Preuzvišeni monsinjore Marine, prečasni gospodine župniče, poštovana časna sestro provincijalna glavarice sestara uršulinki! Draga braćo i sestre, štovatelji Gospe od Brze Pomoći!

Radujem se što sam napokon među vama, nakon što nas je koronavirus natjerao da otkažemo prethodni dogovor.

Ne znam poznaje li papa Franjo Gospu od Brze Pomoći. Ne sjećam se da je ikad o tome govorio. Uvjeren sam da se naslov Gospa od Brze Pomoći potpuno uklapa u njegovo razmišljenje. Znate li zašto? Zato što je mnogo puta govorio o Crkvi kao o poljskoj bolnici, mjestu gdje hitni slučajevi imaju prednost.

Hitna pomoć, ukratko.

U jedno intervjuu ravnatelju isusovačkog časopisa „La Civiltà Cattolica“, Papa je rekao: „Vidim Crkvu kao poljsku bolnicu nakon bitke. Nekorisno je pitati teškog ranjenika ima li kolesterol ili visoki šećer! Moraju se liječiti njegove rane. A zatim ćemo moći razgovarati o svemu ostalom. Liječiti rane, liječiti rane…”.

Gospa od Brze Pomoći je upravo Gospa poljske bolnice.

Stoga ovdje, pred njezinom slikom, u ovoj njezinoj kući, pokušajmo se zapitati: koje su to rane kojima je potrebna najhitnija pomoć u Crkvi današnjice?

Zazvat ćemo Gospu od Brze Pomoći, koja ih dobro poznaje, da nam pomogne prepoznati ih, previti ih, ali ne da ih sakrijemo, već da ih izliječimo.

Talijanski redovnik, filozof, Antonio Rosmini, kojeg je papa Benedikt XVI proglasio blaženim 2007. godine, napisao je značajnu knjigu sa znakovitim naslovom: „O pet rana Svete Crkve“.

Zamišljao je Crkvu kao ranjeno Kristovo tijelo.

U lijevoj ruci vidio je ranu podjele između svećenstva i naroda. Ova rana danas više nije toliko teška kao u vrijeme Rosminija koji je živio prije dva stoljeća. No i dalje je prisutna toliko da je papa Franjo nekoliko puta opominjao svećenike i biskupe da moraju imati „miris ovaca“, odnosno da moraju biti blizu ljudima poput pastira koji stoji usred stada i upija njegov miris. Jednom je rekao: „Pastiri moraju ‘mirisati po ovcama’». Budite pastiri s mirisom ovaca, prisutni usred svoga naroda poput Isusa Dobrog Pastira. Vaša prisutnost nije sporedna, ona je prijeko potrebna. Prisutnost! Nju traži sam narod” (Obraćanje japanskim biskupima, 20. ožujka 2015).

Druga rana na koju je Rosmini pokazao jest ona desne ruke, nedostatna formacija svećenstva. I ona je danas prilično zacijeljena. Prije ređenja, nakon srednje škole, svećenički kandidat studira još najmanje 6 ili 7 godina na bogoslovnom fakultetu. I u Hrvatskoj također imamo dobre bogoslovije.

Treća rana, ona probodenog boka, znate li koja je to za Rosminija? To je podjela među biskupima. Kako je ružno kada jedan biskup govori protiv drugog biskupa! Još je gore kada biskup govori protiv rimskog biskupa, Petrovog Nasljednika! Nažalost, to se još uvijek događa i mediji jedva čekaju da onda prošire takove žalosne vijesti o podjeli među samim biskupima ili između njih i Svetog Oca. Molimo Gospu od Brze Pomoći za ovu ranu probodenog boka zbog koje Kristovo tijelo toliko pati, a posebno njegova Glava ovdje na zemlji, Sveti Otac. Kad Papa traži da se molimo za njega, siguran sam da je jedna od njegovih glavnih nakana upravo ovo: jedinstvo među biskupima.

