Dr. Obad preminuo je u četvrtak 8. travnja u 92. godini života. Taj neumorni promicatelj ideala hrvatske povijesti i baštine, zavičajne kulture i duhovnosti, do svoga umirovljenja 2000. g., 35 godina predavao je dva kolegija Opće i Hrvatske povijesti novoga vijeka na Sveučilištu u Zadru. Zbog kadrovske podrške nastavnim procesima, i tijekom svoga umirovljenja predavao je desetak godina na Odjelima za povijest Pedagoškog i Filozofskog fakulteta u Osijeku i Puli, na Odjelu za kulturu i turizam i Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Zadru te na Visoko katehetsko – teološkoj školi u Zadru.

Iako je rodom iz dubrovačkog kraja, znanstveno djelovanje te obiteljski život dr. Obada u Zadru gdje je marljivo i angažirano proveo više od 50 godina svoga života, razlog je da zadarska znanstvena, kulturna i crkvena javnost dr. Obada doživljava kao ‘svoga’, Zadranina, jer je baštini Zadarske nadbiskupije, odnosno Županije pridonio na svim razinama svojim plemenitim djelovanjem, kao i u odgoju generacija hrvatskih studenata na zadarskom Sveučilištu.

Uvijek u aktivnom nastojanju kako i koliko osobno može pridonijeti boljitku svoga naroda, domovine i slobode, za svoj znanstveni, nastavni, društveni i kulturni rad, dr. Obad dobio je odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića RH te 2003. g. Nagradu za životno djelo Zadarske županije. O karakteru dr. Obada svjedoči i da je novčanu nagradu od 20 000 kn kao dio županijske nagrade za životno djelo, darovao zadarskoj podružnici HKD-a Napredak za stipendiranje nadarenih učenika koji žive u teškoj materijalnoj situaciji.

Nagradu Grada Zadra za životno djelo dr. Obad dobio je 2006. g., za osobiti doprinos gradu Zadru, za izvanredne rezultate, naročite uspjehe i zasluge u području kulture i povijesnih znanosti. Dobitnik je i srebrne medalje Družbe Braće hrvatskog zmaja i drugih priznanja.

Veliki naraštaj Obadovih studenata sada su vrsni stručnjaci i povjesničari diljem Hrvatske te svoga nastavnika i mentora opisuju prvenstveno riječju ‘veliki čovjek’. Studenti koje je pratio u odgojno – obrazovnom radu za dr. Obada kažu najprije da je čovjek te navode njegove stručne kvalifikacije: povjesničar, sveučilišni profesor, znanstvenik.

Dr. Obad je bio sudionik Hrvatskog proljeća 1970.-ih, član Matice hrvatske (MH) 60 godina, pokretač i predsjednik zadarskog ogranka Matice hrvatske te osnivač i dubrovačkih podružnica MH. Aktivno je sudjelovao u osnivanju desetak podružnica MH u Ravnim kotarima, Primorju i na otocima.

Nakon 20-godišnje zabrane rada Matice hrvatske 1972. g., MH se istaknula u kulturnom životu Zadra i tijekom obrambenog Domovinskog rata. O radu obnovljene MH dr. Obad organizirao je predavanja i razna događanja 1990-tih godina.

Bio je član Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ i prvi predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ (1994.-2008.), član Družbe braće Hrvatskog zmaja od 1991. g. i pročelnik Zmajskog stola u Zadru. U središnjicama i podružnicama svih tih ustanova koje su jačale hrvatsku samobitnost i identitet imao je utemeljujuću, osnivačku i značajnu razvojnu ulogu.

Svjestan uloge i odgovornosti intelektualca u javnom životu, dr. Obad živio je savjesno i potvrdio svoje ljudske i stručne kvalitete smjelo živeći profesionalnu autentičnost u svom zvanju, kao povjesničar u vremenu kad je komunistički režim zatirao cjelovitu spoznaju povijesne istine. Neustrašivo je istraživao i iznosio činjenice, govorio na javnim tribinama u vrijeme Hrvatskog proljeća te bio predsjednik zadarskog ogranka Matice hrvatske baš u turbulentnom vremenu 1970.-1971. godine.

