"Prispjelo je vrijeme moga odlaska!" (2 Tim 4,6)

Preuzvišeni apostolski nuncije, prečasni oci nadbiskupi i biskupi, poštovani oci provincijali, prečasni kanonici i prebendari Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga! Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice! Poštovani predstavnici Hrvatskoga sabora, Županijskoga doma! Poštovani predstavnici Pravoslavne Crkve i kršćanskih zajednica te Islamske vjerske zajednice! Dragi vjernici, braćo i sestre u Isusu Kristu: očevi i majke, mladi i djeco!
“Prispjelo je vrijeme moga odlaska!” (2 Tim 4, 6)
Odmah na početku vas pozivam: Budimo u ovom misnom slavlju zajednica vjere i kao živa Crkva molimo Božji blagoslov novome pastiru zagrebačke nadbiskupije mons. Josipu Bozaniću. Najprije vam želim vam predstaviti njega kao svoga nasljednika od srca preporučujući da ga primite s ljubavlju, odanošću i s punim povjerenjem. Imenovanjem svetog oca Ivana Pavla II. za zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita dolazi nam on kao poslanik Isusa Krista da bude, po riječima apostola Pavla, “uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći” (1 Tim 4, 12).
Dok mu srdačno čestitamo, usrdno mu molimo po zagovoru Presvete Bogorodice i nebeske Crkve obilje svjetla, mudrosti i jakosti Duha Svetoga!
Dragi moj nasljedniče! Božjom milošću “bit ćeš dobar poslužitelj Isusa Krista, hranjen riječju vjere i dobroga nauka za koji postojano ideš” (1 Tim 4, 6).
Povjeravam ti zagrebačku nadbiskupiju koja je teritorijem i brojem vjernika umanjena osnutkom novih biskupija u Požegi i Varaždinu, kojima želim Božji blagoslov. Povjeravam tvome srcu i tvojoj savjesti svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike zagrebačke Crkve da im, kao apostol Isusov, budeš učitelj i djelitelj Božjih otajstava (usp. 1 Kor 4, 1) vodeći ih Božjim putem jer “svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji” (Rim 8, 14). Blagoslovljen koji dolaziš u ime Gospodnje!
A sada, “prispjelo je vrijeme moga odlaska” (2 Tim 4, 6).
Ponizno i skrušeno zahvaljujem milosrdnom Bogu za sve milosti, zaštitu i pomoć kojima me je pratio u vršenju moje svećeničke, biskupske i nadbiskupske službe u zagrebačkoj nadbiskupiji. Ništa dobra ne bismo mogli učiniti u tom tako odgovornom poslanju bez Božje milosti!
Ali također, ako sam uspio nešto dobra učiniti, zahvaljujem za to, osim milosrdnom Bogu, i tolikim vjernim i požrtvovnim suradnicima i suradnicama u našoj Crkvi: biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i dragim vjernicima. S vašom suradnjom, molitvom i podrškom bilo je moguće ustrajati u kušnjama i poteškoćama na koje sam nailazio u teškom vremenu, nesklonom naviještanju Evanđelja!
S vašom suradnjom i zauzetošću bilo je moguće ostvariti i velike događaje našega crkvenog života koje nam je upravo Božja providnost ponudila da ih prihvatimo za produbljenje našega zajedništva u Gospodinu i za jasno očitovanje našeg opredjeljenja za Isusa Krista, Sina Božjega, “koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu” (Otkr 1, 5-6).
Neka mi bude dopušteno najvažnije od tih svetih događaja spomenuti da nas i danas svojom porukom ohrabre i u vjeri učvrste!
