Liturgijska čitanja: Lev 19, 1-2.17-18; 1Kor 3, 16-23; Mt 5, 38-48.

Uzorita gospodo kardinali, preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi, dragi svećenici, redovnici i redovnice, poštovani predstavnici drugih Crkava i crkvenih zajednica, poštovani predstavnici građanskih vlasti, draga braćo i sestre!

1. Pozdravljam sve vas, braćo i sestre u vjeri, okupljene u ovoj lijepoj beogradskoj katedrali Blažene Djevice Marije. U prvom redu pozdravljam vašega nadbiskupa metropolita, domaćina ovoga slavlja mons. Stanislava Hočevara, njegov kler dijecezanski i redovnički, časne sestre redovnice i sve Kristove vjernike laike. Drago mi je da je Beogradska nadbiskupija u pripremi na Slavlje 2013. godine, u godini koju obilježava kao godinu dijaloga, domaćin europskog ekumenskog susreta kome je glavna tema: Nacionalni identitet i europske integracije. Srdačno pozdravljam prisutne oce nadbiskupe, biskupe i svećenike, kao i sve goste ovoga Slavlja.
Kada je prije tri godine u Ljubljani, 23. veljače 2008. bio sprovod nadbiskupa Franca Perka, istodobno se u Londonu odvijao godišnji susret Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i Konferencija europskih Crkava (KEK). Zbog londonskoga susreta nisam mogao sudjelovati u sprovodnim obredima za nadbiskupa Perka. Zahvaljujući Providnosti, na završetku ovogodišnjega beogradskoga susreta CCEE-a i KEK-a i na 3. obljetnicu smrti nadbiskupa i prvoga metropolita beogradskoga mons. Perka, mogu danas suslaviti ovo Presveto euharistijsko otajstvo.
Dok zahvaljujemo Gospodinu za susret s članovima Konferencije europskih Crkava, uzdignimo svoje hvale Gospodinu i za svjedočanstvo života nadbiskupa Franca Perka, koji je svim srcem služio istini, bio čovjek snažne vjere te odan Svetom Ocu i Katoličkoj Crkvi. Posebno zahvaljujemo Bogu za njegovo neumorno zalaganje za jedinstvo kršćana. Pamtimo ga kao čovjeka koji je s povjerenjem pristupao svakom čovjeku i bio uvijek spreman na suradnju u nastojanju oko zajedničkog dobra. Još su mi živo u sjećanju njegovi zauzeti interventni na tada zajedničkoj biskupskoj konferenciji ondašnje države. Stoga, u duhu zahvalnosti i velikog pouzdanja, u molitvi želimo danas biti pred Bogom povezani s njim i njegovu plemenitu dušu preporučujemo Ocu ljubavi. Molimo da se ne izgubi išta od njegovih napora, a ono što je živio i činio neka pridonese dobrobiti njegove Nadbiskupije beogradske i svega svijeta.

2. Slušajući današnja liturgijska čitanja u prvi plan dolaze Božje riječi koje su upućene svakom vjerniku, a to su Riječi poziva na svetost. Božji poziv na svetost iz prvoga čitanja više nam odzvanja kao zapovijed: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” (Lev 19, 2b).
Možda kod nekih ovaj poziv na svetost, savršenost i ljubav izaziva sumnju i malodušnost te se u intimnosti svoga srca pitaju: Zar je moguće da nas Bog poziva, štoviše da nam zapovijeda da budemo sveti i da ljubimo svoje neprijatelje? Odakle mu smjelost da nam upućuje tako uzvišen poziv? Poznaje li On zapravo svu našu krhkost i ograničenost? Nije li Mu poznato i to da se naša dobra volja, naši napori, naša nastojanja oko dobra i ljubavi nerijetko umaraju i postaju opterećeni protivštinama, prijezirom i omalovažavanjima?
Zaustavljajući ovaj niz propitivanja, potrebno je odmah napomenuti, i kao trajnu spoznaju čuvati u svome srcu, da se Božji poziv na svetost, savršenost i ljubav prema neprijateljima ne temelji na ljudskim sposobnostima, na čovjekovim dobrim željama ili naporima, već na Božjoj svetosti, Božjoj savršenosti i Božjoj ljubavi! Izvor svake prave ljubavi jest u Bogu. Sveti Ivan kaže u svojoj poslanici: “Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga” (1 Iv 4, 7), a malo dalje nastavlja: “Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1 Iv 4, 19). Možemo se pitati kako i kada nas je to Bog prije uzljubio?
Govoriti o Božjoj ljubavi i njegovoj savršenosti, nemoguće je bez govora o Isusu Kristu. Vrhunac Božje ljubavi očitovao se u Isusu Kristu, koji je u cijelosti ispunio riječi Govora na gori – ljubav prema neprijateljima. Ljubav Božja ima lice, svetost i savršenost Božja ima lice; a to je lice Isusa Krista. U Kristu je ispunjeno ono Izaijino proročanstvo o Sluzi Božjem, koji će podmetnuti leđa onima što ga udarahu te pružiti svoj obraz onima što mu bradu čupahu (usp. Iz 50, 6). On upravlja svoj pogled ljubavi i onima koji su ga poput Petra zatajili (usp. Lk 22, 60-62) te ulazi u dijalog spasenja s onima koji su ga poput Pavla progonili (usp. Dj 9, 4-6).