Znanstvenu objektivnost u politički nesklonim vremenima, svoju nepokolebljivu i nepotkupljivu moralnost i stručnost, dr. Obad platio je odugovlačenjem u svom stjecanju zvanja izvanrednog profesora. No, njegov imperativ uvijek je bio govoriti istinu.

Dijeleći tešku sudbinu svoga naroda, dr. Obad suosjećao je s posljedicama tranzicijskog razvoja Hrvatske u kojoj su mnogi materijalni i prirodni resursi u rukama stranog kapitala. „To je za plakati. Sve što zarade, ide preko granice. Što će biti sa zemljom našom, ako se zemlja prodaje? A kaže se u narodu da je zemlja sveta. Zemlja je sveta“, poručio je dr. Obad za vrijeme susreta ‘Večer u knjižari’ održanog u knjižari Verbum u Zadru 16. studenoga 2011. g.

Te je 2011. godine, u povodu 80. godine svoga bogatog života i 50. godišnjice plodnoga rada, Sveučilište u Zadru izdalo veliko djelo ‘Zbornik Stijepa Obada’ kojega su priredili Obadovi nekadašnji studenti, ugledni povjesničari iz cijele Hrvatske, 35 magistara i doktora povijesnih znanosti kojima je dr. Obad predavao svjetsku i hrvatsku novovjekovnu povijest, a u kojem su opisali sve aspekte rada i djelovanja dr. Obada.

„Ne mogu se sjetiti ijednog naroda da je u položaju poput našega. Hrvati su jedini narod koji nikad nikog nije napadao, a od 9. st. od drugih se stalno brani. Hrvati 900 godina nemaju svoju državu. Imali su je u Srednjem vijeku, od 1102. g., Pacte konvente s Mađarima. Do 1990. g. mi smo stalno u okviru nekih tuđih državnih zajednica. Za 900 godina tuđinske vlasti, u sadašnjoj našoj ostavštini nastao je kompleks osjećaja naše manje vrijednosti, do izdaje i služenja drugome“, upozorio je dr. Obad na susretu u knjižari Verbum u razgovoru s voditeljicom susreta Ines Grbić.

Dr. Obad tada je dirljivo rekao: „Najvećom nagradom u svom životu smatram stvaranje hrvatske države. To je najveće što sam mogao dobiti. Tako bih rekao u trenutku kada budem izdisao. Što imam drugoga, koju vrednotu veću od toga, da moj narod i ja s njim, poslije 900 godina, živimo u slobodi“.

„U 19. st. Englezi i Francuzi, na našem teritoriju, koga su pitali za hrvatski teritorij? Dijele ga između sebe i Rusa, tri velike svjetske sile. God. 1915. sklapa se Londonski ugovor bez Hrvata. Italiji se obećavaju Istra, Zadar i otoci, Srbija i Crna Gora poslije dobivaju dalmatinski jug, Boku. Veliki imaju ciljeve. Idu na ove prostore i trguju s ovim prostorima, ali ne izravno s nama. Nas uvijek bagateliziraju. Nitko nas ne pita. A s hrvatske strane nema reakcija“, iznio je na spomenutom susretu kratki presjek hrvatskog položaja kroz povijest dr. Obad, žalostan zbog neosviještenosti dijela hrvatskog naroda i opasnosti da neki naši sunarodnjaci hrvatstvo ne osjećaju kao svoj identitet.

„Domoljublje treba pokazati i u najmanjem obliku. Koliko neprijatelja imamo u vlastitoj kući, unutar i izvan granica. Trebamo se trgnuti. Imamo dobru jezgru, ali nismo organizirani, ne prepoznajemo se, ne okupljamo, ne djelujemo. Hrvati ne prihvaćaju svoje velikane, a oni su naše dobro. Ono što su ostavili veliki pojedinci u povijesti našeg naroda može se mjeriti s mnogima u europskim zemljama, a mi ih ne poznajemo. Nismo svjesni veličine Ruđera Boškovića. Da neki narod ima Ruđera, dokle bi stiglo njegovo ime i ono što je dao“, istaknuo je tada dr. Obad.

Među hrvatskim velikanima osobito je isticao Petra Krešimira IV. u čije je vrijeme srednjovjekovne samostalne države moć Hrvatske bila najjača. Hvalio je čistoću želje za samostalnom hrvatskom državom dr. Ante Starčevića i dr. Franje Tuđmana.