Koncilska obnova u tjeskobno doba
Odmah na početku svoga biskupskog služenja, kao pomoćni biskup zagrebački, imao sam sreću sudjelovati u radu završnih sjednica II. vatikanskog koncila, te su i sve godine moga nadbiskupskog služenja označene duhom tog Koncila, zauzimanjem za provođenje obnove na koju je Duh Sveti po tome Koncilu potaknuo cijelu Crkvu. U zajedništvu sa svim hrvatskim biskupima ponio sam odgovornost ostvarivati odluke i smjernice toga Koncila u specifičnim teškim uvjetima režima nesklonog Crkvi i vjeri. U zajedništvu sa svim svećenstvom i vjernim narodom zagrebačke nadbiskupije izravno smo provodili osobito liturgijsku obnovu i posuvremljenje crkvenoga zakonodavstva. Nastavili smo s tim nikad dovršenim zadatkom u novim uvjetima državne nezavisnosti i izgradnje demokratskog društva. Cijelo razdoblje moje biskupske i nadbiskupske službe također je od početka označeno obnovom katoličkog tiska, u najnovije doba i katoličkog radija – javnih glasila u službi naviještanja i svjedočenja vjere. Bio je to odgovoran i težak posao snalaženja i usmjeravanja te odgovorne suradnje nas crkvenih pastira sa zauzetim djelatnicima katoličkih uredništava. I sâm sam kao mladi biskup neko vrijeme vršio dužnost odgovornog urednika i iskusio izravne pritiske i prijetnje ondašnjih vlasti.
Slavlja 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata
U Zagrebu i u Mariji Bistrici održan je 1971. godine Međunarodni mariološki i marijanski kongres. Taj je kongres okupio u Mariji Bistrici brojno mnoštvo pobožnika u molitvi, pjesmi i radosti!
Zatim je slijedila proslava Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata u Solinu 1976. u svetištu Gospe od Otoka, na grobovima hrvatskih kraljeva i kraljice Jelene u kojoj je u kamen uklesano svjedočanstvo da je bila majka kraljevstva i zaštitnica sirota. Neočekivano mnoštvo vjernika odazvalo se na poziv biskupa na obale rijeke Jadra i bilo je ispunjeno radošću i novom nadom!
Za našu crkvenu i nacionalnu povijest zbio se prevažan događaj u devetom stoljeću, godine 879, kad je hrvatski knez Branimir uputio pismo papi Ivanu VIII. i ponovno potvrdio vjernost hrvatskoga katoličkog naroda Petrovu nasljedniku. Tim je dokumentom definitivno određena naša pripadnost Katoličkoj Crkvi i kulturnom krugu zapadne civilizacije. Papa je odgovorio pismom kojim priopćuje Branimiru da je na blagdan Uzašašća Gospodnjega slavio misu na grobu sv. Petra i podigao ruke da blagoslovi njega, njegovu zemlju njegov narod. Taj smo događaj obilježili u Ninu, na Grgurovu polju 1979. Tom je slavlju dohrlila rijeka hodočasnika do trista tisuća. Ali ta će rijeka Božjega naroda u narodu Hrvata bujati i narasti na 400.000 hodočasnika u Mariji Bistrici 1984. prigodom Nacionalnoga euharistijskog kongresa.
Konačno, svi pamtimo ono milijunsko molitveno mnoštvo na hipodromu u Zagrebu 11. rujna 1994. kad je Zagreb i Hrvatsku posjetio sveti otac Ivan Pavao II. povodom 900. obljetnice osnutka zagrebačke biskupije.
Sva su ta slavlja bila očitovanje vjere i crkvenog zajedništva i sigurno su u mnogim dušama donosila plodove duhovne okrepe i obraćenja. Nisu li ona bila plod tolikih molitava, ali i tolikih patnika koji su trpjeli zbog svoga bogoljublja i domoljublja!
Koliko je u ta sveta događanja uloženo požrtvovnosti, vjere i ljubavi znanih i neznanih djelatnika! I sada svima zahvaljujem!
A sada nekoliko riječi o svome poslanju kao zagrebačkog nadbiskupa!
Kad sam u ovoj katedrali stupao na katedru pastira zagrebačke Crkve, kazao sam: “U ime Gospodnje dolazim k vama kao dušobrižnik zagrebačke nadbiskupije. To je potresan čas moga osobnog života kad stupam na katedru zagrebačkih nadbiskupa. Preuzimajući tu službu, primam na savjest veliku brigu za duhovnu obitelj, ali time stupam i na povijesni put ne samo hrvatskoga glavnog grada nego i hrvatskoga naroda. A to je strm, težak i odgovoran put. Započinjem ga ovdje u katedrali posvećenoj na nebo uznesenoj Bogorodici u ime Božje i pod okriljem iste Djevičanske Majke Božje” (Kuharić: Hodajmo u istini, Zagreb 1974, str. 15).
