toliko razlikuju od stvarnosti.
Ipak, riječ je o 200 životnih priča koje prepričavaju ekscentrične rock-zvijezde i kantautori koji se smatraju kršćanima (Gen Rosso, protagonisti udruge “Magnificat” ili “Naprijed ljudi, dođite”) ili koji su odlučili uvijek komunicirati iskrene osjećaje, pa i pod cijenu da budu isključeni iz “kruga važnih”. Brojni su prihvatili, po prvi puta, govoriti o svojemu iskustvu Boga.
U knjizi ne nedostaje niti velikih upita o našem dobu, tragičnoj stvarnosti iz kronike ovih godina, od nekadašnje Jugoslavije preko Alžira i Salvadora sve do Kube, o kojoj govore autori koji su pjesmom izrekli patnju svih tih naroda.
Među pjevačima ima kršćana različitih vjeroispovijesti, budista, muslimana, hindusa, židova, bezvjeraca, agnostika, “strastvenih” pripadnika istočnjačkih filozofija ili pak “new agea”. Osim toga, da bi dobro pjevali ne moraju imati teološku diplomu, a niti biti osobito pozorni prema duhovnosti. No, činjenica je da njihove pjesme slušaju milijuni osoba, pa one imaju veliku “moć” komuniciranja ideja i osjećaja. Sučeljavanje s tim pjevačima tako postaje povod da se onome tko to želi pruži mogućnost za pronalaženje poticaja, prijedloga, provokacija o vjeri. “Knjiga ima uzvišenu ambiciju i poniznu umišljenost predložiti iskustvo Boga onima koji ga još nisu doživjeli ili ga nisu doživjeli potpuno, upotrebljavajući različit i neuobičajeni, ali istodobno vrlo poznati, kanal za tu svrhu. Upravo pjesme”, piše Mattei u uvodu knjige.
“Moja duša” na taj način postaje hvalevrijedno sredstvo za pastoralne djelatnike, osobito one koji rade s mladima, za učitelje, za vjeroučitelje i roditelje. Naime, omogućuje im da izbliza i s vjerskog stajališta upoznaju svijet koji toliko privlači mlade. Pomaže skinuti maske s tolikih malih varki koje diskografska industrija nastoji izvršiti na štetu vjerskih zajednica mladih. Naime, sve je više pjevača koji pišu pjesme pozivajući se na manje više duhovnu stvarnost, no nemaju uvijek čestite namjere. Val “duhovnih” tekstova toliko je sladunjav i pretjeran da dovodi do zaključka kako je riječ o “masovnim obraćenjima” njihovih autora (no, čitajući riječi i “objašnjenja” u razgovorima ta pretpostavka se pokazuje netočnom) ili pak o manje čestitim poticajima.
Knjiga “Moja duša” može se čitati i iz čiste znatiželje, gotovo kao rječnik, tražeći ponajprije svjedočanstvo “omiljenog pjevača”. Riječ je, doista, o svojevrsnom rječniku glazbene duhovnosti. “Koja će ruka zapaliti zvijezde?”, pita u jednoj pjesmi Fabrizio De Andre, a odgovor koji proistječe sa stranica knjige je, parafrazirajući Boba Dylana, u vjetru, vjetru Duha Svetoga. (dl)

PRIJETI LI INDIJI I INDONEZIJI VJERSKI RAT?
