“Uze Herod zlostavljati neke od Crkve… Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra… Uhiti ga, baci u tamnicu…” (Dj 12, 1-4), piše sv. Luka u današnjem prvom čitanju uzetom iz Djela Apostolskih. Riječ je o prvom progonu Crkve, za koju on i nije bio neko iznenađenje. Naime, sam je Isus prorekao da će progon biti jedno od obilježja njegove Crkve: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15,20). „Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima” (Mt 10,18). Isusove riječi ubrzo su se ostvarile na osobi apostolskog prvaka i na drugim apostolima. No isto tako Isus je prorekao da sile zla neće prevladati. Članovi Sinedrija uhitili su Petra misleći da će tako zauvijek riješili Krista i njegova djela, ali su se brzo uvjerili da je čudesni događaj Kristove Crkve u procvatu.
I sv. Pavao je prošao kroz ista iskušenja. Sam je nekoliko puta naveo što je sve podnio za Krista. Svojim Korinćanima piše: “Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom ka-menovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. … Pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji… pogibli od lažne braće…” (2 Kor 11,24-27). Sve je to sažeo u Poslanici Rimljanima: “Poradi tebe ubijaju nas dan za danom, i mi smo im ko’ ovce za klanje” (Rim 8,36). No, priznao je: “Gospodin je bio uz mene… i izbavljen sam iz usta lavljih” (2 Tim 4,17).

Progonstva posljednjih vremena
Međutim, nisu samo prva stoljeća kršćanstva bila stoljeća mučeniš-tva i mučenika, nego i kasnija stoljeća, napose prošlo stoljeće, tj. XX. sto-ljeće. Što više, prema provjerenim statistikama i danas u 60 zemalja 225.000 kršćana podnosi progone, a još uvijek oko 160.000 kršćana godiš-nje izgubi život zbog vjere (A.C., I nuovi perseguitati, str. 37).
Doista, progonstvo i mučeništvo nisu činjenice samo davne prošlosti, nego stalna stvarnost kršćanstva. O tome je sluga Božji papa Ivan Pavao II. napisao: “U našem stoljeću ponovno imamo mučenike, često nepoznate, gotovo “nepoznate borce” velike stvari Božje. Koliko je moguće ne smiju se izgubiti njihova svjedočanstva”. Zato je papa pozvao: “Potrebno je da mjesne Crkve učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrp-jeli mučeništvo, prikupljajući potrebnu dokumentaciju” (TMA 37). Njihovo se svjedočanstvo ne smije zaboraviti. Ta izuzetna žetva mučenika dvadesetog stoljeća, možda najveća nakon prvih stoljeća kršćanstva, svijetli kao znak nade jer svjedoči vitalnost Crkve, koja se rađa iz te evanđeoske žetve. Ti pravi mučenici svjetlo su za Crkvu i za čovječanstvo.
Mnogi ljudi, muškarci i žene, stradali su kao žrtve nacizma i nacionalizma, fašizma i komunizma, tih zatornih totalitarističkih sustava, u ko-jima ljudska osoba nije imala nikakve vrijednosti. I to ne samo zbog svog političkih uvjerenja, nego i zbog vjere. Parlamentarna skupština Vijeća Europe, na zasjedanju u Strasbourgu, 25. siječnja 2006. godine, osudila je nacističke zločine i zločine komunističkog režima, istaknuvši da je i komunistički režim: “gazio ljudska prava, pojedinačnim i masovnim zločinima, smaknućima, usmrćivanjima u koncentracionim logorima, izgladnjivanjima, deportacijama, mučenjima, robovskim radom i drugim oblicima psihičkog masovnog terora”. Crna i crvena boja se razlikuju, ali im je korijen isti. Klice koje su urodile totalitarizmom (logorima s jedne i gulazima s druge strane) iznikle su iz istog tla koje sadrži jedan sastojak koji je snažniji od drugih, a to je odbacivanje (Biblijskog) Boga koji se objavio koji je zamijenjen s Duhom svijeta, Poviješću, Državom, Rasom, Radničkom klasom, Proletarijatom i Proizvodnjom (usp. V. Messori, Pensare la storia, str. 81).
