Prošle godine, po prvi puta u Hrvatskoj, obilježen je Svjetski dan braka. Ta inicijativa Ureda HBK za obitelj i Hrvatske zajednice bračnih susreta očito je naišla na plodno tlo predstavljajući odgovor na duboke čežnje bračnih parova da se više vrednuje ustanova braka. Dokaz tome su pozitivni odjeci iz onih župa i zajednica u kojima su se, unatoč kratkom vremenu za pripremu, uspjeli organizirati. Trud oko priprema višestruko se isplatio i urodio sveopćim zadovoljstvom, o čemu su svjedočili uzajamni pogledi i osmijesi supružnika.
Sa željom da proslava Svjetskog dana braka, druge nedjelje u veljači, zaživi u što većem broju župa i ove godine priređen je svećeničko-obiteljski paket kojega je moguće preuzeti na mrežnim stranicama Ureda HBK za obitelj – obitelj.hbk.hr. Na taj način htjelo se svim zainteresiranim svećenicima i bračnim parovima dati dovoljno vremena da zajedničkim snagama i kreativnošću organiziraju obilježavanje Svjetskog dana braka 2010. koji prigodno pada na spomendan sv. Valentina pred početak korizme u vremenu karnevala.
Razdoblje karnevala obilježeno je skrivanjem lica, kako bi prihvatljivijim postalo ono što inače nije prihvatljivo. S jedne strane prekrivaju se ljudska lica, ali s druge strane kao da se pokušava prekriti i Božje lice kako ne bi vidio što si se sve ljudi pod maskama dopuštaju u vrijeme karnevala odnosno fašnika. Umjesto da poput psalmiste uskliknu „Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: O, kada ću doći i lice Božje gledati?” (Ps 42,3), oni se poput Adama u rajskom vrtu skrivaju od Boga. A kada se to čovjek skriva od Boga? Onda kada čini ono što odudara od Božjih zapovijedi i Božje volje za čovjeka. Možda će tu biti od pomoći riječi apostola Petra koji piše da ne hodimo više u razvratnostima, požudama, pijančevanjima, pijankama, opijanjima i bezakoničkim idolopoklonstvima te da vrijeme što nam u tijelu još preostaje proživimo „ne više po ljudskim požudama nego po Božjoj volji”. Ako tako činimo čudit će se što se ne slijevamo „u tu istu rijeku raskalašenosti”. (usp. 1 Pt 4, 1-4)
Svakako valja priznati da kostimirane povorke pronalaze kreativne načine za iskazivanje nagomilanog nezadovoljstva i upućivanje često opravdanih kritika društvu. No karneval, kao i Valentinovo, nerijetko bivaju prožeti upravo konzumerističkom hiperseksualizacijom. Tako iskrivljujući Božje planove za ljudsko tijelo i spolnost zamagljuju i skrivaju stvarno lice ljubavi. To lice rese svojstva koja nabraja sv. Pavao u Hvalospjevu ljubavi ističući da je ljubav velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi. (1 Kor, 13, 4-7).
Je li njihova ljubav takva mogli bi se, barem za Valentinovo, upitati svi zaljubljeni, a osobito supružnici koristeći prigodu Svjetskog dana braka za obnovu bračnih zavjeta. Uz to i jednima i drugima koristilo bi saznanje da je Bog u svom planu predvidio da sebedarna bračna ljubav muškarca i žene bude ovozemaljska ikona one nebeske i vječne sebedarne ljubavi Svetoga Trojstva, a da, ako njihova tijela govore istinu bez zadrške, tada bračni čin predstavlja obnovu bračnih zavjeta i učvršćuje bračnu vezu. Kakve li divne istine, kakve li radosne vijesti! No koliko je onih koji tu istinu žive u svom bračnom životu? Nažalost, premalo. A ta istina svima je nadohvat ruku, sadržana je u Božjim riječima i iz njih proizlazi – a što je najvažnije kada je upoznamo ona će nas osloboditi (usp. Iv 8,32). U tome može pomoći i upoznavanje teologije tijela Ivana Pavla II. o čemu odnedavno postoji literatura i na hrvatskom jeziku.