Skrb za Hrvate izvan domovine
Bilo je to vrijeme tužnog napuštanja hrvatske domovine mnoštva i hrvatskih katolika koji su se rasuli po svim kontinentima i po obalama svih oceana, gotovo po svim zemljama Zapadne Europe, pa odlazeći u Kanadu, Ameriku Sjevernu i Južnu, pa u Australiju i Novi Zeland. Tisuće su našli boravište u Južnoj Africi. Hrvatski biskupi smatrali su svojom pastirskom dužnošću da se tim našim iseljenim i raseljenim vjernicima osigura duhovna skrb. Monsinjoru Vladimiru Stankoviću povjerena je, kao ravnatelju hrvatske inozemne pastve, organizacija hrvatskih katoličkih misija i župa te slanje svećenika, redovnika, redovnica, pastoralnih suradnika i suradnica te socijalnih radnika u te misije da u njima hrvatski vjernici nalaze utočište, zaštitu i vjerničko zajedništvo.
I to je bio mučan put hrvatskog naroda, pa smo mi hrvatski biskupi smatrali svojom dužnošću da pođemo za našim vjernicima diljem svijeta da ih sabiremo i učvršćujemo u vjeri kako bi sačuvali svoju vjeru, dostojanstvo i svijest pripadnosti svojoj domovini i svome narodu. Te su me okolnosti odvele na putove svijeta! Ali i u domovini sam putovao u sve biskupije na poziv mjesnih pastira u raznim prigodama da se tako potvrdi i očituje srdačno zajedništvo Crkve u Hrvata. Svima zahvaljujem za srdačne pozive i susrete!
Primajući poslanje zagrebačkoga nadbiskupa, kazao sam u svome nastupu 1970. koja načela smatram svojim nadahnućem u odgovornosti za Crkvu i za čovjeka!
Uvijek na strani ugroženih
Izrekao sam ove riječi: “Mi vjerujemo u pravdu. Istina o Bogu i istina o čovjeku temelji su pravde. Pravda je priznanje istine. Pravda je ostvarenje prava. Bog ima pravo na našu ljubav. Bog ima pravo zahtijevati od ljudi da žive po njegovoj volji, jer Božja volja otkriva smisao čovjeka i zaštićuje njegovo dostojanstvo. Iz Božje volje izviru sva sveta i neotuđiva prava čovjeka koja on ima u odnosu prema čovjeku i ljudskoj zajednici i ljudska zajednica prema njemu” (ib. str. 16).
“Pravda je isto tako glad čovjeka kao i istina. Crkva mora biti uvijek na strani onih koji gladuju i žeđaju za pravdom, ona mora biti na strani svih koji trpe nepravdu i poniženi su… na pravdi se moraju osnivati odnosi među ljudima i narodima.
Pravedni moramo biti kad prosuđujemo prošlost, pravedni u gradnji sadašnjosti, na pravednost se moraju položiti temelji budućnosti. #!Pravdom se utvrđuju prijestolja#!” (Iz 16, 12; ib. str. 16).
Ali nadahnuće pravde mora biti ljubav. To sam učio u školi II. vatikanskog sabora. Za to sam nalazio primjer u zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. To sam smatrao obavezom svoje savjesti i poslušnosti Božjoj riječi!
Slijedeći ta načela kroz vrijeme svoje nadbiskupske službe smatrao sam svetom dužnošću, u velikim iskušenjima za Crkvu, braniti nevinost i čast nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Ali braneći njega, branio sam temeljno pravo svakog čovjeka na pravedan sud, branio sam sva ljudska i narodna prava. A toliko je bilo ljudi koji su bili lišeni prava da javno ispovijedaju svoju vjeru, koji su bili krivo optuženi i osuđeni te tako lišeni prava na slobodan i dostojan život! “Poruke sa Stepinčeva groba” imale su taj smisao.
Vođen načelima istine, pravde i slobode govorio sam i djelovao i u vrijeme prošloga, Hrvatskoj nametnutog rata. Bio je rat protiv tisućljetnog prava hrvatskog naroda da živi slobodno i sigurno svoj život. Obranu svoga doma i domovine, svoga života i slobode smatrali smo ne samo pravom nego i moralnom dužnošću. Ali isto smo se tako zauzimali za prava svakog čovjeka bez obzira na vjersku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost. Ali dok smo branili pravo na slobodu hrvatskog naroda, branili smo i dostojanstvo svake ljudske osobe.
