Poštovani oče provincijale, poštovani oci i časna braćo isusovci, draga braćo i sestre!

Uvod

Danas započinjemo Godinu svetog Ignacija prigodom svečane proslave 400. godišnjice kanonizacije sv. Ignacija Lojolskog.

Ova posebna godina otvara se na vrlo značajan datum 500. godišnjice nesreće u Pamploni, 20. svibnja 1521. godine, događaja koji će biti neočekivana prilika za Ignacijev duhovni preporod.

Osjećam se pomalo nelagodno dok o svetom Ignaciju govorim pred tako stručnim slušateljstvom od kojeg bih mogao puno toga naučiti. Stoga ću samo tiho iznijeti nekoliko svojih misli koje su mi pale na pamet dok sam promišljao o Ignaciju koji je duboko obilježio život Crkve tijekom posljednjih stoljeća do te mjere da nam je u naše vrijeme u papi Franji dao svoga prvog učenika koji je postao nasljednik apostola Petra.

Nasljedovanje Krista

U svom bih se razmišljanju posebno ograničio na Ignacijev način nasljedovanja Krista, koji je postao školom za druge vjerske redove i kongregacije, apostolske pokrete i duhovnosti.

Za Ignacija je zapravo bilo ključno, osim primjera velikih svetaca, poput Franje i Dominika koje je upoznao čitajući knjigu Flos sanctorum i koja ga je promijenila, kada je naišao na knjigu Vita Christi – Život Kristov – kartuzijanca Ludolfa Saksonskog, kroz koju je shvatio, a ponajviše u meditaciji „O nasljedovanju Krista”, da Krist mora biti postavljen u središte vlastitog života.

Iz toga proizlazi, čini mi se, ignacijanska duhovnost koja se sastoji u stvaranju „kristocentričnog” mentaliteta, u prvom redu u „Družbi Isusovoj”, ali i u ostalim vjernicima, koji je usmjeren na povijesnog Isusa u kojeg stalno moramo gledati. Isus tako postaje osoba našeg promišljanja i duša našeg djelovanja.

Vrhovni poglavar otac Arturo Sosa u svom pismu cijeloj Družbi prilikom najave ovog jubileja, predložio je kao slogan: „Vidjeti sve novo u Kristu”.

Čini mi se da je upravo to srce ignacijanske duhovnosti, pravo značenje nasljedovanja Krista.

Slučajna nesreća u Pamploni bit će početak duhovnog puta koji će omogućiti Ignaciju promjenu njegova načina gledanja na stvari. Bit će to poput pada svetog Pavla na putu za Damask, što će ga navesti da shvati da „je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!” (2 Kor 5,17).

„Vidjeti sve novo u Kristu” znači vidjeti Krista prisutnog u bratu i gledati svakog brata Kristovim milosrdnim okom.

Promatrati zatim događaje, okolnosti, pozitivne ili negativne, Kristovim očima, kako bismo shvatili njihov dublji smisao povrh onoga što je vidljivo.

Promatrati prirodu, svijet, kao naš zajednički dom koji treba čuvati (da upotrijebimo izraz toliko drag papi Franji).

I, iznad svega, promatrati bol, vlastitu i onu čovječanstva, kao dio onog križa koji je Isus već ponio. To napose znači ne bojati se onoga što nam uzrokuje patnju, čak ni svojih neuspjeha, nerazumijevanja, nesloge, unutar i izvan Crkve, jer je On sve to preuzeo na sebe. On je svojim Uskrsnućem učinio sve novim.

Drugim riječima, to znači „nasljedovati Krista” promatrajući u svjetlu Uskrsnuća stvarnost koja nas okružuje, sigurni da, ako smo dionici muke svoga Učitelja, bit ćemo dionici i Njegova uskrsnuća.

Kršćanska mudrost

Čak i ako se ponekad čini da naši planovi, naši najbolji projekti, naši snovi propadaju, čak i kada se središnja crkva provincije stvarno uruši i kada su obje glavne kuće u Zagrebu teško oštećene, ne smijemo zaboraviti da je On svojim utjelovljenjem ušao u našu povijest, da je preuzeo na sebe sve što je ljudsko i da je sve obasjano i preobraženo otajstvom njegova uskrsnuća.

