Zagreb, katedrala, 10. veljače 2000.
Mudr 3,1-9; 1 Pt 3,14-17; Mt 10, 28-33.

Draga braćo i sestre!

“Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10, 28).
Isus Krist otkupitelj čovjeka oslobađa ljude od svih strahova. Strahom Božjim koji je dar Duha Svetoga čovjek pobjeđuje strah od sadašnjeg stanja u svijetu. Tu je ključ Isusovog poziva: “ne bojte se”, ali i “bojte se”; ne bojte se ljudi, bojte se Boga.
Čovjek današnjice boji se da se ne bi svijet koji on izgrađuje s dostignućima kojima se on-čovjek ponosi okrenuo protiv čovjeka samoga; da ne bi taj svijet postao manje human i manje prikladan za čovjekov život; da ne bi svijet koji čovjek izgrađuje postao više promicatelj smrti nego li života.
Čovjek na početku 21. stoljeća sve više osjeća potrebu da ne gleda samo dole, da svoj pogled na zaustavlja samo na zemlji. Današnji čovjek da bi mogao živjeti uistinu kao čovjek potrebno je da digne svoju glavu prema gore.
Draga braćo i sestre, Ivan Pavao II. poziva nas na početku trećeg tisućljeća da naš pogled usmjerimo, više nego ikada, na osobu Isusa Krista, koji je umro i uskrsnuo. U njemu je život koji je ljudima svjetlo i “svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze” (Iv 1,5).
Danas na blagdan blaženog Alojzija Stepinca Papin poziv ovako nam tumači naš Blaženik:
“Krist jedini znade pomoći bolnom čovječanstvu. Ali ne samo znade nego i može, jer je “portans omnia verbo virtutis suae – koji nosi sve silom riječi svoje!” (Heb 1,3). Jer ako je današnja strahovita materijalna kriza samo posljedica duhovne krize, pitam vas, tko drugi može pomoći? Tko može unijeti smirenje u srca ljudska osim Krista? Tko može obuzdati napadače i otimače, ako ne Krist? Tko može da donese smirenje u obitelji osim Krista Gospodina? Tko može da mladež sačuva u svetoj čistoći ako ne Krist? Tko može da poslodavac gleda u radniku brata i dade mu, što mu je dužan dati, ako ne Krist? I obratno, tko će učiniti da radnik ne gleda u poslodavcu neprijatelja nego prijatelja, ako ne Krist Gospodin? Za sve dakle, bili oni u kojim mu drago prilikama, Krist je jedina nada i jedino čvrsto uporište u burnim vremenima, u kojima živimo, tako da svi mogu s jednakim pravom reći: “Vere in Domino Deo nostro salus Israel! – Zaista u Gospodu Bogu našemu spas je Izraelu!” i to ne samo pojedinci nego i narodi! Zar će im drugi netko odati pravdu i slobodu, ako ne Krist, Bog i Spasitelj naš? Jer znate li, što su i čitavi narodi pred Njim? “Omnes gentes quasi non sint, sic sunt coram eo, et quasi nihilum et imane reputatae sunt ei! – svi narodi, kao da ih nema, tako su pred njim, i kao ništa i taština smatraju se pred njim!” (Iz 40,7). Zato i narod kao takav može i mora govoriti: “Zaista u Gospodu Bogu našemu spas je Izraelu!” Tu i nigdje drugdje!
No spoznanjem i moći spojena je kod Krista i ljubav prema bijednome čovjeku, kakove ne nalazimo više nigdje… S punim dakle pravom govori psalmist: “Beatus vir, cuius est nomen Domini spes eius – Blago čovjeku, čija je nada ime Gospodnje!” (Ps 40,5) (Propovijed na Staru godinu 1937; Propovijedi, poruke, govori 1934-1940., Zagreb 2000, str. 221s.)
Blago čovjeku, čija je nada ime Gospodnje!
Čovjek današnjice kojega plaše dostignuća njegovih djela i koji sve više živi neizvjesnost pred budućnošću, osjeća potrebu za pomoću koja dolazi od nade. Potrebna nam je nada. Iz dana u dan spoznajemo da je svijet ideologija i socijalnih poredaka koji je prošlih stoljeća propovijedao samodostatnost čovjeka i obećavao sreću zatvorenu u ovozemaljske horizonte – svijet praznina i beznađa. To sve jača sigurnost u nama da naš život i naša budućnost jesu jedino u Božjim rukama, koji nasuprot svim našim glupostima i zlu vodi ljudsku povijest po svom providonosnom planu dobrote i milosrđa.
Sam Papa kaže: “Moć Kristova Križa i njegova Uskrsnuća veća je od svakoga zla kojeg bi se čovjek mogao i morao bojati” (Prijeći prag nade, str. 231).
Onaj koji je stavio svoju biskupsku službu pod geslo: “In te, Domine, speravi! U tebe se, Gospodine, uzdam!”, učitelj je, braćo i sestre, nade naše. Blaženi Alojzije Stepinac je svojim životom i riječju propovjednik kršćanske nade.
On nam poručuje: “Božja moć i slava više odsijevaju u nemogućim ljudskim situacijama… Pouzdanje, pouzdanje i opet pouzdanje u Božje milosrđe!” (Iz pisama M. Margareti Labrtić OSU, br. 7, 28. III. 1955.). Njegova bezgranična nada u Boga temelji se na životu koji je bio duboko uronjen u Bogu. Sam obrazlaže: “A na čemu ima da se temelji, pitat će tkogod, naša nada? Odgovaram, na Božjoj vjernosti, jer Bog ne laže. Na Božjem sveznanju kojemu ništa ne izmakne. Na Božjoj svemoći koja je uvijek gospodar situacije” (Propovijedi, str. 29).