Naglašavali smo javno i glasno kroz cijeli domovinski rat da obrana ne smije nikada prijeći u osvetu i mržnju; mora ostati u normama etike i morala, stoga nikada ne smije prijeći u zločin bilo protiv osobe, bilo protiv tuđe imovine.
Zauzimanje za hrvatsku državnost
Radovali smo se kad je, uz veliku cijenu žrtava, ostvareno tisućljetno pravo hrvatskog naroda uspostavom slobodne, neovisne i suverene hrvatske države. Ne samo veliki i moćni narodi nego i mali narodi imaju pravo na svoj život u punoj slobodi a to im jamči vlastita država. Ako svaka osoba i svaka obitelj ima pravo na svoj dom ili svoj stan, isto tako svaki narod ima pravo na svoju državu jer to je njegov dom i njegova domovina. Uvijek smo isticali da su sve ljudske osobe jednakog dostojanstva, a isto tako su i svi narodi, bilo veliki bilo mali, jednakoga dostojanstva i jednakih prava. Nijedan narod, makar kako bio moćan, nema prava tlačiti drugoga.
Ali također uvijek ističemo da Hrvatska ima biti za sve svoje građane blagoslovljena zemlja sigurnosti, slobode pravednosti. Država ima pravo od svih svojih građana zahtijevati poštivanje i vršenje pravednih zakona i ispunjavanja dužnosti prema zajednici, ali isto tako ima dužnost bdjeti da svaki građanin uživa sigurnu zaštitu svojih prava. Država mora štititi dostojanstvo ljudske osobe, dostojanstvo obitelji i svetost ljudskog života od njegova postanka u krilu žene pa sve do onog časa kad ga Bog pozove iz vremena u vječnost.
U situaciji, pak, vremena kad se opet dižu glasovi protiv mira i opravdanih interesa naše domovine i kad se i Crkvu optužuje što nije govorila po tuđim nalozima, moramo ponovno naglasiti da samo pravednost u prosuđivanju gradi kulturu prava i istinoljubivosti u ocjeni tuđih djela.
Svoju savjest ispitujem pred Bogom, i on će biti pravedan i milosrdan sudac. Ljudi pak iskrenih namjera i objektivnog suda donosit će svoje ocjene po načelima pravednosti pa im prepuštam da provedu analizu kako sam nastojao vršiti svoje poslanje.
U ispitivanju svoje savjesti moram imati uvijek na umu Isusovu riječ: “Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: #!Sluge smo nekorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti#!” (Lk 17, 10). Samo s Božjom pomoći mogli smo nešto dobra učiniti, a za propuste se skrušeno kajemo.
Izišla je iz tiska knjiga mojih korizmeno-uskrsnih poslanica koje sam upućivao kroz 27 godina nadbiskupske službe Crkvi i javnosti. Javno sam razmišljao o Bogu, o Isusu Kristu, o čovjeku, o svim bitnim istinama vjere, sakramenata, Božjih zapovijedi. Imao sam na savjesti riječi apostola Pavla: “Doista, jao meni ako Evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9, 16). Neka to bude moja duhovna oporuka našoj Crkvi! Sve pozivam na slogu, na iskrenu suradnju, na vjerničku zauzetost za kraljevstvo Božje svih vjernika: mladih i odraslih, zdravih i bolesnih, učenih i neukih! Molim za oproštenje sve i svakoga ako sam bilo prema kome povrijedio ljubav i pravednost. Iskreno opraštam svakome pred Gospodinom, ako me je bilo u čemu uvrijedio ili nanio nepravdu. Svim pak dobročiniteljima koji su mi za života učinili bilo koje dobročinstvo molitvom, darom, suradnjom od srca zahvaljujem. Iskreno žalim što nisam mogao pomoći svakome koji se meni obratio za bilo koju pomoć. Uvijek mi je bilo žao što se mogućnosti pomaganja bile tako ograničene. Neka mi oproste!
“Prispjelo je vrijeme moga odlaska” (2 Tim 4, 6), ali ti, draga zagrebačka nadbiskupijo, ne izlaziš iz moga srca i moje molitve. Skrušeno molim za sve vas i trajno vas povjeravam zajedno s nadbiskupom Josipom Srcu Presvete Bogorodice koju s pravom zbog majčinskih pomoći u našoj teškoj povijesti nazivamo Kraljicom Hrvata.
