Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi sv. Lovre u Lukoranu predvodio je don Slavko Ivoš, župnik Silbe, Oliba i Premude.

Svećenici i puk krenuli su u procesiju s kipom sv. Lovre od stare lukoranske župne crkve sv. Lovre, hodeći jedan kilometar lukoranskom glavnom cestom do nove župne crkve sv. Lovre. Tijekom procesije predvoditelj slavlja Ivoš nosio je relikvijar s moćima sv. Lovre, dragocjenost koju župa posjeduje, a suslavitelj don Tomislav Končurat, svećenik rodom iz obližnje župe Kali, tijekom procesije  predvodio je pjevanje Litanija svima svetima. Suslavili su i lukoranski župnik Marko Dokoza i Anton Budinić, svećenik Krčke biskupije rodom iz Malog Lošinja, koji pohađa studij Moralne teologije u Rimu.

Procesija s kipom sv. Lovre želja je lukoranskog župnika Dokoze što su župljani s radošću prihvatili, govoreći kako nikad nisu imali tako svečanu proslavu svoga naslovnika i zaštitnika. Koliko časte sv. Lovro, pokazuju i crkvene pjesme koje su pjevali sv. Lovri i njegovom mučeništvu u čast.

„U poštovanju naše crkvene povijesti, želio sam pokrenuti procesiju zato što je stara župna crkva sv. Lovre vrijedno svjedočanstvo vjere i crkvenosti na otoku Ugljanu proteklih stoljeća. Stara crkva sv. Lovre nadilazi granice župe Lukoran. U toj crkvi ugljanski vjernici okupljali su se sedam stoljeća, dok nisu bile osnovane druge župe na otoku. Tu su slavili otajstva vjere, primali sakramente, oko te crkve je groblje pokojnika naših župljana. Želio sam da procesija od stare do nove župne crkve sv. Lovre, u kojoj se župljani okupljaju 150 godina, bude izvanjski znak kontinuiteta u življenju našeg župnog zajedništva. Želio sam da stara crkva sv. Lovre gdje se okupljamo prigodno, bude povezana s novom crkvom i kroz čin procesije. Da se pokaže kontinuitet u nasljeđu naših predaka, da se podsjetimo na našu povijest, na ljude koji su toliko stoljeća molili u staroj crkvi sv. Lovre i nama ostavili kult čašćenja sv. Lovre u baštinu“, rekao je župnik Dokoza.

Nova, velika župna crkva sv. Lovre u Lukoranu s dvije bočne lađe izgrađena je 1878. g., a sadašnji kip sv. Lovre u crkvi nalazi se od 1967. g. Stara župna crkva sv. Lovre izgrađena je 1068. g.

Uz dvije crkve posvećene sv. Lovri u Lukoranu, sv. Lovre je naslovnik i župe u Kalima na otoku Ugljanu, gdje se sv. Lovre također svečano slavi. To pokazuje koliko su se ugljanski vjernici utjecali tom ranokršćanskom mučeniku.

Lukoran, Ugljan i Kukljica najstarije su župe na otoku Ugljanu. Na brdu Šćah iznad Lukorana nalaze se ostaci ilirske gradine. Koliko je Lukoran bio jezgra, matica i najveća vjernička zajednica na Ugljanu, u čijoj su se crkvi sv. Lovre okupljali brojni otočani, govori i podatak da su upravo od župe Lukoran nastale nove otočne župe, Sutomišćica, a prije 250 godina Preko.

Na bogatu prošlost i značaj štovanja sv. Lovre u Lukoranu u propovijedi je ukazao i don Slavko Ivoš, rekavši da je vrijedno razmatrati kako je sv. Lovre nadahnjivao naraštaje Lukoranaca, Kaljana i naraštaje vjernika u cijeloj Crkvi.

„Stara srednjovjekovna crkva sv. Lovre u Lukoranu je majka crkva mnogim crkvama na otoku Ugljanu, odnosno ugljanskim župama, Lukoranu, ali i Sutomišćici i Preku. Ta je crkva stara 1000 godina, poslije je nadograđivana i obnavljana. Štovanje sv. Lovre upućuje na veliku starinu u Lukoranu i Kalima, upućuje na benediktince koji su bili na ugljanskom brdu Sv. Mihovil i u gradu Zadru, gdje su širili kult svetaca iz Rimskog kanona“, rekao je don Slavko. Lukoran u don Slavku budi drage uspomene. U toj je župi svojevremeno predavao vjeronauk, bio je tu na krizmi 1985. g. i na izložbi o glagoljici povodom jubilarne godine slavenskog apostola Metoda održanoj u župnoj kući.

„Sv. Lovre nadahnjuje naraštaje kršćana po cijelom svijetu. Živio je u 3. st., rođen je u rimskoj pokrajini Hispaniji, danas Španjolskoj, gdje ga je upoznao Siksto koji će kasnije postati papom. I prije nego je postao papom, Siksto je Lovru pozvao k sebi, poveo ga je sa sobom i poučio u vjeri. Lovre je bio mladić u kojemu je  Siksto prepoznao vrijednost za kojega se vrijedilo potruditi, poučiti ga u vjeri. Kad je postao papom, imenovao je Lovru arhiđakonom, nadđakonom Rimske Crkve, a bilo je sedam đakona“, rekao je don Slavko, podsjetivši da je đakonat prvi stupanj svetoga reda. Drugi je svećeništvo, treći biskupstvo, a đakoni su pomoćnici svećenika i biskupa.