Taj „novi pogled u Kristu” nije ništa drugo nego kršćanska mudrost. Kao što je rekao papa Franjo: „Mudrost je upravo to: milost da možemo gledati sve Božjim očima… gledati svijet, gledati prilike, događaje, probleme, sve, Božjim očima. To je mudrost” (Opća audijencija, 9. travnja 2014.).

Nesreća u Pamploni nije bila ugodan trenutak za Ignacija. Taj mu događaj zacijelo nije pomogao da u tom trenutku više ljubi Gospodina. Možda mu je pobjegla i pokoja ružna riječ. Međutim, nakon susreta s Kristom, i ta tužna, bolna epizoda, zasigurno suprotna njegovim planovima, ukazala se kao prilika za novi početak.

Ono što je izgledalo kao negativno postalo je pozitivno, sagledano „u Kristu”, u njegovu planu spasenja, koji ne isključuje križ. Štoviše, križ postaje ključ za otvaranje vrata uskrsnuća. To je mudrost.

Stoga, u tom svjetlu, Isusove zahtjevne riječi koje smo čuli u Evanđelju: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9,23) nisu puki poziv na mrtvljenje, već smjernice koje nam se nude kako bismo postali sudionici plana otkupljenja.

Prije otprilike dva mjeseca otvorili ste Zakladu za obnovu bazilike Presvetog Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra „Anamarija Carević”, posvećenog djevojci koja je jedina izgubila život u prošlogodišnjem zagrebačkom potresu. Tom prigodom jako me se dojmila njezina majka. U njoj smo vidjeli jaku ženu, čija snaga dolazi iz sposobnosti da „vidi sve novo u Kristu”. Činilo mi se kao da govori: „Vjerujem da je Anamarija ispunila svoje poslanje: ovaj je centar, koji će biti podignut njoj u čast, koji će nositi njezino ime, poput produženja njezinog poslanja na ovoj zemlji”.

Ta je majka znala i ovaj bolni događaj gledati u Kristu, iščitavala je tragediju koja je pogodila njezinu obitelj, njezine prijatelje i sve one koji su voljeli Anamariju, očima uskrsnuća, pogledom Uskrsloga.

Svojim nas je svjedočanstvom podsjetila: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti” (Lk 9,24).

Ignacije u Pamploni još nije znao u toj nesreći prepoznati providonosni susret s Kristovim križem. Međutim, križ je već bio tu, premda nije znao da je to Kristov križ. Tek kasnije, kada će mu se otvoriti oči vjere, moći će vidjeti kao spasenje ono što mu se prije činilo neuspjehom.

Promjena mentaliteta

Taj novi način gledanja na stvari podrazumijeva promjenu mentaliteta.

Netko mi je ukazao da često govorim kako „treba imati Kristov mentalitet”. Za mene imati Kristov mentalitet ne znači ništa drugo nego promatrati stvari njegovim očima, prosuđivati ih njegovim umom, djelovati onako kako bi on postupio.

Ukratko, polazeći od Evanđelja, to znači staviti u središte udaljene, prihvatiti isključene, dati prednost posljednima, uvijek oprostiti, čak i našim „neprijateljima”, do te mjere da imamo hrabrosti oprati noge drugima.

Nije li to promjena mentaliteta koju je Ignacije doživio?

On, koji je tražio slavu u oružju i častima ovoga svijeta, nakon što je stvari počeo doživljavati kao Krist i u Kristu, stavio se u službu siromaha, a siromašni su postali njegovi gospodari.

Kako je žalosno kada se nazivamo kršćanima, a nastavljamo razmišljati i ponašati se u skladu s duhom svijeta: sram nas je kad moramo kleknuti da operemo noge siromašnima, a hvalimo se unapređenjima ili priznanjima, građanskim ili crkvenim.

Međutim, Isus je bio jasan: „Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima” (Mk 8,38).

Sin će nas se sramiti! Neće se usuditi ni predstaviti nas Svevišnjem riječima: „Ovo je moj učenik”. Baš poput učitelja koji se srami predstaviti nekog svog neukog učenika na ispitu, tako će se i Isus nas sramiti ako nismo dosljedno provodili u djelo ono što je On naučavao, ako nismo vjerno živjeli po njegovu primjeru.

Izazov

Dragi oci isusovci i časna braćo! Braćo i sestre!

