Propovijed kardinala Boznića

Ovom misom u drevnoj zadarskoj prvostolnici, posvećenoj svetoj mučenici Stošiji, mi hrvatski biskupi započinjemo 29. plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije. Euharistijskom slavlju hrvatskog Episkopata u Stošijinoj katedrali pridružuje se sada drevna Crkva zadarska predvođena svojim pastirom, našim časnim bratom nadbiskupom Ivanom u nazočnosti njegovog prethodnika, zaslužnog i poštovanog brata u biskupstvu, nadbiskupa Marijana da zajedno slavimo Dan Gospodnji.

U ime hrvatskih biskupa i svoje osobno pozdravljam nadbiskupe zadarske, sav časni kler ove mjesne Crkve, dijecezanski i redovnički, časne majke koludrice koje nas prate svojim molitvama, časne sestre redovnice, bogoslove i sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice, brojni puk Kristovih vjernika laika; posebno djecu i mlade, roditelje: očeve i majke, bake i djedove, bolesnike, patnike i prognanike. Pozdravljam također zadarskog župana i zadarsku gradonačelnicu te sve nazočne građanske i vojne vlasti.

Danas smo u Zadru s vama mi, hrvatski biskupi. Došli smo u ovaj dragi grad i nadbiskupiju na poziv vašega nadbiskupa da u Zadru održimo svoje redovito jesensko zasjedanje Biskupske konferencije. Stoga smo radosni što ovih dana možemo podijeliti zajedništvo sa svima vama. S vama smo u vašem drevnom gradu bogate prošlosti o kojoj svjedoči silno kulturno blago koje se susreće na svakom koraku i mnoge crkve koje su ures i svjedočanstvo da u njemu žive ljudi, vjernici koji se u njima okupljaju, zajedno hvale i mole Boga svjedočeći svoj kršćanski život. Snagu toga vašeg svjedočanstva s ganućem je osjetio i Sveti Otac za svojeg prošlogodišnjeg pohoda Hrvatskoj dirnut poštovanjem, oduševljenjem i mladenačkim žarom kojim ste ga dočekali i otpratili. Bili su to dani blagoslova za ovaj grad i sve njegove stanovnike, ali i veliki poticaj svima nama kao i cijeloj našoj Domovini da zauzetije živimo ono na što nas sve poziva Krist Gospodin.

Hrvatski biskupi su ovih dana i hodočasnici Crkvi zadarskoj koja u zahvalnosti Božjoj providnosti slavi jubilejsku 1700. obljetnicu mučeništva naslovnice ove Katedrale i zaštitnice Nadbiskupije, svete Stošije. Ova Stošijina godina je vrijeme milosti i posebnog Božjeg pohoda Crkvi zadarskoj. Crkva je od svog početka urešena mučenicima. Ona se čvrsto drži mučenika, a u svom hodu kroz vrijeme oslanja se na njih. Mučenici nam pomažu da kršćanstvo kao izbor prihvatimo i živimo hrabro sve do smrti, u spremnosti i svoj život položiti za Isusa, kako bismo s njim i uskrsnuli. Mučeništvo daje ozbiljnost kršćanskome životu. Bez misterija križa gubi se kršćanski identitet, a kršćanstvo upada u utopijski bijeg prema zatvorenoj ovozemnosti.

I večeras smo okupljeni u znaku mučenice Stošije. Čitanja današnje nedjelje nam zorno govore o jednoj vrlo važnoj ljudskoj, ali poglavito i vjerničkoj kreposti, a to je zahvalnost. Poznata je zahvalnost za ljubaznosti koje doživljavamo. Po svim normama uljuđenog ponašanja dar treba pratiti zahvala. Tako se zahvala može odnositi na sasvim jednostavna općeprihvaćena pravila ljubaznog ophođenja u životu ljudi. Ali zahvalnost može izražavati i naše životno raspoloženje: čovjek ne uzima, ne prisvaja sebi sve što jest i što ima, nego priznaje da je nezasluženo obdaren.

Nažalost, čovjek danas ne prihvaća tako lako zahvalnost kao temeljno raspoloženje svoga života, ili to dovoljno ne izražava. Više govorimo o pravu, nego o daru. Tko zahvaljuje u svojoj slobodi priznaje da je nešto primio, imao on na to pravo ili mu je to pripalo nezasluženo. U svojim zajednicama trebamo promicati kulturu zahvaljivanja. To vrijedi za tisuće sitnica svakodnevnoga života, ali i za naše ukupno životno raspoloženje. Važno je da se u svom životu osjećamo obdarenima. Radosni smo što postojimo, a sve što postoji upravlja temeljnu hvalu Bogu Stvoritelju.

