Predraga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni; dragi redovnici i časne sestre redovnice; bogoslovi i sjemeništarci; redovnički kandidati i kandidatice; draga braćo i sestre u vjeri!

Osobito mi je drag ovaj godišnji duhovni susret s vama prigodom Velikoga četvrtka. Od srca pozdravljam sve nazočne. U ovoj misi Posvete ulja svi mi sudjelujemo na sebi svojstven način, jer smo svi obdareni Kristovim kraljevskim svećeništvom. U ovu misu želimo unijeti sav Božji narod Zagrebačke nadbiskupije, sve njegove radosti i nade, boli i patnje, a osobito one koji će biti dotaknuti uljem koje ćemo uskoro posvetiti: sve krštenike, krizmanike, bolesnike i kandidate za sakrament svetog reda.

Danas se Crkva spominje uspostave Euharistije i svećeništva. Ovaj dan osobito povezuje svećenike, koji su obdareni ministerijalnim Kristovim svećeništvom. Ovo je dan našega svećeništva. Draga braćo svećenici, pozdravljam vas sve zajedno i svakoga pojedinačno.

Pozdravljam oce biskupe: Josipa i Vladu, te danas posebno našeg novog biskupa Valentina koji je zaređen prošle subote. Pozdravljam naše prošlogodišnje mladomisnike: vlč. Mirka Brlića, vlč. Ivana Cestara, vlč. Željka Horvata, vlč. Anđelka Horvatića, vlč. Vjekoslava Jakopovića, vlč. Miroslava Lesičara, vlč. Mladena Lesičara, vlč. Damira Ocvirka, vlč. Zlatka Pavetića, vlč. Nedeljka Piškovića i vlč. Vladimira Vizira kao i nazočne redovničke mladomisnike. Pozdravljam đakone: Kristijana Brajkovića, Alena Lulića, Davora Šimuneca, Mladena Škvorca, fra Marija Akrapa i fra Roku Bedalova.
U ovoj misi želimo moliti za naše bolesne svećenike, dijecezanske i redovničke i za svu onu braću koja su u posebnim teškoćama. Božjem milosrđu preporučimo i našu pokojnu braću, osobito one koje je Gospodin od prošlog Velikog četvrtka pozvao k sebi: fra Slavka Bulaju, preč. Josipa Kopjara, preč. Stjepana Tumpu, mons. Ivana Došlina i mons. Ladislava Loinu.

U duhovnoj povezanosti želimo obnoviti zajedništvo sa Svetim Ocem. Za njega, koji nam je s bolesničkog kreveta uputio ovogodišnje pismo za Veliki četvrtak, želimo posebno moliti. U pismu nam se ovako obraća: “Moje se misli upravljaju vama, svećenici, dok proživljavam razdoblje bolničkoga liječenja i oporavka, bolestan među bolesnima, sjedinjujući u Euharistiji svoju patnju s onom Kristovom. U tom duhu želio bih zajedno s vama promisliti o ponekom vidu naše svećeničke duhovnosti”.

Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre u vjeri, pozivam vas da se sada u ovom razmatranju s puno ljubavi i poštovanja prepustimo vodstvu riječi Svetog Oca iz njegova Pisma svećenicima za Veliki četvrtak 2005. godine.

U Godini euharistije Papa želi da zajedno s njim razmatramo riječi ustanovljenja Euharistije, onih riječi što ih svakoga dana izgovaramo in persona Christi, uprisutnjujući na našim oltarima žrtvu koja je jednom zauvijek izvršena na Kalvariji. Papa naglašava da iz tih riječi izranjaju sjajne naznake za svećeničku duhovnost, jer ako čitava Crkva živi od Euharistije, onda svećenički život posebice mora imati euharistijski oznake.

1. Svećenički život treba biti život duboke “zahvale”. U svakoj svetoj misi spominjemo i ponovno proživljavamo onaj prvi osjećaj što ga je izrekao Isus u činu lomljenja kruha: zahvaljivanje. Zahvalnost je stav koji se nalazi u temelju same riječi “euharistija”.

“U Euharistiji Isus zahvaljuje Ocu, s nama i za nas. Kako bi bilo onda moguće da to zahvaljivanje Isusovo ne oblikuje i život svećenika? Svećenik zna da mora gajiti trajnu zahvalnost za tolike darove primljene tijekom svoga života: posebice za dar vjere, čijim je navjestiteljem postao, te za dar svećeništva, koje ga u potpunosti posvećuje služenju Kraljevstvu Božjemu”.