Iz intimnog zajedništva s Bogom neprestano hranjenim Svetim Pismom i svetim sakramentima on je mislio i djelovao.
“Kod mene je”, rekao je naš Blaženik dana 28. lipnja 1934., “u zadnje vrijeme bilo mnogo ljudi. Kod mnogih opažam malodušje. Danas ljudima manjka vjera i pouzdanje. Međutim geslo je sadašnjega nadbiskupa preuzv. g.dra Bauera: ‘Fides vincit! Vjera pobjeđuje!’, a i ja sam uzeo za geslo -kaže On- riječi psalmiste: ‘In Te Domine speravi! U Tebe sam se pouzdao Gospodine!’ Onaj, koji vjeruje u Boga, nema se čega plašiti. Ne smije se bojati onaj pojedinac i ona zajednica, kojima ravna ruka Božja. Dok se držimo Crkve, nema razloga bojazni ni straha pred opasnosti” (Nagovor sveučilišnoj omladini, 28. lipnja 1934.; Propovijedi, poruke, govori 1934-1940., str. 12).
Nada, kako nas uči bl. Alojzije Stepinac, najuže je povezana s vjerom. Bez spoznaje Isusa Krista koju imamo po vjeri, nada postaje utopija. Ali i bez nade vjera je mlaka i umrtvljena. Po vjeri čovjek nalazi put pravoga života, ali samo u nadi ga može živjeti. Stoga po vjeri u Krista nada postaje sigurnost. Nada je pak ona koja širi vidike vjere i čini vjeru životvornom.
Nada je stoga prava dimnenija vjere. Ona je hod od vjere prema cilju a to je Bog budućnosti. Vjera naviješta stvarnost Kristova uskrsnuća kao događaj koji stvara novu budućnost, nada pak hrani usmjerenje prema budućnosti na temelju događaja vjere. Nada ne usmjeruje čovjeka samo prema budućnosti. Ona mu omogućava i pravi odnos prema sadašnjosti.
U središtu kršćanske nade je križ. Kristov križ je sadašnji oblik prisutnosti Božjeg kraljevstva na zemlji. U jednom pismu bl. Alojzija Stepinca nalazimo ovu zabilješku: “Kako vidim, križeva vam ne manjka. No nije li to pečat božanske ljubavi prema vašoj zajednici? Za svetoga Ambrozija, velikog milanskog biskupa čitamo, kako se jednom svratio u neku kuću da prenoći. Domaćin ga je primio. Pohvalio mu se, da on ne zna što je to križ. Ambrozije je smjesta ustao i rekao svome pratiocu: ‘Bježimo odavle, jer ovdje nema Boga!’ Moram dakle iz riječi svečevih zaključiti, da u vašoj zajednici stanuje Bog, kad vas pohađa križevima” (Iz pisama… broj 3.).
Nada rođena na križu razlikuje kršćansku vjeru od praznovjerja kao i od nevjere. A sloboda rođena na križu razlikuje kršćansku vjeru od beživotnog optimizma kao i od nasilja.
U vazmenom otajstvu nalazi se zadnji smisao kršćanske nade: ona je u isto vrijeme zauzetost za sadašnjost, ali i otvorenost prema eshatološkoj budućnosti.
Stoga vjera i nada kao čin potpunog povjerenja u Boga koji spašava po Kristovom pashalnom otajstvu uključuju i potpuno samodarivanje čovjeka Bogu i ljudima koje se ostvaruje u djelotvornoj ljubavi. Povjerenje u Boga znači ljubav prema Bogu i čovjeku.
Ovdje bih želio naglasiti i to da se duhovna snaga kršćanske nade na osobiti način očituje pred temeljnom enigmom ljudskog života a to je misterij smrti. Samo kršćanska nada omogućuje čovjeku da živi sadašnjost u povjerenju iščekujući ostvarenje Božjeg obećanja. Omogućuje čovjeku da živi iščekivanje Boga koji dolazi i koji će doći. Kršćanska nada omogućuje čovjeku da u slobodi, miru i Božjem predanju prihvati susret sa smrću i da se otvori vječnosti.
Draga braćo i sestre, mučenik blaženi Alojzije Stepinac je učitelj i uzor naše nade. Sav uronjem u Boga, nošen vjerom, nadom i ljubavlju on je postao prorok budućih vremena. On nas i danas uči kako staviti pouzdanje u Boga, kako se u svom životu potpuno nasloniti na Božje obećanje koje ne razočarava. On nas uči kako odgovoriti onome koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama. On nas uči i kako treba trpjeti zbog pravednosti čineći uvijek dobro, a nikada zlo. On nas uči kako čovjek treba uvijek ostati slobodan u Kristu. On nas nadalje uči kako živjeti život koji vodi prema vječnosti.
Draga braćo i sestre, duboko suosjećajući sa svim teškoćama kojima su ovih dana osobito pritisnuti mnogi građani naše Domovine upravimo goruću molitvu blaženom Alojziju Stepincu da sve nas štiti moćnim zagovorom kod prijestolja Božjeg milosrđa. Osobito molimo za mir, razumijevanje i međusobno poštivanje u Hrvatskoj. Sve pozivam da nikad ne pomislite da se nasiljem i prijetnjom mogu rješavati problemi i poteškoće.
Spasi, Gospodine, hrvatski narod i obdari ga željenim mirom.
Spasi nas Gospodine! Samo se u tebe uzdamo.
“U tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj da se ikada postidim!”
Kraljice mira, najvjernija odvjetnice Hrvatske, moli za nas. Amen.

Mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački