Ponovno tražimo konačno rješavanje najurgentnijih problema vezanih uz Katoličku crkvu (Banjalučka biskupija) na području RS:
– vraćanje kidnapiranih župnika Ratka Grgića i Tomislava Matanovića;
– vraćanje bespravno uzurpirane crkvene imovine;
– pomoć u izgradnji porušenih crkvenih objekata i
– javni poziv na povratak prognanim i izbjeglim katolicima (i drugima)

Štovani gospodine predsjedniče Šaroviću!

Kao aktualnom predsjedniku RS obraćam Vam se prvi puta u ime rimokatolika Banjalučke biskupije na području RS u vezi gore navedenih, najurgentnijih, još uvijek neriješenih, problema.
U proteklih pet godina od završetka rata, ja sam se puno puta obraćao, pismeno i usmeno, predstavnicima vlasti RS s ovom istom problematikom. U više navrata sam pisao i razgovarao s bivšom predsjednicom RS prof. dr. Biljanom Plavšić, s g. Živkom Radišićem, članom predsjedništva BiH iz RS, s predsjednicima Vlada RS: g. Rajkom Kasagićem i g. Miloradom Dodikom; s ministrima vjera u Vladi RS: g. Draganom Davidovićem i g. Jovom Turanjaninom; s ministrom za izbjeglice i raseljena lica u Vladi RS, g. Miladinom Dragičevićem, s ministrom unutrašnjih poslova u Vadi RS, g. Milovanom Stankovićem, te s (grado)načelnicima: Banjaluke, Laktaša, Prijedora, Gradiške, Kotor Varoša, Mrkonjić Grada, Prnjavora, Kozarske Dubice i Novog Grada. Nažalost, bilo je vrlo malo pozitivnih rezultata.
Zahvalan sam i za ono (malo) što nam je kao katolicima od strane vlasti RS kroz proteklih pet poratnih godina omogućeno, vraćeno ili učinjeno. Ali, istina o nekim vrlo ozbiljnim problemima s kojima se susreće Katolička crkva u RS i dalje zadužuje i mene, kao biskupa, i sve Vas, koji ste službeni predstavnici vlasti, da te, odavno postojeće probleme konačno pozitivno riješimo. Do sada, nažalost, nije bilo potrebne političke volje kod službenih predstavnika vlasti RS (a ni kod predstavnika međunarodne zajednice u BiH!)!
Smijemo li se sada nadati da će je biti kod Vas i Vaše Vlade?
Vama je, g. Predsjedniče, zacijelo poznato da su se tijekom cijeloga nesretnog rata katolici šire banjalučke regije uglavnom doista miroljubivo držali prema svojim susjednima. Na takvo su ih držanje uvijek iznova poticali njihovi župnici. Nažalost, unatoč takvom miroljubivom i karitativnom držanju, petorica mojih svećenika-župnika i jedna redovnica platili su životom, a još dvojica župnika su kidnapirana od strane vojske i policije RS i još ne znamo za njihovu sudbinu. Ubijeno je, samo u banjalučkoj regiji, u vlastitim domovima 412 civila-katolika. S područja samo moje biskupije protjerano je i izbjeglo oko 70.000 katolika, a njihova imovina je ili otuđena, ili uništena, potpuno ili djelomično. (Iz drugih katoličkih biskupija s područja RS protjerano je ili izbjeglo još oko 150.000 katolika!) Potpuno je uništeno, bez ikakvih borbenih djelovanja u blizini, naših 56 crkvenih objekata (crkve, samostani, župne kuće i dr.), a teško oštećeno još 147 crkvenih objekata. Nije nam poznato da je do danas itko zbog tih zlodjela bio pozvan na odgovornost, niti da plati štetu, kako za ubijene ili oštećene – psihički i materijalno – ljude, niti za uništenu imovinu!
Mi, preostali katolici (Hrvati i dr.) na području RS željeli bismo, kao i do sada, konstruktivno pridonositi liječenju mnogostrukih rana rata. Sve ove godine uporno propovijedamo praštanje i pomirenje i nastojimo provoditi to i u djelo. Iskreno želimo miran suživot sa svim svojim susjedima. Ali, nema poželjnog rezultata, jer se ne želi priznati istina o učinjenim zločinima, jer se ne pokazuje nikakvo kajanje niti se traži oproštenje; jer se ne ispravljaju velike nepravde nanesene nedužnim ljudima, domicilnim stanovnicima ovog kraja, kojima se uporno onemogućava povratak u njihove domove, stanove, na njihovu očevinu i djedovinu, na njihova radna mjesta, na njihove, makar i porušene, crkve i bogomolje! Čudimo se da vlast RS ne treba mirotvorce!
Baš zato, što ne možemo odustati od našeg konstruktivnog doprinošenja normalizaciji života i stvaranju pravne države na ovom području, gdje je domovina i nas, katolika (Hrvata i dr.), upućujem Vama, sadašnjem najodgovornijem političkom predstavniku RS, ove svoje molbe, s nadom da ćete na njih reagirati na najučinkovitiji način.
1) Razriješite konačno još uvijek neizvjesnu sudbinu dvojice mojih kidnapiranih svećenika: vlč. Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli, općina Gradiška, odvedenog iz svoga župnog ureda od vojnika RS 16.6.1992. u pravcu obližnjeg sela Laminci i vlč. mr. Tomislava Matanovića, župnika u Prijedoru i njegovih roditelja Josipa i Božane, odvedenih iz župnog stana 24.8.1995. od pripadnika policijske stanice Prijedor-Urije. Za sudbinu jednoga drugog župnika sigurno znaju predstavnici vojske RS (1. krajiškog korpusa), kao i lokalna policija u Gradiškoj i Prijedoru. Iako je Dom za ljudska prava BiH u Sarajevu donio 11.7.1997. presudu protiv RS u slučaju župnika Matanovića i njegovih roditelja i naredio “tuženoj Strani da odmah poduzme sve neophodne korake za utvrđivanje boravišta i sudbine podnosilaca prijave i da osigura njihovo oslobađanje ukoliko su još u životu”, te “da ga bez odlaganja izvijesti, a u svakom slučaju do 6.10.1997. o koracima koje je poduzela da udovolji ovom nalogu, te o rezultatima bilo koje poduzete istrage”, do danas, ni nakon tri i pol godine nema od strane vlasti RS nikakvog odgovora! Zašto i dokle tako? Vi to možete brzo riješiti, samo ako hoćete!