Više desetaka tisuća kršćana prosvjedovalo je 4. prosinca u indijskome gradu Newu Delhiju. Razlog prosvjeda bili su sve učestaliji napadi na kršćane i kršćanske zgrade diljem Indije. Prema podacima Katoličke Crkve u Indiji, u proteklih nekoliko mjeseci bilo je više od 90 napada na kršćane i njihovu imovinu, a zabilježeno je i nekoliko silovanja redovnica. Takav val protukršćanskoga nasilja Indija ne pamti, rekao je novinarima katolički nadbiskup iz New Delhija. Predstavnici kršćanskih Crkava ističu kako je nasilje protiv kršćana poraslo otkako je na vlast došla nacionalistička hinduistička stranka. Zastupnici te stranke to odbacuju, tvrdeći kako se bore i zastupaju ljudska i ostala prava svih stanovnika Indije bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. I najekstremnija indijska stranka Svjetski hinduistički kongres, kojeg i vladajuća stranka i kršćani smatraju izravno odgovornima za nasilje nad kršćanima, tvrde kako nisu odgovorni za nasilje. Taj kongres optužuje kršćane da pomažu povratku na vlast Kongresne stranke, koju su desetljećima vodili članovi obitelji Ghandi, te svrgavanju aktualne hinduističke vladajuće stranke. Katolički nadbiskup New Dehlija ističe kako napadi na kršćane neće smanjiti rad katoličkih misionara i misionarki u toj zemlji, niti na bilo koji način utjecati na pomoć koju pružaju siromašnim Hindijima. U Indiji, koja broji 970 milijuna stanovnika, živi 23 milijuna kršćana.
Kršćani su na udaru i u većinski muslimanskoj Indoneziji. Crkvu u gradu Ujung Pendangu spalila je 4. prosinca veća skupina muslimana. Više stotina muslimana, koji su se vraćali s molitve petkom, opkolili su crkvu i zatim je zapalili. Gomila također nije dopuštala prilaz vatrogascima dok crkva i dvije susjedne kuće nisu izgorjele. Vođe napada ističu kako je to osveta za džamiju koju su kršćani spalili prošloga tjedna u mjestu Kupang, a što je bio osvetnički čin za 13 kršćana koje su muslimani prije toga ubili u Jakarti. I kršćanske i muslimanske vjerske vođe pozivaju na mir i dijaloško rješavanje problema, no i dalje strahuju od novih međuvjerskih sukoba koji bi mogli donijeti i nove ljudske žrtve. (sv)

MLADI, BUDITE POPUT JOSIPA – SANJARA!
Od sna i sanjarija prijeći na život. To je, sažeto rečeno, glavna poruka sa drugog susreta mladeži Sicilije, koji je nedavno održan u mjestu Acireale pod naslovom “Sanjajmo život više”, a ovih je dana objavljen i zbornik radova iz kojega, prema vijestima talijanske katoličke agencije SIR, izdvajamo isječke i različite misli predavača na tome susretu.
Služeći se biblijskom slikom Josipa-sanjara, mons. Giuseppe Costanzo, nadbiskup Siracuse i potpredsjednik Talijanske biskupske konferencije (CEI), rekao je da Josipov san nije želja za bijegom, nije bijeg od svakodnevnog, nije prepuštanje maštanju niti pak nesvjesni onirički tijek, nije traženje magijskoga i bajkovitog. Josipov je san povlašteno mjesto susreta s Bogom, u kojemu doživljava puninu i besplatnost njegova providonosnog srca. Josipov san metafora je njegovoga hoda, hoda “prema nečem drugome”, prema ostvarenju njegova postojanja u dimenziji paradoksa i vjere, a ne sebeljubne proračunatosti. Njegov ga san tjera u pustolovinu, na onaj dužni val gdje snovi postaju znakovi, Gospodnji pozivi koji korjenito mijenjaju i koje on slijedi kako bi sačuvao san. “Njegov je san Očeva namisao koja ga izvodi na prostranstva i daruje mu krila za let. Njegov je san želja za “pretjeranošću”, volja za krajnjim dosezima kako bi se prepoznao u svojoj jedinstvenosti i krenuo k otkrivanju smisla, temeljnih sigurnosti koje su kadre usmjeriti i proširiti život, oslobađajući je oskudnosti i banalnosti”, istaknuo je, među ostalim mons. Costanzo.
“Sanjati mogu samo jaki, ne slabi. Sanjati je naša mlada snaga. Na valu sna gradi se put života kojega je dostojno živjeti, sna Božjega koji postaje naš san, Božje namisli koja osvjetljava i daje snagu na napornom putu ljudskoga postojanja”, poručio je mladima mons. Francesco Micciche, biskup Trapanija i izaslanik Sicilijske biskupske konferencije.