I dok su se drugi narodi nakon Drugog svjetskog rata oslobodili te-rora nacizma i fašizma, naš narod je tada trpio teror komunizma, koga su tadašnji vlastodršci nazvali “oslobođenje”. Nastupilo je vrijeme osvete, nemilosrdne likvidacije. U sačuvanim izvornim dokumentima tadašnjih vlasti nerijetko nailazimo bilješku kao što je ova: “Manji dio strijeljan pre-sudom, dok je većina likvidirana bez suda” (siječnja 1945.). Likvidirani su i oni koji bi eventualno mogli biti neprijatelji. Iz Komiteta su poručivali: “Popovi smetaju!” (10.10.1944.) Uz popove smetali su intelektualci i “ku-laci”, svi oni koji su nešto značili u društvu i nešto posjedovali. Desetci ti-suća pobijenih opovrgava izjave onih koji govore da su to bili samo rijetki sporadični ekscesi, kao što to neki još uvijek izvan svake pameti pred svi-jetom uporno tvrde, nego potvrđuju da je riječ o smišljenim i organiziranim likvidacijama.

Neslomljiva vjera
Ipak u trpljenju postoji svjetlo nade i uskrsnuća, slobode i slave, kao što pišu Djela Apostolska: „Svjetlost obasja ćeliju”, tamnica apostolskog prvaka bi osvijetljena. S ruku su mu pale verige. Vrata se otvorila. Nastupi-la je sloboda. I Pavao je uskliknuo iz dubine svoga poniženja: “Gospodin je stajao uza me… i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakog zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo” (2 Tim 4,17-18). Tu leže pouzdanje, nada i optimizam Crkve. Ne oslanjaju se na ljudsku moć, na iskustva uzeta iz povijesti, nego isključivo na Krista, na ugaoni kamen Crkve.
Djela Apostolska opisuju kako se crkvena zajednica postavila kad je bila progonjena: „Braća bijahu postojana u apostolskom nauku, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama” (Dj 2,42). To su četiri prepoznatljive crte crkvenosti. „Postojanost u apostolskom nauku”! Apostoli su naučava-li ono što je Isus bio, učio i činio, tj. čitavu osobu Isusa Krista! To je bila vjera u Gospodina koju su Apostoli ljubomorno čuvali i radosno naviještati. Tako i mi: vjeru koju smo primili od svojih pradjedova valja ne samo čuvati nego prenositi novim naraštajima, i ne dati se zavesti “naukama suprotnim nauci koju primiste” (Ef 4,14). Mnogi koji su prošli kroz teška iskušenja za vrijeme Domovinskog rata priznali su: „Samo nas je vjera saču-vala!”.
„Braća bijahu postojana u lomljenju kruha”, ili bismo rekli suvre-menim jezikom “u euharistijim sastancima”. Na svojim sastancima crkvena zajednica obavljala je čin Isusove posljednje večere i obnavljala vazmeno otajstvo. Taj čin postao je temeljni sadržaj njezinih sastanaka. Kroz to sastajanje i blagovanje vjernici su se doživljavali kao jedna obitelj okupljena oko očinskog stola. Na svojim sastancima “u lomljenju kruha” prva crkvena zajednica doživljavala je prije svega svoje zajedništvo s Isusom, svojim Učiteljem i Uskrslim Gospodinom i nastavljala ga živjeti u svagdašnjem životu. Tim činom ona se živo sjećala, spominjala njegove muke, smrti i uskrsnuća. Taj je čin bio izraz njezine želje da bude s njim, očitovanje njezine povezanosti i zajedništva s njim. U euharistijskom slavlju izgrađuje se zajednica koja iz njega dobiva snagu i oblik svakog apostolskog rada. U svakom slavlju Krist, veliki sjedinitelj i ujedinitelj, ponovno izgrađuje ono što je bilo raspršeno, sve više učvršćuje jedinstvo kršćana koje po njemu postaje vidljivije i opipljivije nego ikada.
Tako saznajemo da je u prvim kršćanskim vremenima dominirala vizija koju je sv. Augustin nazvao Christus Totus (Cijeli Krist). Kršćani su bitno bili zajednica, živjeli su kao zajednica, ubijani su kao zajednica, molili su kao zajednica. Upravo ta činjenica da su uvijek bili u opasnosti od progona učvršćivala je osjećaj zajedništva. I svoje moralne padove promatrali su posebno kroz svijest da moraju čuvati “slogu i sklad” u zajednici. U takvom osjećaju za zajednicu kršćanska savjest se brzo formirala da se sačuva od individualizma i moralne samodopadnosti (solipsizma).