Ne treba se zavaravati kako na tom putu otkrivanja istine o ljubavi, a potom življenja te ljubavi neće biti prepreka i protivština. Upravo je u tome stvar. Neprijatelj čovjeka zna da je Bog zamislio brak kao sliku Božje ljubavi i zajedništva i da se supružnici približavaju Bogu ako svojim životom uistinu odražavaju tu izvornu sliku. Stoga, ne birajući sredstva, on kao lažac čini sve da čovjeka zavara i makne s toga puta, iskrivljavajući sliku i predstavljajući laž istinom.
Čovjek je sam po sebi slab i u tome može napredovati samo uz Božju pomoć kako bi naučio razlikovati istinu od laži, nadvladao požude i u konačnici dostigao čistoću srca. To je moguće jer je Nebeski Otac u svojoj bezgraničnoj ljubavi poslao svoga Sina Jedinorođenca da nam se obznani po Njegovom utjelovljenju (Iv 1,14), da nas po Njegovoj krvi otkupi (Otk 1,5) te nam po Njegovom uskrsnuću otvori put u nebo i daruje život vječni. Obratiti se i povjerovati Radosnoj vijesti početni su koraci na tom putu, na koje nas Bog poziva i u osobi Isusa Krista jamči suputničku pomoć kako bismo naučili umirati samima sebi i sebedarno ljubiti Boga, svoga supružnika, djecu te svakog čovjeka bez diskriminacije.
Dakako, svi zaljubljeni mogu se uteći pomoći i zagovoru sv. Valentina, o kojemu ima malo povijesnih podataka, osim onih da je bio liječnik, svećenik, vjerojatno i biskup u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Kao zaštitnik zaljubljenih parova počeo se častiti tek u 15. Stoljeću, no ono što je okrunilo njegov život i čime je stekao neuveli vijenac slave nije zaljubljenost već posvemašnja ljubav prema Ljubavi samoj, kojoj je bio vjeran do kraja i zato podnio mučeničku smrt.
Naposljetku, za sve to potrebno je znati mudro upravljati ograničenim vremenom koje nam je Bog dao na raspolaganje, kako bi, koliko je to moguće, raspored toga vremena odgovarao istinskim prioritetima u životu čovjeka. Ne može se graditi ni jedan odnos, a ponajmanje onaj bračni, ukoliko se tome ne posveti dovoljno vremena. Moderni način života i užurbanost supružnike, ako se tome prepuste, sve više udaljuju jedno od drugoga jer premalo vremena provode zajedno. Tome se valja oduprijeti na način da supružnici zamole Gospodara vremena da im pomogne u upravljanju vremenom i donošenju zajedničke odluke kako će pronalaziti vrijeme jedno za drugo u svojem dnevnom, tjednom, mjesečno i godišnjem rasporedu.
Ovdje treba imati na umu da u bračnom životu možemo govoriti o tri „oltara”: oltaru molitve – mjestu u domu gdje supružnici susreću s Gospodinom, zazivaju ga u pomoć oko životnih pitanja i u zajedničkoj molitvi slave Njegovu nazočnost među njima; oltaru dogovora – obiteljskom stolu za kojim supružnici svoju vezu grade kroz razgovor o svim problemima zajedničkog života i koji služi da rad izvan kuće ne bi supružnike međusobno udaljio te oltaru uzajamnog sebedarja – bračnoj postelji u kojoj supružnici izgrađuju svoj odnos dijeleći ljubav i zadovoljstvo spolnog suživota, pri čemu surađuju s Bogom Stvoriteljem. Svaki od tih oltara potrebno je njegovati i za njih uravnoteženo odvajati vrijeme, čime se jamči zdrava bračna duhovnost. Dodamo li tome i sakramentalni život supružnika, osobito u smislu redovite ispovijedi i zajedničkog blagovanje s oltara Kristove žrtve u Euharistiji, tada će to biti stabilna bračna lađa kojoj oluje i vjetrovi, što se sve više podižu protiv braka, neće moći nauditi jer će biti upravljana vjerom kako s njima plovi Krist Gospodin, koji i bračnima parovima poručuje da imaju vjere i da se ne boje (Mk 4,37).
Uz želje da uz Kristovu pomoć supružnici jedno u drugom ugledaju stvarno lice ljubavi i pronađu vrijeme jedno za drugo, zazivam Božji blagoslov na sve zaljubljene moleći zagovor sv. Valentina za pomoć kako bi im zaljubljenost prerasla u zrelu ljubav za Boga i čovjeka.

U Krku, na 3. nedjelju kroz godinu, 24. siječnja 2010.