Pravi problem mladih nije to što sanjaju, rekla je profesorica na sicilijskom Teološkom fakultetu Ina Siviglia Sammartino, “već to što sanjaju kao gledatelji, a ne glavni likovi. Mladi moraju sanjati ne kao netko tko zamišlja ono što bi drugi trebali učiniti i ostvariti, već kao oni koji rade dok sanjaju da su glavni likovi ostvarenja svojih snova.”
“Smiju li, i kakvu, Crkvu sanjati mladi u trećemu tisućljeću?”, zapitala je ponovno prof. Siviglia Sammartino. San o Crkvi nije “sanjarenje u papučama na prostranom ležaju, već san koji tjera da se izađe iz zatvorenosti u sebe, da se razmišlja zajedno s ostalima, da se iznađe hrabrosti za sučeljavanje, provjeravanje, zajedničku gradnju, pa i mučeći se ali i ljubeći zajedno pobjeđujući sebeljublje i svjedočeći u zajedništvu s drugima. Taj nas san tjera da ‘zasučemo rukave’ i da ne odgađamo za sutra ostvarenje onoga što je moguće još danas. San, ako je onaj pravi, najbolje je sredstvo za ispravljanje današnjice. Zbog toga ga trebamo dijeliti s drugima, ljubiti ga i njegovati tolikom strašću da ćemo se potpunoma založiti za njega”, rekla je prof. Siviglia Sammartino.
Crkva koja se nada, ozbiljno računa na mlade. Naše mjesne Crkve živjet će krepost nade ako će sve više računati, ako će se “kladiti” na mlade, njihove programe i pastoralne planove u kojima oni neće biti tek na rubu, u kojima ih se neće smatrati neugodnim sugovornicima, već dragocjenim prijateljima koji mogu preuzeti i glavnu ulogu u zajedništvu s cijelim Božjim narodom, te tako ostvariti novu povijest. “Ako se vjernici neće bojati, i ako se mi nećemo bojati i rizika s mladima, ako ćemo otvoriti trajnu mogućnost za razgovor vidjet ćemo da mladi nisu problem, već vrijednost, budućnost, nada”, ponovio je mons. Micciche.
Na kraju je mons. Domenico Sigalini, ravnatelj Nacionalnog ureda za pastoral mladeži izrekao svojih “10 zapovijedi mladoga sanjara”: 1) Ako se želiš osjetiti živim i slobodnim, sanjaj što više; 2) Nastavi sanjati i onda kada ti kažu da će te proći; 3) Razlikuj između sna i potreba, jer će ti ih inače svojim odgovorima ugasiti; 4) Sveci su ‘hvatili’ Božje snove – istjeraj ih i ti na vidjelo; 5) U tumačenju snova trebaš pomoć – bit će ti dosta i neki stari svećenik, još bolje ako je ‘vrckav’; 6) Štiti svoje snove od lutrija i horoskopa, jer će ti ih uništiti; 7) Ako svoje snove prodaješ televiziji, postaju telenovelama; 8) Najljepši su snovi ‘stereo’ – s Riječju Božjom i tvojim dnevnikom; 9) Ako sanjaš s drugima, san sije nadu; 10) Ako se u tvojim snovima pojavljuje Križ, nemoj ih brisati – otkrit će ti Lice i postat će stvarnost”, poručio je mladima mons. Sigalini. (dl)

ISKUSTVO SV. FRANJE KSAVERSKOG: DIJALOG S RELIGIJAMA NIJE NOVO TEOLOŠKO IZNAŠAŠĆE
Da dijalog s religijama nije novije teološko otkriće dokazuje primjer pastoralnog i misionarskog djelovanja sv. Franje Ksaverskog, čiji je blagdan proslavljen 3. prosinca u cijelom svijetu, a osobito svečano na najjužnijem japanskom otoku Kyushu.
Kako smo već izvješćivali, kršćani toga otoka nedavno su započeli s proslavom “Ksaverske godine” kojom se, različitim kulturalnim i vjerskim događanjima, obilježava 450. obljetnica dolaska isusovačkog misionara Franje Ksaverskog godine 1549. na njihov otok.