Tebi pak, dragi nasljedniče, na koncu upućujem poticaj psalmista: “Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik” (Ps 55/54/).
“A sam Gospodin mira dao vam mir zauvijek i na svaki način!” (2 Sol 3, 16). Sve vas povjeravam ljubavi i zaštiti Presvetoga Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga! Tako neka bude! Amen! Amen!

Propovijed zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića

OTVARATI PUTOVE BUDUĆNOSTI

Pozdravljam te sveta Crkvo zagrebačka.
Služeći se riječima svetog Pavla Apostola, pozdravljam tebe Crkvo Božja u Zagrebu, tebe časna Crkvo Zagrebačke nadbiskupije, sve vas koji ste posvećeni u Kristu Isusu i pozvani na svetost, vas koji na bilo kojem mjestu prizivljete ime Gospodina našega Isusa Krista:
Milost vam i mir od Boga Oca našega i Gospodina Isusa Krista. Zahvaljujem svagda Bogu mojemu za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu, u kojemu se obogatiste u svim darima (usp. 1 Kor 1,2-5). “Zahvaljujem Bogu mome po Isusu Kristu za sve vas: što se vaša vjera navješćuje po svem svijetu. Doista, svjedok mi je Bog – komu duhom svojim služim u Evanđelju Sina njegova – da vas se u svojim molitvama neprestano spominjem” (Rim 1,8-10).
Braćo i sestre, dostojno je i pravedno na slavu se Božju zajedno prisjetiti, velikih i raznolikih darova kojima je u tijeku devet stoljeća sve do današnjega dana obogaćena drevna Crkva zagrebačka, po svojim mučenicima, svecima, pastirima, ženama i muževima čiste i djelotvorne vjere.

Zagrebačka baština svetaca i mučenika
Ova Zagrebačka Crkva naslijedila je, kako nam je i Sveti Otac Papa Ivan Pavao II. naglasio na hipodromu u Zagrebu, starokršćanska baštinu kontinentalne Hrvatske; baštinu svetog Kvirina biskupa i mučenika sisačkoga, baštinu prvog tisućljeća kršćanstva na ovim prostorima. Ova, Zagrebačka Crkva blagoslovljena je brojnim nebeskim građanima. Iz dugog niza muževa i žena spominjemo: svetog Marka Križevčanina, prezbitera, blaženog Augustina Kažotića, biskupa, sluge Božje: biskupa Josipa Langa, franjevce Antu Antića i Vendelina Vošnjaka, te vjernika laika Ivana Merza. Na smiraju ovoga dvadesetog vijeka i drugog tisućljeća s pobožnom željom i velikom čežnjom iščekujemo radosni dan kada će nas obasjati svetost najsvjetlijeg lika svete Crkve zagrebačke – sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, čije zemne ostatke u ovoj katedrali vjerni puk časti s velikom pobožnosti.
Papa Ivan Pavao II. danas me šalje biti predstojnikom vjere ove Zagrebačke Crkve. Tu, za mene, neočekivanu i iznenadnu Papinu odluku, koja od mene traži promjenu sredine životnog djelovanja, koja traži da dođem k vama i da svoj život odsada udružim i povežem s vašim, prihvaćam jedino i samo u vjeri i predanju Božjoj providnosti koja vodi tijek povijesti. To predanje moglo bi se sažeti u riječima koje autor poslanice Hebrejima stavlja u usta Gospodina našega Isusa Krista; “Evo dolazim!… Vršiti, Bože, volju tvoju!” (Heb 10,7).
Mnogima, zaista mnogima, koji su mi prošlih tjedana i mjeseci čestitali na imenovanju, a ovih dana na preuzimanju službe zagrebačkog nadbiskupa, od srca zahvaljujem i obećavam spomen pred Gospodinom.
Dolazim, dakle, u duhu poslušnosti Božjoj volji koja se očitovala u odluci Svetog Oca, kojemu i s ovog mjesta obećavam iskrenu ljubav, trajnu vjernost i sinovsku odanost. A Vas, naš Papin predstavniče u Hrvatskoj, preuzvišeni gospodine mons. Giulio Einaudi, u ovom svečanom slavlju pozdravljam i molim da izraze moje odanosti i zajedništva prenesete svetom ocu Ivanu Pavlu II. Apostolska Stolica, kojoj ste Vi među nama predstavnik, nije samo jamac katoličkog zajedništva, već nam to i davna i novija povijesna iskustva našega hrvatskog naroda svjedoče kako je čvrsta veza sa Svetom Stolicom djelotvoran oslonac crkvene, pa i nacionalne samobitnosti.