2) Vratite nam još uvijek otuđenu – “mobiliziranu” crkvenu imovinu! Iako su nam u više navrata odgovorni u Vladi RS tvrdili da “crkvena imovina ne spada u napuštenu imovinu”, pa stoga ni pod “Zakon o napuštenoj imovini”, još uvijek nemamo pristupa u 15 crkvenih objekata (crkve, samostani, župne kuće i dr.) u općinama Banjaluka, Mrkonjić Grad, Gradiška, Kozarska Dubica i Doboj. Očito je da pravna država ne funkcionira, jer nitko od aktualnih predstavnika vlasti ne želi rješavati ove, inače lako rješive, probleme. Zašto mi, katolici, kad su u pitanju naša osnovna ljudska prava, nemamo ta prava i u praksi, a ne samo na papiru? Iako je i o ovom pitanju Ombudsman za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu 5.4.2000. uputio Vladi RS “Posebno izvješće o kršenju imovinskih prava Katoličke Crkve na području Banjaluke i susjednih općina i o kršenju slobode vjeroispovijesti katoličkih vjernika u biskupiji Banjaluka” preporučujući joj “da poduzme sve neophodne mjere u cilju vraćanja posjeda spomenute imovine Banjalučkoj biskupiji u roku od mjesec dana od prijema Posebnog izvješća”, nama su do sada, a prošlo je već 10 mjeseci, vraćene samo tri crkvene zgrade! Svi naši interventi u međuvremenu kod lokalnih vlasti ništa nisu postigli.
Ako su do sada najslužbeniji predstavnici vlasti RS omalovažavali presude kompetentne međunarodne institucije u ovoj zemlji, želim vjerovati g. Predsjedniče, da takvu praksu Vi i sadašnja Vlada RS nećete nastaviti!