Sveti Otac izričito kaže: “Imamo svoje križeve – i zasigurno nismo jedini koji ih imaju! – no primljeni su darovi tako veliki da ne možemo a da ne zapjevamo iz dubine srca svoj Veliča”.

2. Svećenički život treba biti “darovan” život. Isus je rekao: “Uzmite i jedite… Uzmite i pijte”. Samodarivanje Kristovo, koje svoje izvorište ima u trojstvenomu životu Boga-Ljubavi, dostiže svoj najviši izraz u žrtvi križa, čija je sakramentalna prethodnica Posljednja večera. Nije moguće ponavljati posvetne riječi, a da se ne osjetimo uključenima u to duhovno kretanje. U određenom smislu, svećenik i iz vlastitoga iskustva mora naučiti reći, u istini i velikodušno: “uzmite i jedite”. Njegov život, doista, ima smisla ako on znade sebe samoga učiniti darom, staviti se na raspolaganje zajednici i u službu svih koji su u potrebi.

Upravo je to Isus očekivao od svojih apostola, kao što ističe i evanđelist Ivan kada pripovijeda o pranju nogu. To od svećenika očekuje i Narod Božji. Papa ističe da poslušnost na koju se svećenik obvezao na dan ređenja, i koju ćemo obnoviti danas u misi posvete ulja, postaje jasnija u svjetlu Euharistije. Poslušan iz ljubavi, pa i lišavajući se dopuštenih sloboda kada se radi o jasnim odlukama biskupa, svećenik u svome tijelu ostvaruje ono “uzmite i jedite” kojim je Krist, na Posljednjoj večeri, predao sama sebe Crkvi.

3. Svećenikov život treba biti život “spašen” da bi spašavao. Isus je rekao: “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati”. Tijelo i krv Kristova darovani su za spasenje čovjeka, čitavoga čovjeka i svih ljudi.

Sveti Otac ističe: “Ponavljajući usred pozorne šutnje liturgijske zajednice časne Kristove riječi, mi svećenici postajemo povlašteni navjestitelji toga otajstva spasenja”. I postavlja pitanje sebi i nama: “No, možemo li to učinkovito i biti, ako ne osjećamo i da smo mi sami spašeni? Mi smo prvi u svojoj nutrini zahvaćeni milošću koja nas podiže iz naše krhkosti i potiče da vičemo ´Abba, Oče´ s povjerenjem vlastitom sinovima (usp. Gal 4,6; Rim 8,15). To nas obvezuje da nastavimo putem savršenstva. Svetost je, zapravo, potpuna spašenost. Samo ako živimo kao spašeni, postajemo vjerodostojni navjestitelji spasenja. S druge strane, ako si svaki put posvijestimo Kristovu volju o pružanju spasenja svima, to mora u našoj duši oživjeti misionarski žar, potičući svakoga od nas da postane ´svima sve da pošto-poto neke spasi´ (1 Kor 9,22)”.

4. Svećenikov život treba biti život “spomena”. Isus je rekao: ” Ovo činite meni na spomen”. Okruženje u kojemu su izgovorene te Isusove riječi jest ono pashalne večere, koja je za Židove bila upravo “spomenčin”. Tom prilikom Izraelci su ponovno proživljavali ponajprije Izlazak, no uz njega i ostale značajne događaje svoje povijesti: poziv Abrahamov, žrtvovanje Izakovo, sinajski Savez, tolike Božje zahvate u obrani njegova naroda. I za kršćane Euharistija je “spomenčin”, no ona je to na jedinstveni način: ona, ne samo da se spominje, nego i sakramentalno uprisutnjuje smrt i uskrsnuće Gospodinovo.

Isusove riječi: “Ovo činite meni na spomen” Papa ovako tumači: “Euharistija dakle ne spominje samo čin: ona spominje Njega! Za svećenika svakodnevno ponavljanje, in persona Christi, riječi “spomenčina” predstavlja poziv na razvijanje “duhovnosti spomena”. U doba u kojem brze kulturalne i društvene promjene slabe smisao za tradiciju, te izlažu posebice nove naraštaje opasnosti da izgube vezu s vlastitim korijenima, svećenik je pozvan da bude, u povjerenoj mu zajednici, čovjek vjernoga spomena Krista i čitavoga njegova otajstva: njegova pralika u Starom zavjetu, njegova ostvarenja u Novom, njegova stalnoga produbljivanja, pod vodstvom Duha, prema izričitom obećanju: “Poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh” (Iv 14,26)”.

