Vatikan, (IKA) – U prigodi liturgijskog spomena sv. Stjepana prvomučenika 26. prosinca, podsjeća se da progon kršćana zbog njihove vjere traje i dalje; ne odnosi se samo na prošla vremena, nego je vrlo aktualan. Na to svake godine podsjeća izvješće organizacije “Pomoć Crkvi u nevolji”, koja prikuplja podatke o stanju vjerskih sloboda u raznim zemljama, istaknuo je u razgovoru za Radio Vatikan ravnatelj talijanskoga odjela “Pomoći Crkvi u nevolji” Attilio Tamburrini.
Govoreći o zemljama u kojima su kršćani najviše progonjeni, Tamburrini je izdvojio Kinu i Sjevernu Koreju. “Svi znamo da je u tim zemljama stanje krajnje dramatično, ne uspijevaju se dobiti ni informacije o stvarnom stanju. Zatim, problemi rastu u Indiji zbog razvoja hinduističkoga fundamentalizma. Isto se događa i u Indoneziji, gdje se donedavno uživala određena sloboda bogoštovlja za sve religije, ali u ovom trenutku ima područja u kojoj prevladavaju muslimani, a kršćani su napadaju čak i fizički. U Saudijskoj Arabiji se stanje ne popravlja”, upozorio je Tamburrini, podsjetivši da u toj zemlji ima oko 800.000 kršćana (uglavnom su to radnici doseljeni s Filipina), kojima se brani svaki oblik izražavanja vlastite vjere. U Africi, pak, posebice u njezinom središnjem dijelu, u kojemu nema izravnoga progona, u tijeku su ratni sukobi zbog koji trpi i sama Crkva. Često su pogođeni misionari koji se opiru nasilju, i tako postaju izravni svjedoci potrebe za mirom. Spomenuvši različite oblike progona kršćana, Tamburrini je napomenuo kako postoji i izričit progon u kojemu zakonodavstvo, kao primjerice u Saudijskoj Arabiji, službeno zabranjuje bilo koji nemuslimanski oblik religije. U tom smislu čak i šiiti imaju problema. U Vijetnamu, primjerice, prijam u sjemeništa podvrgnut je nadzoru Vladinoga povjerenstva koje odlučuje tko može, a tko ne, ući u sjemenište. To su, može se reći, “službeni” oblici progona. Osim njih, postoji čitav niz uvjeta koji kršćanima onemogućuju miran život te se oni stoga osjećaju primorani napustiti te krajeve. Kršćani napuštaju i Irak jer se osjećaju žrtvama terorizma. Ljudi se boje, pa tko god ima rodbinu u inozemstvu, nastoji napustiti zemlju, zaključio je Tamburrini.