Sv. Franjo Ksaverski tamo je došao samo 6 godina nakon što su japanske otoke otkrili Portugalci, a neki se ljudi danas “skandaliziraju” nad tom “pomiješanošću” kolonizacije i evangelizacije. No, da su poslanje i svetost Franje Ksaverskog nadišli te granice svjedoče tamošnji kršćani, katolici i protestanti, koji su ponosni što smiju nastavljati njegovo započeto djelo. Da dijalog s religijama nije otkriće moderne teologije dokazuju i budisti koji su se pridružili slavljima, a sam je sv. Franjo Ksaverski svoje djelovanje započeo upravo prijateljstvom s jednim budističkim monahom.
Sv. Franjo Ksaverski u narodu je poznatiji pod imenom “apostol Indije”, pa u Goji, gdje mu počiva tijelo, svake godine dolazi veliki broj hodočasnika kako bi počastili zemne ostatke onoga koji je život posvetio ljubavi i naviještanju Evanđelja. U Indiji je sv. Franjo naišao na velike probleme, korupciju i pohlepu Portugalaca, ali i na laksizam i želju za vladanjem kod svoje subraće. Stoga počinje hrabriti, ispravljati, miriti, no nadasve i bogatima i siromašnima naviješta novu – kršćansku – vjeru. Unutarnji problemi Crkve nisu ga spriječili u jedinoj pravoj zadaći – misionarenju. Dokaz je zato Misijski institut upravo u Goji, koji nosi njegovo ime, s 200 svećenika koji djeluju u Indiji i Nepalu.
No, Franjo Ksaverski je i apostol Kine, koju je vidio samo izdaleka, umirući na otoku Sancianu nasuprot Wang-Dongu 1552. godine. Prevaren od Portugalaca i iscrpljen bolešću, svoje misijsko djelovanje u Kini, na žalost, nije mogao niti početi. No, to ne priječi misionare koji dolaze u misije na to područje da ne pođu na Makao, gdje se čuva njegova mala relikvija i da se tamo pomole. Pa i sami kineski katolici, premda ih komunisti ugnjetavaju i proganjaju, svake godine hodočaste tamo, što je još jedan dokaz da djelovanje toga sveca svoje plodove pokazuje i danas. Svoju je snagu sv. Franjo Ksaverski crpio iz osobnog odnosa s Isusom Raspetim. Žarka ga je ljubav nagnala da napusti studij i karijeru, te da se posveti životu naviještanja Boga koji je postao čovjekom. No, svoju je ljubav prema Kristu izražavao ljubavlju prema subraći, osobito prema sv. Iganciju Loyoli, osnivaču isusovačkog Reda. Vrijedno je spomena i to da je sv. Franjo na jednome medaljonu uvijek nosio upisana imena svojih prijatelja, prvih članova Družbe Isusove, kao znak zajedništva kojega je živio i naviještao. (dl)

SVETA STOLICA NA KONFERENCIJI O AIDS-u
Sveta Stolica sudjeluje od 9. do 11. prosinca na izvanrednom zasjedanju Vijeća združenog programa Ujedinjenih naroda (UNAIDS) u New Delhiju.
Prema posljednjim dostupnim podacima, broj oboljelih od AIDS-a u svijetu je u porastu, a Crkva im posvećuje veliku pozornost, te osobito želi pomoći u skrbi i zbrinjavanju djece, nevinih žrtava koje fizički trpe od te bolesti, a često su i bez roditelja što znatno otežava i njihovo psihičko, društveno i obiteljsko stanje. Istaknuo je to u razgovoru za Radio Vatikan predsjednik Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika nadbiskup Javier Lozano Barragan. “AIDS je izazov za znanost, ali i za cijelo čovječanstvo. Zato borba protiv te teške bolesti zahtijeva ulaganje velikih sredstava, koje sve zemlje nemaju na raspolaganju. Stoga je potrebna uska suradnja između bogatih i siromašnih zemalja, kako bi se ostvarili barem neki planovi Svete Stolice koje ćemo na zasjedanju u New Delhiju ponoviti. Među prvima jest strategija sprječavanja širenja SIDE, a potom slijede planovi o medicinsko-zdravstvenom i psiho-sociološkom zbrinjavanju oboljelih, kao i znanstveno istraživanje kako bi se pronašao odgovarajući lijek. No, nisu manje važni niti programi za odgojitelje, kao i kampanje za posvješćivanje ljudi, te zdrava i odgovorna politika rađanja koje će ići u prilog obitelji i poštivati bračne vrijednosti”, istaknuo je mons. Barragan.