Uloga đakona osobito je važna u caritasu Crkve i u liturgiji. „Upravo tu službu obavljao je sv. Lovre u vrijeme kada Crkva nije bila slobodna. Živio je u vrijeme cara Valerijana koji je s drugim carevima okrutno progonio kršćane i Crkvu. Valerijan je najprije dao uhvatiti papu Siksta II. i dao ga je ubiti, čije smo se smrti spomenuli 6. kolovoza. Ta smrt teško je pogodila sv. Lovru“, rekao je don Slavko, citirajući i razgovor između sv. Lovre i Siksta koji odlazi u smrt.

„Kamo odlaziš, svećeniče, bez mene? Ja koji sam ti služio u liturgiji. Kako to da me sada napuštaš, mene, koji sam ti bio vjeran?“, rekao je sv. Lovro Sikstu. A sv. Siksto prorekao je i skoru Lovrinu smrt. Valerijan je dao uhititi i sv. Lovru koji je bio rizničar Crkve u Rimu. Car se htio domoći te riznice, blaga Crkve i tražili su od Lovre da tu riznicu preda.

„Lovre im je rekao: „Dajte mi tri dana, moram sakupiti, prikupiti to blago“. I Lovro je otišao najprije zatvorenicima, a onda svim drugim kršćanima, da ih ohrabri u vjeri. Nije skupljao crkveno blago, nego je pokupio sve bolesne, hrome, doveo ih pred cara Valerijana i rekao: „Evo blaga Crkve!“.

Taj čin može izgledati sentimentalno, ali to je stvarnost. Blago Crkve nije njeno zlato, nego blago su njeni vjernici, članovi Crkve, krštenici. Time Lovre nije prevario Valerijana, koji se zbog toga osjetio prevarenim te je dao mučiti Lovru 10. kolovoza 258. g.“, rekao je don Slavko. Lovre je stavljen na gradele, roštilj. Prema predaji, u svojim mukama je rekao: „Ova strana je već gotova, okreni na drugu stranu“.

„Za sv. Stošiju koja je mučena 150 godina poslije sv. Lovre, kaže se da je u njoj bila jača vatra vjere od vatre koja ju je okruživala. To se može reći i za sv. Lovru. Tko je zapaljen Kristovom vjerom, tomu ne može naškoditi vanjska vatra. Sv. Lovre je ubijen teškom smrću, prženjem na vatri, ali njegova vjera bila je jača od vatre. Nije se odrekao vjere u ime slobode i svoga oslobođenja. Radije je umro u vatri nego da izda Krista“, istaknuo je don Slavko, naglasivši kako je evanđelje o zrnu koje umire i onome da nalazi svoj život onaj tko ga gubi, teško za živjeti i ostvariti.

„Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom, i gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastiti će ga moj Otac“, podsjetio je propovjednik na Isusovu riječ, upozorivši da živimo u vremenu kada se ljudi udaljavaju ne samo od svake pomisli na smrt, nego i od svake pomisli na žrtvu, poteškoće.

„U svijetu je popularno uživanje, samo zabava. Ali, u tome nema života. Uživanje, radost, snaga i zadovoljstvo su tek onda kada za nešto trošimo sebe. Svijeća ne daje svjetla ako ne nestaje. Svijeća svijetli tako što nestaje, što se troši. Svaki kršćanin po primjeru Isusa Krista pozvan je trošiti sebe, biti svjetlo u svojoj okolini. To danas nije popularno. To izaziva podsmijeh mnogih. Ali, drugog puta nema“, poručio je don Slavko, upozorivši da će doći do propasti naše civilizacije i Europe ako se odreknemo muke i smrti našeg Gospodina, a time i uskrsnuća Isusa Krista.

„Smisao života je da se dajemo, žrtvujemo, ako ljubimo braću i sestre. Ne da se čuvamo, nego da se dajemo, da se trošimo. Problem Europe je ako se mijenja taj mentalitet. Naše vrijeme sve više sliči vremenu u kojemu je živio sv. Lovre. To je bilo pogansko vrijeme. Kršćani u tom svijetu bili su velika manjina. Ali, bili su sol zemlje i svjetlo svijeta. Iako malobrojni, bili su toliko prisutni da su ih carevi progonili, željeli su ih iskorijeniti, ali nisu uspjeli. Krv mučenika sjeme je kršćanstva“, poručio je don Slavko, naglasivši da je vrijeme koje živimo izazov za našu egzistenciju uopće, ne samo za našu vjeru.

„Ili ćemo biti za život vječni, za Isusa Krista, ili protiv Krista, za smrt vječnu. Želim vas ohrabriti. Gospodin je rekao da će biti s nama sve do svršetka svijeta. Njegova riječ nije lažna riječ nego je istinita. Crkva kroz povijest na različite načine raste i pada, ali živi i traje. Isus je s njome, rekao je, sve do vrata paklenih, ali vrata paklena neće je nadvladati“, poručio je don Slavko, potaknuvši da ne proklinjemo tamu našeg vremena, nego da budemo svjetlo u svojoj okolini, da bude manje mraka, po primjeru sv. Lovre.