U rani desne noge, blaženi Rosmini je vidio problem biskupskih imenovanja koja su u njegovo vrijeme još uvijek ovisila, u mnogim slučajevima, o civilnoj vlasti. Srećom, danas se vrlo rijetko neka vlada miješa u izbor kandidata za biskupe. No u nekim dijelovima svijeta još uvijek ima uplitanja. I ovdje moramo zazvati Gospu od Brze Pomoći da posreduje i osigura Crkvi u cijelom svijetu potpunu slobodu u izboru njezinih pastira.

Konačno, u rani lijeve noge,u toj petoj rani, Rosmini je vidio bogatstvo Crkve i, posebno, kako se svećenici služe crkvenim dobrima. Papa Franjo je jednom izrekao rečenicu koju se gotovo ne usuđujem ponoviti, ali koja pokazuje koliko je njemu važan izbor siromaštva i korištenje crkvenih dobara. U Bologni, na sjeveru Italije, odgovarajući na pitanje jednog redovnika, rekao je: „Kad se imovina neke crkvene ustanove uruši, ja kažem: «Hvala, Gospodine!», jer će ovi krenuti putem siromaštva i istinske nade u dobra koja Gospodin daje: istinska nada u plodnost koju ti daje Gospodinov put“ (1. listopada 2017.).

Vidite, pet rana o kojima je blaženi Rosmini govorio prije gotovo 200 godina, rane su koje sporo zacjeljuju.

Ali Tijelo Kristovo, Crkva, živo je tijelo i reklo bi se da ono uvijek ima nove rane koje zahtijevaju trajnu intervenciju Gospe od Brze Pomoći. Sjetimo se rana koje su nanesene sramotnim zlostavljanjem, raznih vrsta, maloljetnika i ranjivih osoba, ili krize redovničkih i svećeničkih zvanja u mnogim dijelovima svijeta, posebno na Zapadu, ili pak procesa sekularizacije koji udaljava vjernike, posebno mlade, od Crkve, kao i na dezorijentaciju u obiteljima uzrokovanu moralnim relativizmom itd.

Ali mislim da postoji još jedna rana, koju doživljavamo kao trnovu krunu, koja objedinjuje sve rane koje dotiču Kristovo tijelo upravo na mjestu na kojem bi ono trebalo imati najveći sjaj, na glavi. Ta trnova kruna jest nejedinstvo, raskol među kršćanima.

Možda je ne uočavamo, jer je na glavi. Uvjeren samda je ona najbolnija, ona zbog koje Tijelo Kristovo najviše pati. Upravo je jedinstvo njegovih učenika bilo Isusu najviše na srcu. On je dao svoj život da bi sve njegove ovčice bile „jedno stado, jedan pastir“ (Iv 10,16). U molitvi koju smatramo njegovom oporukom, On je vapio „Da svi budu jedno (…), da svijet uzvjeruje“(Iv 17,21).

Vrlo je ozbiljna stvar ne izvršiti oporuku neke osobe. Još je ozbiljnija zanemariti oporuku Onoga u koga vjerujemo i ispovijedamo Sinom Božjim. A tu smo mi kršćani zakazali.

Možda smo se pomalo navikli na ovo stanje u kršćanstvu i gotovo ne uočavamo kako je to bolna rana u Isusovoj glavi. Kao kad netko trajno boluje od neke bolesti, ili malo po malo gubi vid ili sluh pa čak i zaboravi koliko mu je bilo dobro dok je bio potpuno zdrav.

Vjerujem da je potrebno moliti Gospu od Brze Pomoći da oslobodi kršćanstvo od spomenute bolne trnove krune koja tako bolno ranjava Isusovu glavu, i onemogućava nas da budemo vjerodostojni svjedoci u svijetu.