Znam da me u Zagrebu čeka Crkva koju Krist posvećuje: Crkva koja vjeruje i ljubi, Crkva koja trpi i pati, Crkva koja se nada. U snazi sakramenta biskupskog reda i Papinog poslanja sada sam nakalemljen na ovu Crkvu da bih i ja bio dionik njezina života. Ovdje me čeka i Crkva mnogih molitelja. Zahvaljujem Vam, draga moja braćo i sestre, na molitvama koje ste prošlih tjedana i mjeseci upravljali Svevišnjemu za Vašega novog nadbiskupa. Vi ste moja utjeha.
U ovom Slavlju u prvom se redu želim obratiti Vama, dragi i uzoriti Kardinale. Vi ste poput Mojsija vodili vjerni narod Zagrebačke nadbiskupije i našu domovinsku Crkvu gotovo tri desetljeća. Okupljali ste nas u Mariji Bistrici, Solinu, Ninu, sa Stepinčeva groba svjedočili za istinu i hrabrili mnoge u teškim vremenima komunističkog mraka i pritiska, da biste nas, iako ratom pogođene, ali i nadom okrijepljene, u osvitu novih vremena onako brojne predstavili Svetom Ocu u Zagrebu. Hvala Vam, oče Kardinale! Za Vas doslovce vrijedi ispovijest Apostolova: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac” (2 Tim 4,7-8). Danas, na blagdan svetog Franje Asiškoga, srdačno Vam čestitam Vaš cijenjeni Imendan, preporučujem se u Vaše molitve, očekujem Vaše bratske savjete i radujem se daljnjem zajedništvu s Vama.
Uzoriti naš Kardinale, zahvaljujem Vam osobito za Vaše molitve. Znam da ste dugo molili za svog nasljednika. Danas ste mi predali u ruke nadbiskupski štap i time vanjskim činom označili prijenos pastirske službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji od Vas na mene. Ušavši biskupskim ređenjem po polaganju Vaših ruku među apostolske nasljednike, ovime na časnoj stolici zagrebačkih biskupa i nadbiskupa uzimamo 76. mjesto; mjesto iza Vas, a time iza Vašeg predšasnika našega velikog koncilskog oca kardinala Franje Šepera, pa zatim sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca – svjedoka vjere koji je pronio glas o našoj proganjanoj i mučeničkoj Crkvi diljem svijeta – i tako redom unatrag do prvog pastira ove drevne Crkve, biskupa Duha.
Baština je to koja obvezuje i koja je u ovo vrijeme predana u naše ruke; u ruke pastira ove Crkve, njegova prezbiterija i čitavog Božjega naroda. Nakon uspostave biskupija: Požeške i Varaždinske, od danas Zagrebačka nadbiskupija nastavlja svoj povijesni hod u novim granicama.
Riječ svećenicima, redovnicima i redovnicama
Draga braćo svećenici, Vi ste, kako kaže Koncil, mudri suradnici biskupskog reda (usp. LG 28). Vama otvaram svoje srce i želim da za početak zajedno prihvatimo program koji je dao Isus u evanđeoskom poglavlju o Dobrom Pastiru: poznajem svoje i moji poznaju mene (usp. Iv 10, 14). Ponavljam sa svetim Pavlom: “Želim vidjeti vas … da se zajedno s vama obodrim po zajedničkoj vjeri, vašoj i mojoj” (Rim 1,11). Očekujem međusobno razumijevanje, sposobnost dobronamjernog tumačenja onoga što svaki od nas čini, da znademo malo pričekati prije nego donesemo sudove i da budemo spremni za međusobno opraštanje. Samo po prihvaćanju i opraštanju raste sakramentalno zajedništvo u koje smo ušli po svetom redu. Svakome od nas upravljen je poziv koji u ovom svečanom slavlju ponavljam: raspiruj iz dana u dan milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju biskupovih ruku (usp. 2 Tim 1,6).