Zahvalnost Bogu spada u bitne dimenzije vjere jer uključuje spoznaju i priznanje Božjeg milosrđa i dobrote prema nama. Bog u svemu ima apsolutnu inicijativu zato je sve što posjedujemo prožeto njegovom milošću. Otud proizlazi i naša zahvalnost Bogu za sve, za život, za sve što jesmo i što možemo biti. S pravom sveti Pavao pita «Što imaš da nisi primio?» (1Kor 4, 7). Kad malo bolje promotrimo svoj život, doista ostajemo zatečeni činjenicom da nam je sve darovano, koliko smo toga primili potpuno besplatno, kolike su nam mogućnosti svakodnevno na raspolaganju. Stoga, svaki čovjek čija se živa vjera u životnoj praksi pretvara u molitvu, u stalan razgovor i osluškivanje Boga, s pravom uvijek na prvo mjesto stavlja molitvu hvale.

U čitanjima koja Crkva danas stavlja pred nas nalazimo primjere koji nam svjedoče upravo o toj zahvalnoj vjeri. Odlomak iz 2 knjige o Kraljevima govori o ozdravljenju Sirca Naamana. Poslušan proroku Elizeju biva izliječen, dolazi zahvaliti proroku te priznaje Boga Izraelova. Njegova vjera počinje iz zahvalnosti. Vjera je uvijek čudesno otkriće srca. Ona postaje pravim svijetlom života kad se Bogu obratimo zahvalnom molitvom, kad prepoznamo od koga nam dolaze darovi.

Drugi primjer nalazimo u današnjem evanđelju. Pred Isusa dolaze gubavci i mole pomoć. Gubavci su, po tadašnjim propisima, bili potpuno izdvojeni iz društva, doslovno prepušteni samima sebi, osuđeni da umru daleko od zajednice kako ne bi nekoga zarazili. Međutim, gubavci koje opisuje evanđelje, ugledavši Isusa mole da im se smiluje. Isus ih šalje k svećenicima da im se pokažu. A to je značilo da od svećenika trebaju dobiti potvrdu da su oslobođeni bolesti i da se smiju vratiti u zajednicu. Oni su povjerovali na njegovu riječ i putem su se očistili. Ali od njih deset samo je jedan, i k tome stranac, došao zahvaliti Isusu. I Naaman je bio stranac kao što smo čuli u starozavjetnom izvješću. Samarijanac iz današnjeg evanđelja svjedok je alternativnog načina ponašanja nasuprot onima koje vjera zanima samo kad su u potrebi. Stoga, njemu Isus govori ne samo o ozdravljenju nego i o spasenju. Spašen čovjek u vjeri otkriva Boga koji je izvor svakog dobra, i onda kada stvari ne idu kako bismo mi željeli. Važno je stoga u sebi probuditi zahvalnu dimenziju vjere. Srce valja biti ushićeno Božjim dobročinstvima kojima nas obasiplje, pa i onda kad to pripisujemo samo svojim sposobnostima ili svojemu radu i zalaganju.

Svaka nam je euharistija novi poticaj da ono što na svojim susretima ispovijedamo i vjerodostojno živimo u svakodnevici. Često je to mukotrpna životna zadaća u kojoj teško razaznajemo što je ispravno i kako se kršćanski postaviti. Suvremeni svijet je pun izazova, različitih strujanja često vrlo oprečnih našim kršćanskim vrijednostima.

Jedan od prisutnijih izazova u našem društvu u tranziciji je relativiziranje vrednota, stalno miješanje bitnoga i nebitnoga, trošenje snaga, vremena i novca na potpuno marginalne stvari dok se ono bitno zamagljuje i stavlja u drugi plan. Dovode se u pitanje neke temeljne vrijednosti – svetost obiteljskog zajedništva muškarca i žene, svetost života na njegovom početku i kraju, spremnost na žrtvu, solidarnost, vjernost… Svjedoci smo sve učestalijeg banaliziranja stvarnosti što se očituje u površnom pristupu ozbiljnim životnim temama, podcjenjivanja životnih stavova koji se oslanjaju na Božju objavu i traženje naoko suvislih razloga za propagiranje ponašanja koja blago rečeno vrijeđaju zdravi razum. Mnogi ostaju zbunjeni i pitaju se kako se nositi sa svime što nam donose suvremeni procesi i pluralizam mišljenja i životnih stilova koji su sve prisutniji i u našoj sredini?

On, koji je Alfa i Omega, u čijim se rukama nalazi početak i svršetak povijesti nam jednostavno poručuje “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Krist je s nama. Nismo sami na svojemu putu. Oslonac je tu, nema mjesta strahu i bojazni. Ta istina otvara u nama obzore nade i daje hitrinu našem koraku da uvijek s novim oduševljenjem kročimo dalje i širimo prostore kraljevstva Božjega. Poslušajmo Krista. On nas stalno upućuje na ono bitno. Ukazuje na vrijednosti koje pomažu čovjeku da osmisli svoje postojanje, da raste u svojoj ljudskosti, da do punine ostvari sebe kao biće koje ima jaku duhovnu komponentu, kao biće koje je slika Božja.