3. Sveti Pavao, čiji smo blagdan obraćenja prošli mjesec proslavili, spoznao je da je progoneći kršćane progonio Krista. On je u sebi nosio duboko iskustvo i uvjerenje da ljubav, koju je poslije nesebično naviještao i svjedočio, nipošto nije plod njegovih zasluga i njegovih napora. Naprotiv, smatrao je sebe jadnim čovjekom, što ispovijeda govoreći o unutarnjoj borbi: “Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!” (Rim 7, 24-25). Pavao je u Isusu Kristu našao odgovor na svoja duboka propitivanja, te je shvatio da logika ljubavi Božje prema svakome čovjeku, pa i neprijatelju, nadilazi logiku ljudskoga mudrovanja.
Draga braćo i sestre, u Isusu Kristu nalazi se odgovor i na naša pitanja o Božjoj smjelosti da nas pozove na svetost, točnije da nam zapovjedi da budemo sveti te ljubimo svoje bližnje i svoje neprijatelje. Naime, kako se izrazio i Drugi vatikanski koncil, Krist je umro i uskrsnuo za sve. Konačni je čovjekov poziv zapravo samo jedan, i to božanski (usp. GS, br. 22, 32). Svi su kršćani pozvani nositi božanski život u sebi, kao što je rekao Ivan Kasijanski: “Svi sveti ljudi imaju Boga u sebi… svi su primatelji Boga” (Ivan Kasijanski, L’incarnazione di Cristo, 5, 3-4), na što nas opominju i riječi Svetoga pisma koje smo danas čuli: “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama” (1 Kor 3, 16).

4. Dragi vjernici, svjedoci smo, osobito danas, negativnih posljedica procesa sekularizacije; kako ljudi pokazuju ravnodušnost prema Bogu, a da nisu ni upoznali Isusa Krista, niti uzvišenost kršćanskoga poziva. To pred nas kršćane stavlja velike zadatke, a prije svega da upoznamo i potom čuvamo svoj kršćanski identitet. Put upoznavanja života po Evanđelju istovjetan je putu upoznavanja Isusa Krista, umrloga i uskrsloga. On je taj koji nas kršćane čini specifičnima i različitima od drugih ljudi. On je taj koji kršćanstvo čini različitim od drugih religija. Kao što kaže Katekizam Katoličke Crkve “kršćanska vjera nije ‘religija Knjige’. Kršćanstvo je religija Božje ‘Riječi’, ‘ne neke napisane i nijeme riječi, nego Riječi utjelovljene i žive'” (KKC, 108).
Nova evangelizacija, koju promiču nasljednici sv. Petra ima cilj obnoviti kršćanski identitet. Navještaj Riječi Božje zadaća je svih učenika Isusa Krista, a proizlazi iz njihova krštenja, jer sav je Narod Božji “poslan” (Benedikt XVI., Verbum Domini, 94). Budući da i neki od onih koji su kršteni, a nisu otkrili kako je lijepo slijediti Krista, zapravo “imaju potrebu da im se ponovno na uvjerljiv način navijesti Riječ Božja kako bi konkretno mogli iskusiti snagu Evanđelja” (VD, 96). Iz toga proizlazi potreba da se ozbiljno i odgovorno, svatko prema svojemu položaju, otvorimo izazovu nove evangelizacije te djelovanjem Duha Svetoga postanemo pronositelji ljepote kršćanskoga poziva među svojim suvremenicima.

5. Otkrivanje i posvješćivanje kršćanskoga identiteta vrlo je dinamičan proces. Potrebno je to, jer bez poznavanja vlastitoga identiteta nema ozbiljnoga dijaloga s drugima i drugačijima. Bez poznavanja vlastitoga identiteta nema ni ozbiljnoga ekumenskoga dijaloga. I na ekumenskome putu ne smijemo se zaustaviti već ići naprijed s vjerom i nadom. Papa Benedikt XVI., na završetku molitvene osmine za jedinstvo kršćana prošli mjesec, rekao je: “Potrebno je pobijediti napasti ravnodušnosti i pesimizma, koje označuju nedostatak pouzdanja u snagu Duha Svetoga”. Dužnost nam je nastaviti hod prema jedinstvu “kako bismo bolje upoznali zajedničku teološku, liturgijsku i duhovnu baštinu”. Dužnost nam je nastaviti “uzajamno poznavanje, ekumenski odgajati nove naraštaje te, ponajviše, nastaviti obraćenje srca i molitvu”. Krist očekuje od nas zajedničko svjedočenje u korist kršćanskih vjernika, u službi mira, pomirenja i opraštanja.
Neka nam slavlje ove Euharistije, spomen-čina muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista pomogne da što dublje upoznamo svoj kršćanski identitet te svojim životom svjedočimo neizmjernu i nečuvenu ljubav Božju prema svakom čovjeku, a time pridonesemo izgradnji boljega i pravednijega svijeta u kojemu živimo.
Bog koji nas je pozvao na svetost, neka to u nama i ostvari, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svete braće Ćirila i Metoda. Amen!