Ne znam je li prikladno u ovom trenutku, kad ste pozvani vratiti se izvorima svoje duhovnosti, ali u srcu, već neko vrijeme, gajim jednu želju i dopuštam si da vam je povjerim.

U devetnici smo kojom se pripremamo za blagdan Duhova i nadam se, da će ono što vam govorim, postati barem jedna zraka Duha Svetoga.

Družba je Isusova širila i proširila pobožnost Srcu Isusovu kao „munus suavissimum” – „preslatku dužnost” u Hrvatskoj i po cijelom svijetu i tako u Kristovoj ljubavi mijenjala i oblikovala srca i mentalitet ljudi.

U posljednje se vrijeme, napose od pape Benedikta XVI., sve češće čuje kako je Europa izgubila ne samo vjeru nego i razum. Tu se Crkva suočava s novim problemom. Očekuje se novi pristup Kristu i naviještanju Evanđelja. Možda nije dovoljno promijeniti srce, nego treba spasiti i razum. Tko zna, nije li vrijeme da se u tom smislu, uz pobožnosti prema Isusovu Srcu i Božjem Milosrđu, potakne neka nova pobožnost da ih dopuni. Pobožnost koja bi uključila pobožnost Isusovoj trnjem okrunjenoj Glavi o kojoj je govorila engleska mističarka i službenica Božja Teresa Elena Higginson, kada je, u skladu s primljenom objavom, rekla: „(Gospodin) mi je dao da shvatim da se trnjem okrunjenoj svetoj Glavi našega Gospodina treba klanjati i častiti je na poseban način, budući da je ona Hram Božanske mudrosti i upraviteljska snaga osjećaja Svetoga Srca.“. Takva bi pobožnost uz Srce naglasak stavila i na razum, koji je tako ugrožen u današnjem čovjeku. I o tome treba ozbiljno razmisliti u ovoj jubilarnoj godini, koja nije samo sjećanje na prošlost, već i božanski izazov za budućnost.

Čini mi se da bi tu trebalo tražiti rješenje za mnoge krize našeg doba: za izopačeni relativizam koji se širi u svijetu, za žeđ za Istinom koju ljudi imaju jer su zbunjeni brojnim iskrivljenim vijestima i fundamentalizmima svake vrste koji se šire, čak i na teološkom području.

Ako pobožnost Srcu Isusovu ima za cilj proširiti Milosrđe, pobožnost Kristovoj trnjem okrunjenoj Glavi trebala bi proširiti istinu. Uostalom, Isus nije rekao zakonoznancu samo: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom – nego – i svim umom svojim” (Mt 22,37)?

Početkom veljače ove godine navršilo se 30 godina od smrti patra generala Arrupea. Nedavno je i na hrvatskom jeziku izišla knjiga s naslovom: „Pedro Arrupe, svjedok i prorok.” Njega su nazivali i drugim Ignacijem. Crkva ga je nazvala slugom Božjim. Upravo nam on, kao svjedok i prorok, može biti nadahnuće u ovoj jubilarnoj godini, u ovom povijesnom razdoblju, u kojem se, kako kaže papa Franjo, ne događaju samo promjene u epohi, nego se rađa jedna nova epoha. I na tom početku nove epohe očekuje se od Družbe Isusove da bude, više nego ikada, vjerna karizmi sv. Ignacija. Svi su njezini članovi u „kreativnoj vjernosti” svojim korijenima, pozvani novim dinamizmom služiti Bogu i Božjem narodu „u sinovskoj i posvemašnjoj poslušnosti Kristovu Namjesniku na zemlji.”, kako se u odlučnim trenucima običavao izraziti p. Arrupe.

„Čvrsto ukorijenjeni u Kristu“ i na temelju naučavanja vašeg oca utemeljitelja, dozvolite mi da vas ohrabrim da oslobodite svoju maštu. Dok svi plove na nesigurnim valovima interneta, na olujnim valovima relativizma, ponudite korisnicima interneta, posebno mladima, sigurnu stijenu na kojoj mogu usidriti svoj brod: Riječ Božju, onu Riječ koja je Istina (Iv 17,19), Riječ koja nam otkriva Isusov mentalitet i traži da bude ljubljena „cijelim našim umom.”

Siguran sam da ćete na taj način raditi NA VEĆU SLAVU BOŽJU!