3) Tražimo da i nama pomognete ponovnu izgradnju porušenih crkvenih objekata? Rečeno mi je u Vladi RS da Srpska pravoslavna crkva dobiva ne malu materijalnu pomoć od Vlade RS kod podizanja novih crkvi i crkvenih objekata. Imamo li i mi, katolici, pravo na pomoć od Vlade RS za ogromnu materijalnu štetu koja je učinjena planskim rušenjem i uništavanjem crkvenih zdanja – crkava, kapela, samostana, župnih domova, župnih pastoralnih centara, groblja i dr.? Hoćete li zadužiti one pojedince i grupe koje su rušile crkvene objekte da nadoknade štetu? Smatramo da bi se to u pravnoj državi zacijelo dogodilo!

4) Pozovite javno prognane i izbjegle katolike iz banjalučke regije (i cijele RS) da se vrate u svoj zavičaj! Poznato Vam je da je progon katolika (i drugih) s područja šire banjalučke regije počeo još u proljeće 1992.(!) godine, da bi zadnju fazu imao nakon “Sporazuma o iseljavanju Hrvata s područja banjalučke regije” kojega je 13.8.1995. potpisao tadašnji potpredsjednik RS, sada već pokojni prof. dr. Nikola Koljević s predsjednikom Međunarodnoga crvenog križa, g. Cornelijem Samarugom. U tom “Sporazumu” se, između ostalog, “garantira da će se prema vlastitoj volji prognanici moći vratiti u svoje domove i kuće, u svoje zavičaje i živjeti u njima životom dostojnim čovjeka”. U razgovoru s pok. dr. Koljevićem neposredno nakon njegovog povratka iz Daytona, čuo sam od njega tvrdnju “da se radi samo o privremenom izmještanju Hrvata” i da “treba što prije institucionalizirati njihov povratak”. Do sada, kroz punih pet godina, se u ovu regiju od 70. 000 protjeranih i izbjeglih katolika (Hrvata i dr.) vratilo tek 1.343 katolika! Zar to nije grijeh pred Bogom, a sramota pred europskom civilizacijom?
Od 2.900 podnesenih zahtjeva preko Pravnog savjetovališta našeg Caritasa Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS od strane banjalučkih katolika za povrat njihove imovine, riješeno je 343 zahtjeva, a međunarodnoj Komisiji je podneseno 2.825, a riješeno 964. Nažalost, samo 156 rješenja je i realizirano! Mnoga su rješenja izdana još prije godinu i pol dana, pa čak i dvije godine, a da vlasnici ne mogu ući u svoje kuće i stanove! Nitko od predstavnika vlasti im u tome ne želi pomoći. Zašto?
Do sada, koliko nam je poznato, vlasti RS nisu pomogle sanirati ili izgraditi kuću ili što drugo nijednom ovdašnjem katoliku-povratniku, a niti su pomogli u izgradnji infrastrukture u selima u koja se odvaže vratiti prognani i izbjegli! Također nam nije poznato da je do sada ijedan službeni predstavnik Vlade RS javno pozvao prognane i izbjegle katolike (Hrvate) da se vrate u svoj zavičaj niti obećao da će dobiti potrebnu pomoć, kako pravnu, tako i materijalnu.
Evo prigode za Vas da to učinite i da pokažete i drugim političarima u RS i izvan nje kako se treba postupati sa svojim obespravljenim sugrađanima!
Zacijelo Vam je poznato da smo dosljedno i uporno dizali svoj glas u obranu svih obespravljenih, bez obzira na njihovu pripadnost. Što činimo za nekatolike, to smo dužni činiti i za katolike!
U iskrenoj nadi da ćete se Vi, g. Predsjedniče, osobno, založiti svim silama da ponovno zaživi pravna država i na ovim našim prostorima i da se u dogledno vrijeme pozitivno riješe i ovi problemi nas, katolika u RS, izražavam Vam i ovaj put svoje dužno poštovanje!

Mons. Franjo Komarica
banjolučki biskup