5. Mysterium fidei! Svećenički život treba biti “posvećeni” život. Usklikom: “Tajna vjere” svećenik izriče, nakon svake posvete kruha i vina, uvijek novo divljenje zbog izvanrednoga čuda koje se ostvarilo u njegovim rukama. To je čudo što ga samo oči vjere mogu spoznati. Prirodni elementi ne gube svoje izvanjske značajke, budući da “prilike” ostaju one kruha i vina; no njihova “bit”, snagom riječi Kristove i djelovanjem Duha Svetoga, prelazi u bit tijela i krvi Kristove. Na oltaru je tako “zaista, stvarno, bitno” prisutan Krist umrli i uskrsli u cjelini svoga čovještva i božanstva. Stvarnost, dakle, izrazito sveta! Zbog toga Crkva okružuje tolikom čašću ovo Otajstvo, te pozorno bdije kako bi se obdržavali liturgijski propisi postavljeni u svrhu očuvanja svetosti tako velikoga Sakramenta.

Sveti Otac naglašava: “Mi smo svećenici slavitelji, ali i čuvari ovoga presvetoga Otajstva. Iz našega odnosa prema Euharistiji svoj još zahtjevniji smisao dobiva i “svetost” našega života. Ona se mora vidjeti iz čitavoga načina našeg života, no posebice iz načina slavljenja Euharistije. Budimo učenici svetaca! Euharistijska nas godina poziva da ponovno otkrijemo svece koji su osobitom snagom svjedočili euharistijsku pobožnost”.

6. Svećenikov život usmjeren prema Kristu – svako slavljenje Euharistije postaje i čežnjom za punim i konačnim susretom s Kristom. Živimo u iščekivanju njegova dolaska! U svećeničkoj duhovnosti ova napetost mora se živjeti u obliku vlastitom pastoralnoj ljubavi, koja obvezuje na život usred Naroda Božjega, kako bi se mogao usmjeravati njegov put i jačati njegova nada. To je zadatak koji od svećenika zahtijeva nutarnji stav sličan onome apostola Pavla: “Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim…” (Fil 3,13-14). Papa nam gotovo tumači sebe kada kaže: “Svećenik je osoba koja, bez obzira na tijek godina, nastavlja zračiti mladošću”.

Ivan Pavao II. nas sve poziva na zauzeto vršenje svećeničke službe naglašavajući da u kontekstu nove evangelizacije, ljudi imaju pravo obratiti se svećenicima u nadi da će u njima “vidjeti” Krista (usp. Iv 12,21). Takvu potrebu ponajprije imaju mladi, koje Krist nastavlja pozivati k sebi, kako bi postali njegovim prijateljima i kako bi nekima od njih predložio da se u potpunosti daruju za Kraljevstvo! Zasigurno neće nedostajati zvanja, ako naš svećenički život postane kvalitetniji, ako budemo svetiji, radosniji, zauzetiji u vršenju svoje službe. Svećenik koji je “zahvaćen od Krista” (usp. Fil 3,12) lakše “zahvaća” druge da se odluče zaputiti u istu pustolovinu.

Draga braćo u svećeništvu, pozivam vas da se ne umorite moleći i radeći za duhovna zvanja u našoj zagrebačkoj Crkvi. To djelo stavite pod posebnu nebesku zaštitu blaženoga Alojzija Stepinca. Neumorno pozivajte vjernike na molitvu za duhovna zvanja i da mole za ustrajnost pozvanih. Molimo danas i da sinodski put Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije urodi obnovom naših zajednica da budu sve više euharistijske zajednice.

Papa je u enciklici Ecclesia de Eucharistia predstavio Mariju kao “euharistijsku Ženu”. U današnjem Pismu poziva sve, a osobito svećenike, da uđemo u Marijinu školu kako bismo ojačali euharistijski život. Papa pita: “Tko nam više od Marije može pomoći da kušamo veličinu euharistijskoga otajstva?” Te odgovara: “Nitko nas poput nje ne može naučiti kojim žarom se moraju slaviti sveta Otajstva i s kojim žarom valja zastajati u društvu njezina Sina skrivena pod euharistijskim prilikama”.

Draga braćo svećenici, danas na dan našeg svećeništva ovim mislima i poticajima Svetog Oca obnovimo svoja svećenička obećanja koja smo dali na dan svoga ređenja. A vi, predragi vjernici, poduprite svoje svećenike molitvom da mognu vjerno izvršiti poslanje koje im je Krist dao. Amen.