„Većina naših političara ne poznaje povijest. Kao da nikad ništa nisu pročitali. Kao da će vječno živjeti. Kao da će glas o njima i sutra biti kao što je sad, na velikoj ili maloj fotelji koju pokrivaju. A naši ljudi će platiti, povijest je nemilosrdna“, smatrao je dr. Obad, želeći da se svi dionici društva u političkom životu ponašaju zrelije i odgovornije te da iz povijesti izvlače pouke, da se greške i propusti u hrvatskom narodu manje ponavljaju u budućnosti.

Kao osoba, dr. Obad bio je blage naravi, uviđavan i pažljiv u susretu s ljudima, uvijek spreman sugovorniku izraziti priznanje, poštovanje, pohvalu u onome što osoba radi.

Dr. Obad bio je erudit, širokog poznavanja različitih područja društvenih znanosti, a u susretu s drugima, pa i s mladima, uvijek je sugovornika darovao riječju ohrabrenja i podrške stvaralaštvu drugoga. Pritom se mogla doživjeti istinska poniznost, neuznositost dr. Obada koja krasi kreposno velike ljude. To je otkrivalo i pedagošku osobinu toga vrijednog profesora koji je desetljećima nesebično prenosio znanje generacijama studenata iz svih hrvatskih krajeva. Iz povijesnog i sociološkog konteksta poznavao je specifičnosti svakog dijela Lijepe naše.

Pristup dr. Obada u proučavanju prošlosti i prenošenju znanja bio je prikaz povijesti svakodnevice i mentaliteta hrvatskih sredina, historiografska antropologija. Dr. Obad nije proučavao samo političku povijest, nego je prenosio i više od toga: kontekst razvoja društvenih skupina, gospodarskih struktura, društvo u njegovoj dubini i slojevitosti, dajući povijesni prikaz u totalitetu: gospodarski, prosvjetni, kulturni i društveni život određenog razdoblja i područja u povijesti.

Dr. Obad rođen je 11. siječnja 1930. g. u Pridvorju, u Konavlima kod Dubrovnika. Potječe iz roda koji se tamo doselio 1661. iz susjednih Mihanića i kroz povijest je dao više značajnih ljudi. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Dubrovniku i Trebinju.

Diplomirao je povijesnu grupu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godine 1960. izabran je za asistenta u Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku (današnji Zavod za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku), a 1964. g. postaje sveučilišni predavač na Katedri za opću povijest Filozofskog fakulteta u Zadru, tada Sveučilišta u Zagrebu (sada Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru). Na zadarskom Filozofskom fakultetu doktorirao je 1966. g. Kao dugogodišnji predavač, tu je stekao i zvanje znanstvenog savjetnika i nastavno zvanje redovitog sveučilišnog profesora (1985.) u trajnom zvanju.

Predavao je na poslijediplomskim studijima u Zadru, Splitu i Dubrovniku te bio mentor pri izradbi doktorskih i magistarskih radova i član mnogih povjerenstava za njihovu obranu. Autor je 240 radova, od kojih 60 znanstvenih i 180 stručnih radova, 8 knjiga od kojih jedne na engleskom jeziku. Uredio je i priredio za tisak više zbornika znanstvenih radova i drugih znanstvenih i literarnih djela. Aktivno je sudjelovao na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima. Održao je brojna predavanja i predstavljanja knjiga u Zadru, Dalmaciji, Istri i drugdje u Hrvatskoj.

Uprava Sveučilišta u Zadru u svom je oproštaju od svoga dragog profesora, u zahvalnom sjećanju napisala: „Višedesetljetni znanstveno-istraživački i nastavni rad profesora Obada potvrda je plodnog života ispunjenog istraživačkim interesom za hrvatsku povijest 19. stoljeća, osobito onu koja se odnosi na povijest Dalmacije, dalmatinskog sela i seljaštva, Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, razvoja gradova i urbanizma, a posebno pitanje nemirne 1848./49. u Dubrovniku. Dr. Obad istaknuo se kao vrstan pedagog koji je uvijek imao u vidu dobrobit i napredovanje studenata. Svojim blagim i istančanim pristupom znao je doprijeti do svakog studenta kako bi im što uspješnije prenio svoje iznimno znanje.

