Zagreb, 30. 5. 1999. (IKA) – U povodu Dana državnosti predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Josip Bozanić predvodio je u subotu, 29. svibnja, zajedno s apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj nadbiskupom Giulijem Einaudijem i brojnim svećenicima, misno slavlje za domovinu u crkvi svetoga Marka na zagrebačkome Gornjem gradu. Na temelju teksta iz Matejeva evanđelja o posljednjemu sudu (Mt 25,31-46) nadbiskup je na misi, na kojoj su sudjelovali i brojni državni dužnosnici, među kojima i Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatskoga državnog sabora akademik Vlatko Pavletić, te brojni ministri u Vladi RH, održao propovijed koju prenosimo u cijelosti:
“Draga braćo i sestre,
‘Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Evanđelje što smo ga čuli usmjeruje naš pogled prema kraju vremena, ali ono je i kriterij za djelovanje kršćana u svijetu, u društvu i državi. Isus se poistovjećuje s čovjekom najmanjim i najsiromašnijim. On nam veli da će se na kraju našega života naš odnos prema Bogu mjeriti po tome kako smo se odnosili prema čovjeku, jer čovjek je put Crkve, kako nas uči papa Ivan Pavao II. Na tome Crkva temelji svoju brigu i zauzimanje za čovjeka, osobito za onoga koji je u potrebi. Njezin govor u društvu je glas za čovjeka. Sveti Otac u pripremi za Veliki jubilej godine 2000. poziva kršćane da budu ‘glasonoše svih siromaha svijeta’. Dobro je da o tome razmišljamo sada na misi koju u povodu Dana državnosti slavimo za domovinu. U pastirskom pismu za korizmu ove godine, između ostalog, napisao sam i ovo: ‘U našim hrvatskim prilikama potrebno je i nadalje izgrađivati izvorno i zrelo rodoljublje i domoljublje kao oblik zahtjevne ljubavi prema bližnjemu’. Zbog duge tradicije političke potlačenosti, progona i uskraćivanja narodnih prava, još se uvijek u svijesti i ponašanju ljudi prečesto susreću međusobno suprotstavljene krajnosti. S jedne je strane stanoviti apatrizam i apstraktni kozmopolitizam, kojemu je odnarođenost znak naprednosti, a domoljublje sumnjivo kao nacionalizam i natražnjaštvo; s druge je, pak, strane obrambena uskogrudnost i ksenofobija koja se zatvara i boji susreta sa svijetom i s onima koji su drugi i različiti. Stoga nam je bitno potreban razvoj suvremene patriotske svijesti koja uključuje potpunu i svestranu odgovornost za baštinjeni dio zemlje, za opće dobro naroda i svakog državljanina, za učvršćivanje bitnih narodnih institucija te za baštinjenu kulturu i jezik. Na tom općeprihvaćenom i čvrstom temelju vlastitog identiteta i pune odgovornosti moguće je njegovati, bez bojazni i ugroženosti, slobodu i ljepotu razlika u mišljenju i političkim pogledima, stvaralačkom življenju te otvorenost za suradnju i prijateljstvo sa svim narodima. Vlastita država nije sebi svrha, ona je u službi općeg dobra naroda i građana. Ona je moćni instrument služenja miru u našim nemirnim prostorima. Stoga, ona treba služiti zaštiti slobode, razvitku društvenih vrlina i općem blagostanju. Država – to je prilika i obaveza da se jedan dio svijeta učini skladnim boravištem ljudi. Smatram, stoga, hrvatsku državu velikim povijesnim napretkom i trajnom obavezom. Ona je rezultat naših zajedničkih nastojanja. U svemu, pak, tome naziremo također dar Božji koji sa zahvalnošću valja njegovati, kako bi urodio plodovima pravednosti i mira. (Društvo po mjeri Očenaša, br. 15). Kršćanin ljubi svoju zemaljsku domovinu. Ljubav prema domovini je kršćanska krepost. Po primjeru Isusa Krista, prvi njegovi učenici uvijek su očitovali iskrenu ‘pietas,’ duboko poštovanje, te jasnu odanost prema domovini i onda kad su ih civilne vlasti progonile i osuđivali na smrt. Kršćani su davali tijekom dva tisućljeća, a i danas nastoje davati svoj doprinos radom, predanjem i žrtvama za građanski, socijalni i gospodarski napredak njihove domovine. Crkva po kršćanima prožima društvo u kojem živi, ali ona za sebe ne traži nikakav oblik političke vlasti da bi vršila svoje poslanje. Ona želi biti, po svojoj prisutnosti u društvu, plodno sjeme za opće dobro. Crkva je usmjerena, u prvom redu, na ljudsku osobu i sredinu u kojoj čovjek živi, svjesna da je njezin pravi put konkretan čovjek sa svojim potrebama i nastojanjima. Nedavno je Ivan Pavao II. rekao: ‘Crkva je pozvana dati svoje svjedočanstvo za Krista nastupajući hrabro i proročki i u odnosu na političke i gospodarske korupcije, ne tražeći za sebe ni slavu ni materijalna dobra nego koristeći se svojim dobrima u službi siromašnih, nasljedujući tako jednostavnost Kristova života” (Euharistija u Santiago de Cuba, 24. siječnja 1998.).
Crkva je i u našoj domovini zabrinuta za sve teže gospodarske prilike širokog sloja ljudi. Mnogi ne mogu doseći redoviti standard života. Mladi, osobito oni koji su završili stručnu i znanstvenu formaciju, ne mogu naći posao, a ta mlada generacija je jedina u stanju promovirati željenu obnovu i preobrazbu našega društva. Društveni moral u nas je upao u veliku krizu: primjeri onih koji idu na posao, a ne dobivaju zaslužene plaće, te oni koji dugove ne vraćaju ili dogovoreno ne poštuju kao i onih koji svjedoče da se bez mita ne može ništa postići, pozivaju sve, a osobito odgovorne, na temeljnu analizu društvenih odnosa i na ispit savjesti, osobito na području vlasništva, stjecanja vlasništva koje se je dogodilo u vrijeme privatizacije, zatim odnosa i odgovornosti prema radu, poštenju na radnom mjestu i produktivnosti na poslu te općenito našeg zalaganja na području socijalne etike. Opasnost je velika jer mnogi upadaju u malodušnost. Govori se i piše, više ili manje objektivno, o pronevjerama i gospodarskim škandalima, zatim promašaji i krađe saniraju se na zajednički račun, a sve je opet bezlično, kao da nema odgovornosti za počinjena djela. Ukoliko stvar u gospodarstvu dobiva široke razmjere, kako se piše, treba se ozbiljno upitati nisu li direktno ili indirektno za takvo gospodarsko i socijalno stanje krivi i određeni zakoni ili možda nevršenje potrebnih nadzora? Potrebne su nam nove vizije i novi programi. Potrebna je hrabrost i odlučnost odgovornih kao i dosljednost u provođenju zakona, bez obzira o kome se radi. A nadasve nam je potrebna sloga i zajedničko zalaganje. Potrebno je povezivanje i složno djelovanje sviju koji mogu pridonijeti općem dobru, ne imajući u prvom redu u vidu sitne političke interese svojih skupina, nego zajedničko dobro cijele društvene zajednice. Potrebno je okupiti sposobne, osobito mlađe, koji su voljni uložiti svoje znanje i rad u obnovi naše domovine Hrvatske. Crkva poziva kršćane da se odgovorno i pošteno zalažu za boljitak hrvatske države. i da u tom zalaganju uvijek imaju na pameti one najpotrebnije, držeći se Isusovih riječi: ‘Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'”.