Prof. dr. Željko Tanjić o „Katoličkom identitetu u odgojno-obrazovnom procesu“

U mnoštvu identiteta koji oblikuju školu, gdje je jedan od procesa odgojno-obrazovna dimenzija, osobito je nastavnicima vjeronauka u školi izazov kako objasniti što je posebnost katoličkog identiteta, rekao je rektor Tanjić. Stoga je pojasnio pojam identiteta općenito, zatim i katoličkog identiteta u svjetlu katoličke duhovne i intelektualne tradicije koja čovjeka sagledava cjelovito, kao integralno biće. „Čovjek Bogu odgovara kroz troplet vjere, društvenosti i rada. Sve to troje predmetom je čovjekovog znanja: znanja vjere, znanja društva i znanja rada koja se prožimaju, daju formu i konzistentnost čovjekovom životu“ rekao je dr. Tanjić.

„Pojam identiteta danas je gledan s dozom sumnje. Ako se kaže identitet, niste politički korektni. Zato što se identitet smatra dimenzijom koja vodi zatvaranju osoba, ustanova, nacija, država, pojedinaca i povlačenju granica prema onima koji su smatrani drugima, drugačijima, strancima“ rekao je dr. Tanjić, dodavši da u najopćenitijem smislu, identitet podrazumijeva „koherentno strukturiranu cjelokupnost nazora, shvaćanja i vrednovanja koji nisu uvijek ni nužno izričito formulirani, a konstituiraju duhovni profil osobe kojemu se priznaje dubina, neizrecivost, složenost i vrijednosna orijentacija u djelovanju“. „To je duhovni profil koji čovjek u sebi nosi. Tako shvaćen identitet komunikativna je struktura osobe koja se očituje u njenom odnosu prema sebi, prema drugima, društvu i prema cjelini stvarnosti. Kod identiteta je riječ o kreativnoj napetosti između usmjerenosti na sebe i prema drugome i različitome“ rekao je dr. Tanjić.

Identitet je pretpostavka za stvaralački odnos i ophođenje s drugima, izazov da čovjek iskorači preko sebe prema drugome i pritom se u nekoj mjeri mijenja. „Identitet uključuje da osobe razumiju smisao svojih međusobnih razlika i nastoje ih shvatiti kao moguće uzajamno obogaćenje i obogaćenje zajednice, a ne u prvom redu kao opasnost kojoj se valja suprotstaviti“ naglasio je dr. Tanjić.

Identitet katoličkog odgojno-obrazovnog procesa ostvaruje se u svijetu šire školske i akademske zajednice, svijetu crkvene zajednice i svijetu hrvatskog društva. Nije uvijek od prve jasno je li pogled na oblikovatelje katoličkog identiteta dobrohotni, kritički ili nedobronamjerni, rekao je predavač, upozorivši: „Razboritost od nas zahtjeva da o tome vodimo računa“. „Naša prisutnost i djelovanje u društvu, u crkvenoj i akademskoj javnosti, momenti su koji bitno doprinose stvarnom prezentiranju i opažanju katoličkog stava u javnosti. Važnost toga ne smije se podcijeniti, jer se odatle iz društva javljaju i oni koji će sutra slati svoju djecu u katoličke odgojno-obrazovne ustanove“ rekao je dr. Tanjić.

„Hrvatsko društvo je slojevito, svjetonazorski nehomogeno, podložno medijskim manipulacijama i polarizirano shemama koje imaju korijene u komunističkom razdoblju. Stoga pogled na sve što ima oznake katoličkoga ide od dobrohotnoga do onoga koji ga smatra produženom rukom Vatikana koji je shvaćen kao neki centar moći. To nam je uvijek izazov s kojim se moramo nositi“ poručio je dr. Tanjić.

Svijet crkvene zajednice, po naravi, trebao bi biti zainteresiran za sve što se događa u odgojno-obrazovnom procesu jer je on vrlo važan, ne samo za društvo, pojedince, nego je važan za Crkvu i crkveno djelovanje, rekao je rektor. „Crkva treba biti zainteresirana za sve buduće studente, učenike, za one koji će otići na tržište rada i jednog dana će biti dionici u društvu, kulturi, gospodarstvu, politici, umjetnosti, akademskom svijetu. Svima nam treba biti interes da tamo budu prisutni uvjereni vjernici koji svoje povjerenje žive i vjeruju, ne skrivajući ga u privatnost. U odgojno-obrazovnom procesu pomažemo i vjernicima koji iz njega izlaze u svijet rada i kulture, da umiju afirmirati svoje vjersko uvjerenje u prilog kršćanskom poimanju čovjeka u društvu“ rekao je dr. Tanjić, izražavajući nadu da će crkvene zajednice „umjeti iskoristiti potencijal ljudi koji su tako odgojeni i obrazovani i u svrhu svoje vlastite izgradnje“. „Tu možda imamo problem.

Često u Crkvi govorimo kako nam treba obrazovanih, dobro odgojenih vjernika laika koje bismo rado poslali u društvo, ali ne bismo baš rado da oni mijenjaju Crkvu. Nemoguće je jedno bez drugoga. Ne može ići da nekome šalje nekoga koga je odgojila i obrazovala, a da istovremeno ne dopusti da to iznutra nju mijenja. Nije floskula da smo u tom kontekstu svi zajedno Crkva. Crkva je pozvana pomoći svima da razviju sve svoje sposobnosti, da ih pokažu u Crkvi ili društvu“ poručio je dr. Tanjić.