Sveta Stolica je svjesna da su znanstvena istraživanja od prvotne važnosti u borbi protiv AIDS-a, ta potiče znanstvenike i stručnjake da izdrže u potrazi za pravim lijekom koji bi spriječio širenje te bolesti. Pri tome, upozorava Sveta Stolica, opće dobro svih ljudi i uzvišeni ideal čovječnosti moraju biti iznad uskih interesa određenih zemalja ili skupina. Nadbiskup Barragan ističe kako je za sada jedini “sigurni put kako bi se spriječilo širenje AIDS-a prevencija usmjerena prema mladima i njihovim obiteljima. Drugo preventivno rješenje koje se nudi, a to je upotreba prezervativa, jest nemoralno. Zato mi mislimo da je potrebno trajno se zauzimati u odgoju na odgovornost i poštivanje prema sebi i prema drugima, na bračnu vjernost, na čistoću u svim životnim razdobljima, na molitvu. Riječ je o izboru autentičnoga životnog stila, riječ je o izboru samoga života”, rekao je mons. Barragan.
Na zasjedanju u New Delhiju UNAIDS će se morati baviti tragičnom brojkom od 30 milijuna i 600 tisuća oboljelih od AIDS-a. Svakoga se dana zarazi još 16.000 ljudi, a svi su mlađi od 25 godina. Među njima 1.600 su djeca. Samo protekle godine, 1997., od AIDS-a je umrlo 2 milijuna i 300 tisuća ljudi.
Od 30 milijuna i 600 tisuća ljudi oboljelih od SIDE, najveći dio živi u podsaharskoj Africi – čak 20 milijuna i 800 tisuća zaraženih. Na drugome je mjestu azijski jugoistok sa 6 milijuna, a osobito ih je puno u Indiji. U Južnoj Americi u 22 zemlje ima milijun i 300 tisuća oboljelih, dok ih je u SAD-u i Kanadi 860 tisuća. U zapadnoj Europi podaci govore o 530 tisuća oboljelih, dok u istočnoj i središnoj Aziji te u istočnoj Europi sveukupno ima 440 tisuća oboljelih od SIDE. U sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku 210 tisuća je oboljelih, a u Oceaniji 12 tisuća, najviše u Australiji. (dl)

PAPINO “EVANĐELJE RADA”
Pravda i solidarnost zahtijevaju suočenje s teškim problemom onih koji po prvi puta traže posao ili nezaposlenih. To je jedna od središnjih točki “vruće svakodnevnice” na koju upozorava papa Ivan Pavao II. u svojemu pismu “Evanđelje rada” koje je 7. prosinca uputio na osobiti način stanovnicima Rima koji su zauzeti tzv. “gradskim poslanjem” u završnoj godini pripreme za Svetu godinu 2000.
“Rim i njegova kršćanska zajednica pozvani su radosno očitovati vlastiti identitet i dubokom odgovornošću ostvariti poslanje koje im je povjerila Providnost, tj. da budu središte Petrova nasljednika, živo središte katolištva Crkve, uporišna točka za duhovni i građanski razvoj cijeloga čovječanstva”, piše Sveti Otac. U svojemu pismu Papa ističe da dostojanstvo radnika uključuje “zaposlenje koje je u skladu s vlastitim profesionalnim kvalitetama i obiteljskim potrebama”, ali i pravednost pri plaći te solidarnost. Sveti Otac potom upozorava da su uz krizu radnog tržišta povezani brojni drugi problemi poput novih oblika siromaštva sve većeg broja obitelji, starih osoba, nemoćnih i odbačenih, a trpe i zdravstvo, školstvo, kao i sve društvene službe. Stoga preporuča zalaganje i suradnju sviju kako bi se u Rimu promicao način razmišljanja koji će biti otvoren povjerenju, te poziva “kršćansku zajednicu i pojedine vjernike na trajno zalaganje u razmišljanju i planiranju kako bi Rim, koristeći se duhovnim i građanskim poslanjem te vrednujući svoju baštinu čovječnosti, kulture i vjere, mogao promicati svoj građanski i gospodarski razvoj imajući u vidu dobro talijanskog naroda i cijeloga svijeta.”
