Na početku predavanja prof. Matulić rekao je da pojam motiva valja razlikovati od pojma pobude ili pokretača kao uzroka djelovanja. “Motiv razumijemo u značenju temeljnog i glavnog cilja djelovanja pa ga tako možemo shvatiti kao sinonim svrhe djelovanja, a svrhu razumijemo kao moralni objekt djelovanja. To u stvarnosti znači objekt koji ima privlačnu moć, inherentnu snagu privući me da postignem tu svrhu i zaposjednem taj moralni objekt. Figurativno rečeno, ako želite osvojiti olimpijsku medalju u bilo kojoj disciplini, morate trenirati da biste postigli na koncu tu svrhu, a čast nacionalne himne, popeti se na najviše postolje, biti najbolji na svijetu zaista je svrha za koju se valja žrtvovati. Dakle, motiv u smislu do sada rečenoga znači istinski moralni motiv koji mora značiti istinsku moralnu svrhu jer on sudjeluje u definiciji kvalitete moralnog djelovanja kao takvoga bez obzira na vanjske, fizičke manifestacije i djelovanja. To znači da ne možemo o nikome donijeti sud na temelju vanjskoga. Motiv je stoga nešto temeljno, štoviše najtemeljnije u ljudskom djelovanju, duboko i unutrašnje i intimno u čovjeku kao moralnom subjektu. Ljudski život  kao takav i njegovo djelovanje posjeduju cilj i svrhu”, rekao je predavače te se u nastavku upitao o cilju i svrsi ljudskog života.

U nastavku je prof. Matulić progovorio o motivu koji podržava u ispravnoj orijentaciji života, no ne može nam osigurati materijalne sadržaje punine, smisla i svrhe.

“Koja je konačna svrha našega ljudskog života, a znademo da se konačna svrha izražava vlastitom gramatikom, sintaksom koja se može sažeti samo u pitanju o smislu ljudskoga života. Pitati se o smislu istovremeno se znači pitati o svrsi ljudskoga života, a to znači otkriti i temeljni, glavni, nutarnji motiv ljudskog djelovanja. Ono što nas neodoljivo privlači i za čim neutaživo čeznemo i što želimo zaposjesti i posjedovati ujedno je i ono u čemu prepoznajemo puninu, smisao i konačno – svrhu ljudskoga života. Dakle, motiv kao svrha nije ništa drugo nego nostalgija u nama za puninom, to je čežnja za smislom, usmjerenje života prema toj konačnoj svrsi, postolju, a upravo se ono nudi kao punina, izvor i temelj. Motiv je povezan s puninom, smislom, no on sam ima samo formalnu bitnu ulogu da u nama održava živom tu nostalgiju za puninom, drži nas budnima za smisao, podržava nas u ispravnoj orijentaciji života, ali nam neće osigurati materijalne sadržaje punine, smisla i svrhe”, naglasio je Matulić.

“Motiv je poput radilice života, ali da bi čovjek ostvario puninu, otkrio smisao i usmjerio vlastiti život prema konačnoj svrsi potrebno je progovoriti o sadržajima. Recimo, o vrijednostima jer samo po njima nam se posreduje punina i hrani se smisao koji smo otkrili, održava se život prema konačnoj svrsi. U filozofiji i teologiji ta pitanja čovjeku ne dolaze izvana nego iznutra, a povezana su s pitanjem o sreći. U čemu se sastoji sreća ljudskoga života? Pritom ne mislimo na sreću koje uzrokuje svakodnevno zadovoljavanje naših opravdanih potreba i želja poput završetka studija, zaposlenja, sklapanje braka, rođenja djeteta ili nekog dobitka. To se zovu intermedijarne sreće koje nas mogu voditi prema konačnoj sreći i blaženstvu ili nas čak mogu odvlačiti od nje. Nije zlato sve što sja. Ovdje dakle, mislimo na sreću koja nema ni izlaska ni zalaska jer samo je takva sreća kadra utažiti čovjekovu žeđ i glad za srećom.”

“U pokušaju da sažmemo sve do sad rečeno u jednu riječ ili tvrdnju, mogli bismo ustvrditi da je motiv povezan s najvažnijom stvari u našem ljudskom životu, sa stvari koja je povezana sa sudbonosnom odlukom o životu i smrti, o smislu i besmislu, o punini i praznini, o svrhovitosti i besciljnosti. Budimo još konkretniji i precizniji. Naime, koji je motiv ljudskoga života kao takvoga? I za mene osobno: koji je motiv moga osobnog života? To je težnja za srećom, štoviše, životna utrka za srećom, neutaživa žeđ za stapanjem za srećom, da se ja i moja sreća sjedinimo tako da se ostvari ono svima dano obećanje u kojemu se gase sva pitanja, a rađaju se mir i radost koji nemaju početka ni kraja. To je obećanje sv. Pavao formulirao ovim riječima: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne ude, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2, 9). A na pitanje tko zna što je Bog pripravio onima koji ga ljube, isti apostol odgovara: „A nama to Bog objavi po Duhu, jer Duh sve proniče, i dubine Božje” (1 Kor 2, 10).