Bio je toga itekako svjestan papa emeritus Benedikt XVI koji je dan nakon svog izbora, na kraju svete Mise koju je slavio s kardinalima u Sikstinskoj kapeli, rekao: „Sadašnji Petrov Nasljednik preuzima kao svoju primarnu obvezu raditi, ne štedeći energije, na obnovi punog i vidljivog jedinstva svih Kristovih sljedbenika. To je njegova ambicija, To je njegova goruća dužnost”.

Za papu Benedikta XVI bilo je jasno da ekumenizam, jedinstvo kršćana nije opcija, nešto sporedno, ili neki luksuz, to je: „primarna obveza … goruća dužnost“! Ono nije neki plus bez kojeg bismo mogli. Ne! Ekumenizam je ključan kako bismo se doista mogli nazivati kršćanima.

Prije mog dolaska u Hrvatsku, bio sam nuncij na Kubi. Imao sam milost biti tamo upravo onda kada se papa Franjo susreo s moskovskim patrijarhom Kirillom.  Bio je to kratak sastanak u zračnoj luci u Havani i trajao je oko dva sata. No bio je to velik znak nade. Tada se po prvi put 1000 godina nakon raskola, poglavar Rimske Crkve susreo s poglavarom Ruske Pravoslavne Crkve. Papa Franjo je vrlo dobro znao da taj sastanak neće riješiti poteškoće i probleme koji još uvijek postoje, ali je bio svijestan da je ovo kao neka poljska bolnica. Zapravo, odmah nakon toga, Papa je tiskovnu konferenciju započeo riječima: „Jedinstvo se postiže u hodu“. To je proces, putovanje. Za to je potrebno vrijeme, ali mora se jednom započeti. Ako se nikad ne krene, nećemo nikamo stići.

Molimo Gospu od Brze Pomoći da nam pomogne ostvariti i živjeti jedinstvo, slogu, mir i pomirenje ponajprije unutar Crkve, unutar domaće Crkve u našim obiteljima, među rođacima i susjedima. Dakako, da Gospi od Brze Pomoći, izručujemo i proces jedinstva sa sestrinskim Crkvama, s kojima imamo isto krštenje, ali smo katkada daleki jedni od drugih, pogotovo stoga što nosimo u sebi mnoge rane iz nedavne prošlosti.

Ali unatoč tome ne gubimo nadu. Jedinstvo se postiže u hodu. Na tom hodu je s nama Krist Gospodin Spasitelj svih ljudi . Jedini On može izliječiti naše rane, osposobiti nas za oprost i pomirenje i ostvariti jednoga dana ono što je tako žarko molio Oca: „Da svi budu jedno … da svijet uzvjeruje da si me Ti poslao.” (Iv 17,21).

Ponekad, pogotovo kad se sjetimo nedavne prošlosti, i tolikih nevinih žrtava, posebno na ovom području, možemo pomisliti da je ono što govorim nekakva iluzija.

Ne dopustimo da nam ukradu nadu!

Vjerujem da nam ovaj odlomak Evanđelja koji smo čuli, čudo na svadbi u Kani, pomaže da ne izgubimo nadu.

Gospa od Brze Pomoći bila je prisutna u Kani, intervenirala je, čak i pretekavši samog Isusa. Ona ga je pozvala da učini čudo. Neka se Ona odmah zauzme za nas i danas jer trebamo njezino posredništvo kod Isusa da On vodu podjele pretvori u novo vino zajedništva!

Marija trpi s nama, jer svi smo njezina djeca koja je zazivamo kao Majku. Ona i nama također govori kao slugama u Kani: „Što god vam rekne, učinite“, ili još bolje: „Učinite ono što vam je rekao“.

Ako činimo ono što nam je Isus zapovjedio: „ljubite jedni druge; kao što sam ja vas ljubio“, tada se voda naše bijede može pretvoriti u vino naše snage. Zajedno ćemo izliječiti Kristovo tijelo koje mi još uvijek ranjavamo i svijet će moći uzvjerovati.

Majko Božja od Brze Pomoći, moli za nas,

Majko Nade, moli za nas.