Pored toga, profesora Obada pamtit ćemo kao osobu koja je s radošću dočekala stvaranje suvremene Republike Hrvatske, pa je uvijek isticao vrijednost i važnost nacionalne pripadnosti u povijesnom i suvremenom kontekstu. Sadašnji Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru neobično mnogo duguje u svom formiranju i oblikovanju upravo profesoru Obadu koji je uložio u njega najvažnije i najbolje godine svojeg života. Na svemu tome smo mu jako zahvalni, a njegov doprinos zauvijek će ostati zabilježen unutar hrvatske historiografije i Sveučilišta u Zadru“.

I u vremenu svoga umirovljenja dr. Obad bavio se znanstvenim istraživanjima i bio društveno aktivan. U svojim istraživanjima bavio se osobito temama iz 19. stoljeća, narodnog preporoda, agrarnog pitanja, procesima hrvatske nacionalne integracije i modernizacije te revolucionarne 1848. godine u austrijskoj Dalmaciji.

Iako je veći dio života proveo u Zadru, dr. Obad trajno je ostao vezan za svoje rodne Konavle i Dubrovnik te je djelovao i u dubrovačkom kraju, osobito kao član Matice hrvatske. Kao mladi povjesničar na putu afirmacije, postao je članom Matice hrvatske u Dubrovniku 1960. g.

Tijekom 1962. dr. Obad angažirao se u obilježavanju stote godišnjice Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji i Istri. Od 26. rujna do 4. listopada 1962. ogranak Matice hrvatske u dubrovačkoj Sponzi izložio je putujuću izložbu o narodnom preporodu uz stručno vodstvo dr. Obada, a te se godine obilježila i 120. obljetnica osnivanja Matice hrvatske.

Do svoga preseljenja u Zadar, dr. Obad u Dubrovniku je vodio tribinu ‘Katedra Matice hrvatske’ na kojoj su se organizirala javna predavanja, debate i tribine o različitim temama te je u dubrovačkom kraju taj događaj uživao veliku popularnost. God. 1962. bio je angažiran u obilježavanju 80. obljetnice smrti Augusta Šenoe.

Na svečanoj akademiji u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića 8. listopada 1971. obilježena je 100. obljetnica rođenja Stjepana Radića, kada su među govornicima bili dr. Franjo Tuđman i dr. Stijepo Obad. Ta je obljetnica obilježena i 10. listopada ispred franjevačkog samostana sv. Vlaha u Pridvorju na kojem je podignuta spomen-ploča u sjećanje na Radićev govor pred tim samostanom 1926. g.

Svečanost u Pridvorju, kada je pred 2 000 sudionika govor održao dr. Obad, bila je manifestacija narodnog duha, izraz hrvatskih nacionalnih osjećaja i težnji za demokratizacijom u tadašnjoj državi.

Dr. Obad smatrao je da su naraštaji povjesničara stasali u slobodnoj Hrvatskoj pozvani biti oslobođeni tereta komunističke i jugoslavenske prošlosti te kritički istraživati i pojašnjavati hrvatske zablude budućim naraštajima.

U razgovoru za dnevnik Zadarski list koji je objavljen 18. listopada 2011. g., dr. Obad je rekao: „Kroz neke povijesne udžbenike i knjige provlače se natruhe iz staroga preživjelog sustava i nailaze na tiho negodovanje i šutnju povjesničara. Kod nekih pripadnika moga naraštaja, starijih i mlađih od mene, zamjetno je ‘bojenje’ crvenom bojom povijesnih sadržaja koje su prenosili učenicima, studentima, ali i u pisanoj riječi, zagovarali jugoslavensku ideju i zanemarivali hrvatske povijesne vrijednosti. Bilo je i kritičkog pristupa u ocjenjivanju događaja i osoba, ovisno o pojedincima.

Danas u slobodi mišljenja, govorenja i pisanja, mladim naraštajima studenata povijesti naglašava se kritički odnos u utvrđivanju istine u nacionalnoj i svjetskoj povijesti koja će nas osloboditi“.