Providonosno je stoga Sveti Otac na početku novog tisućljeća, nakon godine Krunice, proglasio godinu Euharistije. Upravo danas u Guadalajari u Meksiku započinje Međunarodni euharistijski kongres koji završava iduće nedjelje, 17. listopada. Ovim Kongresom po odredbi Ivana Pavla II. započinje Euharistijska godina koja traje do listopada 2005. Prošle je godine Sveti Otac pozvao čitavu Crkvu da intenzivnije razmatra o Svetoj Euharistiji slijedeći učenje svetih otaca i ekumenskih koncila te nam je tom prigodom darovao i novu encikliku Ecclesia de Eucharistia. A prije dva dana, 8. listopada, je predstavljeno novo apostolsko pismo Ivana Pavla II. za Godinu Euharistije pod naslovom: “Mane nobiscum Domine”. U njemu, razdijeljenom u tri djela, Papa govori o Euharistiji kao otajstvu svjetla, o Euharistiji izvoru i očitovanju zajedništva te o Euharistiji kao načelu i programu poslanja. Sveti Otac povjerava svakom biskupu da u svojoj dijecezi programira Godinu Euharistije koja se, kako kaže Papa, ne ukrštava s pastoralnim programima pojedinih biskupija već ih efikasnije povezuje i prosvjetljuje.

Ovom Euharistijom u katedrali sv. Stošije želimo se u duhu otvoriti velikom zajedništvu Katoličke crkve koje se ovih dana očituje u slavlju Međunarodnog euharistijskog kongresa moleći za Zadarsku Crkvu koja ove godine posebni naglasak u svom pastoralu daje obiteljima, što ste veličanstveno očitovali u nedjelju, 19. rujna ove godine na hodočašću obitelji u Vranu. Taj je susret bio snažni znak, više od bilo kakvih riječi, koliko nam je stalo do zdravih kršćanskih obitelji koje će biti, kako reče tom prigodom vaš nadbiskup: “kolijevke života i škole vjere”. Bilo je to svjedočanstvo da unatoč tolikih negativnih utjecaja koji rastaču tu najvažniju stanicu svakoga društva, još uvijek ima mnogo onih koji obitelj doživljavaju vrijednošću i svetinjom te s Božjom pomoći i poštujući Božje namisli grade svoje obiteljsko zajedništvo.

Kao vjernicima i članovima ovoga hrvatskoga društva stalo nam je do sredine i ozračja u kojem živimo. Nije nam svejedno na kakvim se temeljima grade društveni odnosi, koje se vrijednosti promoviraju, a koje potiru. Kršćani ne žive u nekom zrakopraznom prostoru nego u konkretnoj zajednici u kojoj ravnopravno s drugima žele stvarati uvjete za kvalitetnije odnose među ljudima i tražiti prihvatljiva rješenja za izazove i probleme koji se nameću.

Krist danas treba vjerne svjedoke koji će vlastitim primjerom života posvjedočiti i pokazati kako jedino život po vjeri dubinski ispunja čovjeka i čini ga sposobnim za istinsku dobrotu, zajedništvo i sreću. Ovom su društvu potrebni takvi ljudi koji će vratiti vjeru u dobrotu i poštenje, koji će svojom dosljednošću i nepotkupljivošću vratiti među ljude povjerenje načeto mnogim prijevarama. Kao vjernici na to smo pozvani i ne smijemo čekati da netko drugi napravi prvi korak. Naša nam vjera nalaže da bez krzmanja preuzmemo svoj dio odgovornosti za zajednicu u kojoj živimo.

Draga braćo i sestre, ne bojte se! Pod vodstvom Petra naših dana trebamo izvesti na pučinu. Papa nas opetovano na početku novog stoljeća poziva da krenemo naprijed s nadom. Ustanite, poslušajte i pođite, kaže mladima. Ustanite, hajdemo, poziva sve. Daje nam sigurna sredstva i oslonce: Marijinu krunicu i Euharistiju. Molitva treba postati postojanija, intenzivnija i duža kad poteškoće rastu, kad su pritisci jači, kad je napast agresivnija. To vrijedi za pojedince, za naše obitelj i za čitav narod. Prionimo uz Euharistiju! Misa, nedjeljna misa je spasila ovaj narod. Poštujmo dan Gospodnji! Čuvajmo nedjelju, dan zajedničke mise i odmora. Neprestano treba ponavljati poruku i poziv Nina godine 1979: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu. To je put na koji nas usmjerava Sveti Otac, a na tom putu nam dolazi ususret Isus kao učenicima koji su išli u Emaus. Njemu, Kristu Spasitelji i Otkupitelju zajedno s Papom ponavljamo: Ostani s nama, Gospodine! I blagoslovi nam Lijepu našu i u njoj Grad ovaj! Amen.