“Učitelju svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo!” (Lk 5,5). Koliko su puta, braćo svećenici, te riječi Šimuna Petra bile i u našem srcu, iako ih možda nismo glasno izgovorili. Međutim mi smo sada ovdje da bismo ponovili s Petrom: “Gospodine, na tvoju riječ bacit ću mrežu!” (Lk 5,5). Nadbiskup je tu da zajedno s vama baca tu mrežu u jednostavnosti i povjerenju. Tu vam želim biti blizu; tebi župniče, tebi župni vikaru, tebi kapelane, tebi odgojitelju i profesore. Danas se mnogo očekuje od svećenika. Braćo svećenici, mnogi dolaze k nama s raznim ponudama. Želimo ostati slobodni da bismo se sasvim posvetili Isusovom djelu. Krist Gospodin poziva nas da budemo ribari ljudi. Taj posao nikad nije završen. To poslanje uvijek iznova traži potpuno predanje naše ljudske slobode evanđeoskoj slobodi. To je navještaj koji otvara srce za predokus nebeske radosti.
Našim bogoslovima i sjemeništarcima te mladima koji me sada slušaju želim to isto ponoviti: lijepo je pomagati drugima u njihovim potrebama, lijepo je graditi civilizaciju ljubavi, lijepo je izaći iz vlastite samoće i zatvorenosti, lijepo je stvarati zajednicu, a osobito je lijepo sve to činiti u ime Evanđelja. Stoga, isplati se poradi toga izvući lađe na kopno, ostaviti sve i slijediti Isusa.
Pluralizam u Crkvi
Vama posvećenim osobama, redovnicima i redovnicama, koji ste u tako lijepom broju prisutni u gradu Zagrebu i na području naše nadbiskupije, a mnogi od vas u ovom gradu imaju i matičnu kuću svoje provincije, poručujem: ova Crkva i naše vrijeme doista trebaju svjedoke koji žive evanđeoske savjete: poslušnosti, siromaštva i čistoće. Vi ste ostvarenje pluralizma u Crkvi. Kao pastir Crkve želim vam otvarati mogućnosti za apostolat vlastit vašim karizmama. Potrebe naše Crkve na pragu trećeg tisućljeća postavljaju mnoge zahtjeve pred nas, i od nas pastira traže da razborito raspoređujemo službe i povjeravamo zadatke kako se ne bi trošile nepotrebne snage. Stoga vas, braćo redovnici i sestre redovnice, pozivam na zajedništvo i dogovaranje u vršenju apostolata, čiji nam je cilj – u različitosti putova – ipak uvijek isti.
Dopustite mi da se danas, na blagdan svetog Franje Asiškog, obratim njegovim duhovnim sinovima i kćerima. Franjevaštvo je duboko opečatilo kršćanstvo hrvatskoga naroda u našoj povijesti. Naša Crkva i danas zahvaljuje Bogu za brojne duhovne sinove i kćeri svetoga Franje. Hrvatskom je narodu, osobito u ovo vrijeme, potrebna franjevačka karizma: vedre nade usmjerene prema budućnosti. Vama, draga braćo franjevci i sestre franjevke, velim: osluškujte svoju izvornu karizmu, budite hrabri za novi korak, jer dobit ćete stostruko.
Naš hrvatski narod u ovom povijesnom času treba glasnike nade koji će mu otvarati putove budućnosti. Dok se narod nalazio u situaciji obrane svojih temeljnih prava i svoje samobitnosti trebalo je više isticati svoju povijest, ali kad se otvara razvitku, potrebna mu je dobronamjerna i istinoljubiva kritičnost te proročka usmjerenost prema budućnosti.
Crkvu vodi Duh Sveti. On u Božjem narodu u svakom vremenu budi potrebne karizme. Sveti Otac Papa govori o novim Duhovima i novom proljeću Crkve. Kristovi vjernici laici, obnova ove Crkve počinje od vas; od vas roditelja, očeva i majki; od vas koji ste kraljevsko svećenstvo, narod Bogu stečen, koji svojim radom i trpljenjem posvećujete ovaj svijet; od vas vjernika laika koji osjećate svježinu Duha i njemu se predajete kako u župnim zajednicama tako i u vjerničkim društvima i pokretima. Nadbiskup na Vas računa u djelu nove evangelizacije.