“Stoga se kao pitanje svih pitanja danas nameće kako Crkva i njezina teologija mogu ići ovu, čini se, slijepu ulicu koja, što vrijeme više odmiče, na vidjelo iznosi upravo činjenicu da se vjera sve više povlači u privatnost i da mnogima još jedino služi kao oslonac u kriznim životnim situacijama, a što, složit ćemo se, nije malo, ali nije sve što vjera za čovjeku kojega je Krist učinio novim stvorenjem, u kojemu je sve staro uminulo, a novo nastalo (usp. 1 Kor 5, 17). Kako posredovati vjeru ravnodušnim masama koje žive u uvjerenju da im je Bog više smetnja i prijetnja na putu njihovog osobnog samopotvrđivanja, a kako to zorno svjedoče svi lici modernih ateizama?”, upitao je prof. Matulić.

“Prema svjedočanstvu Markovog evanđelja, nakon što je Ivan bio predan, a s time se odmah jasno daje do znanja kako opako djeluje svaki savez trona i oltara, dakle da se neće ustegnuti ni od likvidacije dokazanoga Božjeg čovjeka, Isus iz Nazareta se vratio u zavičajnu Galileju i ondje je započeo javno djelovati: ,,Propovijedao je Evanđelje Božje: Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” (Mk 1, 14-15). Što već na razini jezika možemo uočiti. Ne kaže vjerujte evanđelju i obratite se, nego obratite se i vjerujte evanđelju. Na pitanje zašto bismo vjerovali evanđelju ne možemo odgovoriti zato jer se trebamo obratiti, jer nam još nije jasno zašto bismo se trebali obratiti, točno onako kako to danas misli prosječni građanin koji ima osiguranu egzistenciju, a poput onog bogataša koji je pohranio bogatstvo sebi u bradu šapuće: „Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj” (Lk 12, 19). Kako uvjeriti sita čovjeka u potrebu obraćenja? Na afričkom kontinentu je još moguće izgradnjom ceste, škole, bolnice i javne kuhinje pridobiti ljude za Krista, ali kako ih pridobiti ili zadržati u kulturnom ozračju u kojemu mu blagostanje ispunjava sve životne potrebe, činjenica koja često zarobljava i samo srce (usp. Mt 6, 21)? Istina, evanđelje se navješćuje siromašnima (usp. Lk 7, 22), ali ne materijalno, nego duhovno siromašnima, upravo u smislu i značenju prvoga blaženstva: „Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5, 3). U ovom su siromaštvu uključeni svi ljudi, apsolutno svi bez ikakve razlike, jer je riječ o siromaštvu koje i usred egzistencijalnoga blagostanja priznaje Boga kao jedino čovjekovo blaženstvo, to jest kao savršenu sreću, kao izvorni smisao i konačnu svrhu ljudskoga života”, naglasio je prof. Matulić.

Naposljetku je predavač zaključio ustvrdivši da je “motiv obraćenja Božja ljubav objavljena u Isusu Kristu, a obraćenje kao motivacija kršćanskog djelovanja predstavlja cjeloživotni proces i nepresušno vrelo nadahnuća koje naše slobodno, razumsko i odgovorno ljudsko djelovanje obnavlja, usavršava i preobražava, dakako neumornim radom na sebi uz pomoć milosti i Duha Svetoga, u željeno kršćansko djelovanje koje blista uresom ulivenih božanskih i stečenih moralnih kreposti koje omogućavaju trajno i postojano vršenje evanđeoske prakse božanske ljubavi po primjeru i uzoru Isusa Krista kojemu smo pozvani neprestano se suobličavati sve do mjere uzrasta punine Kristove.”

Tema ovogodišnjeg ciklusa korizmenih tribina srijedom, od 14. veljače do 27. ožujka, je „Pokrenuti odozgor: emocije, motivacija i religija“. Tribine se održavaju u multimedijskoj dvorani „Fr. Dominik Barač, OP“ dominikanskoga Samostana bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (Ivanićgradska 71, na raskrižju s Vukovarskom).

Organizatori tribina su Samostan bl. Augustina Kažotića, Institut sv. Tome Akvinskog i Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Moderator tribina je fr. Anto Gavrić.