U radnom je ozračju uvijek nužna pravednost, upozorava Papa, a postizanju pravde mogu poslužiti “sindikalna tijela i različiti organizirani oblici čiji je cilj zajamčiti ne samo pravednu plaću, već istodobno i poštivanje prava-obveza svih osoba kao i skladni razvoj profesionalnih i radnih uvjeta.” Kršćani su, iznad sviju, pozvani “svjedočiti istinu i moralno dobro, a ako je potrebno i do prigovora savjesti.”
Na završetku poruke, Papa se obraća rimskim vjernicima i ističe: “Ne bojte se o Isusu govoriti svojim kolegama, te staviti raspelo na mjesta gdje radite i u svoje kuće. Križ će sve podsjetiti na dar ljubavi Očevog Sina koji je otkupio svijet i od grijeha oprao sve životne i radne uvjete.” (dl)

BAZIČNE ZAJEDNICE DIO SU SVOJIH ŽUPA
Buenos Aires, 8. 12. 1998. (IKA) – Argentinska biskupska konferencija nedavno je “ad experimentum” prihvatila stegovne smjernice prema kojima bi se kroz sljedeće tri godine trebale voditi tamošnje kršćanske bazične zajednice. Namjere su biskupa da tim smjernicama, koje su prihvatili na svojemu općem zasjedanju, pomognu boljem naukovnom shvaćanju tih crkvenih zajednica kako bi “članovi tih zajednica, živeći u skladu s pozivom na koji su pozvani, vršili službe koje im je Bog povjerio”, te na taj način “učinili da njihove zajednice budu znak Božje prisutnosti u svijetu”.
Dokument biskupa na prvome mjestu pojašnjava koje je “pravo značenje” pojma “Bazična crkvena zajednica” (CEB), koju naziva “početnom stanicom crkvenoga ustrojstva” koja svoje postojanje ima u naukovnom temelju papina i crkvenog Učiteljstva u Južnoj Americi. Biskupi potom pojašnjavaju pojam “zajednice”, shvaćene kao skupine osoba koje se redovito sastaju kako bi “dijelile život, dobra i iste ideale”, te zajednički razmišljale o određenim problemima. Ta vjernička skupina je “crkvena” jer se mora pretvoriti u “Božju obitelj” koja “treba predstavljati zajednicu vjere, nade i ljubavi” u potpunom zajedništvu sa sveopćom Crkvom i njezinim pastirima, u čijemu poslanju djelatno sudjeluje. Te su zajednice “bazične” jer je riječ o stalnoj skupini s malim brojem članova, čiji je organizacijski temelj župa ili gradska četvrt u kojoj živi i djeluje.
Nakon tih početnih objašnjenja, argentinski biskupi potanko objašnjavaju samu narav “CEB”-a, osobito ističući da ne smiju niti mogu biti povezane s bilo kojom političkom strankom. CEB-ovi bi trebali djelovati osobito u prilog najugroženijih i odbačenih, te slijediti Isusov poziv na služenje najsiromašnijima “prihvaćajući životne uvjete poniznih slugu sve do smrti na križu”. Što se pak tiče pučke pobožnosti, biskupi smatraju da su CEB-ovi povlaštena mjesta za vrednovanje tih posebnih izričaja vjere. Na kraju biskupi podsjećaju da se CEB-ovi ne smiju smatrati “zasebnim” organizacijama, već skupinama koje su potpuno uklopljene u svoje župe, ističući vrijednost toga novog iskustva koje na osobiti način vrednuje ulogu laika u crkvenome poslanju. (dl)

5