Približavajući se godini 2000. Papa nas poziva da proširimo naše poglede prema novim iskustvima čovječanstva. To su iskustva dublje spoznaje Boga i čovjeka. Na temelju tih saznanja dolazi više do izražaja čovjek kao pojedinac, ali i potreba ujedinjavanja ljudske obitelji. Polazeći od te vizije, gledamo s posebnom nadom na Zagreb, naš glavni grad. Zagreb je središte Hrvatske i hrvatskog naroda, ne samo političko i gospodarsko, nego i duhovno. Grad je to susreta, stvaranja, povezivanja i izmjene iskustava. S nadbiskupske stolice našega glavnog grada pozdravljam sve vas: ljude kulture, znanosti i sredstva društvenog priopćavanja. Ne možemo poreći da je naša hrvatska kultura prožeta kršćanskim humanizmom. To su pravi korijeni i temelji za zdravu budućnost. Hrvatskoj su danas potrebni mislioci i stvaratelji, ljudi novih vizija, ljudi duha koji će unositi razumijevanje, dogovaranje i mir u odviše radikaliziranu i napetu našu javnost.
Poruka političarima
A vi, ljudi politike, bilo da ste na vlasti ili k njoj težite, nemojte tražiti od Crkve da se bavi politikom kad se radi o sudjelovanju u vlasti. Crkveno poslanje je druge naravi. Crkva, otvorena duhu Drugoga vatikanskog sabora, traži samo slobodu da može – u zgodno i nezgodno vrijeme – naviještati Evanđelje sa svim istinama i smjernicama koje su u njemu sadržane.
U ovo prijelazno vrijeme, bremenito poslijeratnim posljedicama, Crkva želi biti blizu svima potrebnima: u prvom redu prognanicima i izbjeglicama, svima koji su ostali bez kuće i obiteljskog ognjišta, invalidima i ratnoj siročadi, nezaposlenima i umirovljenicima. Promicanje socijalne pravde naš je prioritet.
Osobito su nam na srcu stradale župe naše Zagrebačke nadbiskupije. Pozivamo sve na solidarnost i pomoć u obnovi i izgradnji.
Idemo u susret Velikom jubileju i želimo da se i naša Crkva obnovi, da u svjetlu milosrdne ljubavi Boga Oca ispita svoju dugu prošlost da bi mogla – opraštajući i primajući oproštenje – slobodnija ući u novo tisućljeće.
Veliki jubilej Utjelovljenja Isusa Krista, jedinog posrednika između Boga i ljudi, traži od svih kršćana zajedničko svjedočenje pred svijetom. Na pragu trećeg tisućljeća potrebno nam je obnovljeno svjedočenje ljudi koji žive iz vjere u Boga.
Stoga danas srdačno pozdravljam u ovoj katedrali predstavnike Srpske Pravoslavne Crkve na čelu sa zagrebačkim parohom arhijerejskim namjesnikom Milenkom Popovićem, biskupa Evangeličke Crkve dr. Vladimira Deutscha, predsjednika Saveza baptističkih Crkava u Hrvatskoj dr. Branka Lovreca, predsjednika Židovske općine u Zagrebu dr. Ognjena Krausa, i predsjednika Mešihata islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj efendiju Ševka Omerbašića.
Pozdravljam prisutne oce nadbiskupe i biskupe iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Jugoslavije, Austrije i Češke.
Svima zahvaljujem na prisustvu i zajedništvu.
Pozdravljam sve koji danas hodočaste ovoj katedrali. Pozdravljam i prisutne vjernike krčke biskupije i rodnog mi Vrbnika.
Braćo i sestre Crkve zagrebačke, predstavnici vlasti koji nosite odgovornost za ovaj grad, ovu regiju i našu domovinu, a osobito vi, moji najbliži suradnici, pomoćni biskupe, kanonici, prebendari, župnici, župni vikari, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci, redovnici, redovnice, vjeroučitelji i vjeroučiteljice, laici angažirani u crkvenim službama, zaključujem ovu homiliju molitvom s vama i za vas:
Zahvaljujem ti Gospodine Isuse, što si nas danas okupio u ovako velikom broju. Hvala ti za ovu euharistiju koju slavim da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10,10).
Hvala Ti za ovu prvostolnicu koja obuhvaća vjekove hrvatske povijesti.
Spasi Gospodine ovaj grad, koji ti je drag i ovaj puk, koje te slavi. I neka zagovor Marije na nebo Uznesene, uvijek bdije nad ovim gradom, zagrebačkom nadbiskupijom i domovinom Hrvatskom. Amen.