Glede akademskog svijeta, „važno je biti u njemu prisutan institucionalno i kroz suradnju u različitim projektima i područjima. Nije na mjestu povlačenje i zatvaranje u neku samozadovoljnu odijeljenost legitimiranu katoličkim vjerskim uvjerenjem, jer za to nema razloga.

Vlastiti identitet izgrađuje se i učvršćuje u plodnoj razmjeni ne samo i prvenstveno s istomišljenicima, nego i s onima koji se od nas razlikuju, pri čemu su lucidnost i razboritost bitne karakteristike vlastitog držanja“ rekao je dr. Tanjić, istaknuvši da šira društvena i crkvena javnost nisu monolitne.

I crkvena stvarnost je „mjesto različitih tendencija, orijentacija i skupina, koje se prema tome oblikuju spontano ili smišljeno i također imaju svoje partikularne interese. O tome treba voditi računa. To vrijedi i za akademski svijet. I on je slojevit s obzirom na svjetonazor, pa je za očekivati da se odatle prema katoličkom identitetu upiru pogledi koji često u njemu vide konkurenciju ili nešto što žele otkloniti“ primjećuje dr. Tanjić.

Razlažući što znači i kako bi trebalo razumjeti katolički identitet, dr. Tanjić je rekao da nam se „ponekad čini da je katoličko višak vrijednosti, dodana vrijednost, nekad i više opterećenja u ionako zagušenom odgojno-obrazovnom procesu. To može izgledati drugačije ako krenemo od katoličke intelektualne tradicije u kojoj stoji katoličko obrazovanje, pa odatle razumjeti smisao katolištva u identitetu djelovanja. I iz toga se želi shvatiti naša akademska, nacionalna i kulturna dimenzija“ rekao je dr. Tanjić. Treba razlikovati katoličku doktrinalnu i katoličku intelektualnu tradiciju. „Intelektualna tradicija je širi pojam i obuhvaća doktrinalnu tradiciju. Intelektualna nastaje i raste skupa s tom, ali zahvaća u sva područja ljudskog individualnog i društvenog života. Ona stvara kulturu i izraz je kulture. Moglo bi se reći da je istovjetna s kulturnom tradicijom koju je kršćanstvo oblikovalo tijekom povijesti do danas. Ona svoj trajni izraz ima u djelima kulture i društvenim ustanovama koje je tijekom povijesti stvorila. U kontekstu katoličke intelektualne tradicije nastala su i srednjovjekovna sveučilišta. Suvremena sveučilišta njihov su nastavak u različitim organizacijskim formama“ rekao je dr. Tanjić.

U razmatranju katoličkog identiteta važno je odgoj i obrazovanje vezati uz studij, znanje. Dr. Tanjić smatra da se ponekad u katoličkim školama ističe kako je jako važna odgojno – obrazovna dimenzija, „ali zapostavljamo intelektualnu“. „Mislimo da je odgoj i obrazovanje prvotna dimenzija, pa kažemo ‘Mi nismo elitna škola’. Ne trebamo biti elitistička škola. Ali moramo težiti da učenici katoličkih škola budu jednako dobri da mogu konkurirati u najboljim gimnazijama, najboljim školama, na natjecanjima. Ne biti najbolji samo iz vjeronauka. Nego najbolji iz kemije, biologije, fizike, matematike. To nam mora biti cilj. To pripada katoličkoj intelektualnoj tradiciji – da su to visoko kvalitetno obrazovani ljudi. Ne smijemo se zadovoljiti u tom dijelu s nečim što je srednje i mlako“ potaknuo je dr. Tanjić.

Rektor HKS-a govorio je i o zauzetom bavljenju izabranim predmetom, animiranom ljubavlju prema njemu i znanju o njemu. U katoličkoj odgojno-obrazovnoj tradiciji treba promicati izabranu ljubav koja se zauzeto njeguje. „Zato katoličko ne znači samo konfesionalno, partikularno, na doktrinalnoj razini, nego sveobuhvatno, sveopće, univerzalno. To je važno imati na umu kad govorimo o katoličkom identitetu odgojno – obrazovnog procesa“ naglasio je dr. Tanjić, istaknuvši da je čovjek u središtu katoličkog identiteta u odgojno – obrazovnom procesu.

„U središtu katoličke intelektualne i duhovne tradicije stoji čovjek kao biće osobnog dostojanstva u odnosu prema Bogu i sebi sličnima, u prirodi, kroz povijest, unatoč nepoštivanju toga načela kroz povijest. Kao biće dostojanstva, čovjek nadilazi kategoriju uporabljivosti, jer čovjek je taj koji vrednuje, stvara vrijednosti, otkriva ih i usvaja, po njima vrednuje, ocjenjuje i sudi. Osoba dostojanstva znači da se čovjeka ne smije svesti na razinu korisnog i uporabljivog, nego ga uvijek valja uzimati prvotno kao svrhu samome sebi. Nije svodiv na svoju društvenu, ekonomsku ili bilo koju drugu ulogu.

To što je izrečeno sekularnim rječnikom, u kršćanskoj duhovnoj i intelektualnoj tradiciji izriče se sintagmom o čovjeku kao slici i prilici Božjoj. Čovjeka gledati u njegovoj upućenosti na zajedništvo, odnos, u srodnosti sa zbiljom u cjelini“ rekao je dr. Željko Tanjić, rektor HKS-a.