„Braća bijahu postojana u molitvi”. Očarani Isusom moliteljem apostoli su zamolili Isusa da ih nauči moliti i on ih je naučio moliti “Očenaš”. Kao zajednica vjere prva Crkva postaje i jest zajednica molitve. Njezina molitva proizlazi iz doživljaja i iskustva vjere kao i određenih konkretnih situacija koje je u pojedinim trenucima proživljavala.
Sabrana u molitvi zajedno s Marijom i drugim ženama ona očekuje Obećanje – Duha.
Kod izbora apostola Matije ona moli.
Nakon što su pušteni na slobodu, Petar i Ivan odlaze u zajednicu ko-ja se počinje “jednodušno” moliti;
Kad je zajednica postavljala Sedmoricu (đakona), molila je prosvjet-ljenje Duha;
Zajednica moli za Petra kad je uhićen i zatvoren;
Zajednica slavi Boga zbog obraćenja pogana;
Zajednica moli kad šalje Barnabu i Savla na prvo misijsko putova-nje;
Apostoli i starješine u Jeruzalemu mole nakon Pavlova izvještaja o misijskom radu.
Zajednica trajno moli, u svim prigodama, a molitva joj navire spontano na usne. Sve što proživljava “prolazi” i kroz njezinu molitvu: strahovi i tjeskobe, radosti i uspjesi, sastanci i rastanci, progoni i mučeništva! Sve želi proživjeti u zajedništvu s Bogom, jer ona je – Crkva Božja! Doživljaje nedavne prošlosti Drugog svjetkog rata i poraća, kao i stradanja u Domovinskom ratu Crkva u nas je proživljavala kroz molitvu. I kad tražimo istinu o prošlosti neka to bude izraz zajednice koja ustraje u molitvi! Molimo danas za prošlost, za one koji su…
Nalazimo se Dubrovniku, gradu sv. Vlaha, biskupa i mučenika. Ovaj grad je i sam prošao kroz mučilište. Ovih dana počela je izlaziti na vidjelo istina o stradanjima na Daksi koja je s drugim mjestima stradanja simbol onih događanja koja su unesrećila brojne obitelji u našem narodu koje imaju prava pronaći i pokopati svoje najbliže. Doista, „zemlja teške sudbine konačno mora otkriti svoje rane koje će jedino opraštanjem zacijeliti, što dobro znaju potomci ubijenih” (GK).
Prigodom pokopa pape Ivana Pavla II. na lijesu se nalazio otvoreni Evanđelistar. Za vrijeme mise i pokopnih obreda povjetarac je listao otvorenu knjigu i pred sam kraj ju je zatvorio. Koje li simbolike i koje li poruke! Zatvorila se knjiga života tog velikog Pape. Prije šezdeset i četiri godine završio je Drugi svjetski rat. U mnogim zemljama s vremenom se zatvorila zadnja stranica istine o tome ratu, samo kod nas još ne. I mi imamo pravo na istinu, ali ne samo na istinu o prošlosti, nego na istinu o nama sada, na istinu koja odlučuje o nama. Tko smo mi i kako prosuđujemo prošlost i sadašnjost. Ne tražimo istinu radi istine, nego, prema riječima pape Benedikta XVI.: „Vjernost čovjeku nalaže vjernost istini koja je, jedina, jamstvo slobode (usp. Iv 8,32) i mogućnosti cjelovitoga ljudskog razvoja” (CiV 9). Želimo živjeti u ljubavi i unutar vlastite zajednice i s drugima, a „ljubav blista jedino u istini i samo je u njoj vjerostojno živjeti. Istina je svjetlo koje ljubavi daje smisao i vrijednost” (ondje 3). Neka povjetarac ili vjetar povjesne istine zatvori još otvorene stranice naše nedorečene crkve-ne i nacionalne prošlosti, kako bismo mogli živjeti u miru i sa svim ljudima dobre volje graditi mir.