Propovijed nadbiskupa Puljića na Tavelićevo u Šibeniku

Dn 12, 1-3; Heb 10, 11-14. 18: Mk 13.24-32 

1. U lipnju prošle godine navršilo se pola stoljeća kad je papa Pavao VI. proglasio svetim Nikolu Tavileća i trojicu njegovih drugova koji su podnijeli mučeničku smrt u Jeruzalemu prije 630 godina (1391.). Proglašenje svetim zbilo se bazilici Sv. Petra koja je toga dana bila tijesna za brojne hrvatske hodočasnike iz domovine i iseljeništva. S njima se Papa imao susresti i na Trgu Sv. Petra, ali je UDBA odigrala svoju perfidnu igru i preplašila vatikansku žandarmeriju kako bi moglo biti i nereda na Trgu zbog „desničarskih simpatizera“. Susret s Papom nije odgođen, već premješten u Damazovo dvorište, gdje nam je opet bilo „tijesno, ali obiteljski lijepo i nezaboravno”. Dobro je ovdje sjetiti se i riječi sudionika, očevidca i promotora Tavelićeve kauze fra Ivona Čuka koji je osebujnim stilom i riječima svoje dojmove zapisao ovako u knjizi „Mučenik iz Krešimirova grada“ (Zagreb, 2008., str. 57-64): „Bio je to čas kad mi se činilo da iz grobova ustaju milijunske žrtve. Izgledalo je kao da su sve povijesne rijeke prolivene krvi mučeničkoga hrvatskog naroda skrenule svoje tijekove i u bazilici Sv. Petra pronašle svoje ušće. Sve te žrtve bile su nevidljivo prisutne zajedno s nama, da čuju priznanje koje je teško postignuto i od Neba i od svijeta. Jer, Nikola je postao simbolom: Jedan plamen stoljetnih požara; svjetionik koji je osvijetlio nepoznatu i mračnu pučinu naše sudbine, vrijednosti i bogatstva. 

Tu je sva snaga ovoga trenutka i bitna ljepota nezaboravnoga događaja: Narod koji je bio često klevetan, doživio je svoju apologiju i iskupljenje od nepravedno imputiranih krivnji. Uistinu, neprocjenjivo veliki trenutak.” 

2. Svjestan tog osobitog povijesnog trenutka, tadašnji zadarski nadbiskup mons. Marijan Oblak, koji je svoje sjemenišne godine proveo ovdje u Šibeniku i tu u kolovozu 1945. bio zaređen za svećenika, nakon kanonizacije Nikole Tavelića odlučio je s klerom i narodom uz njegovu svetkovinu činiti godišnje hodočašće našem prvom proglašenom svecu. Tu tradiciju nastavo je i moj predšasnik mons. Ivan Prenđa i ja koji sam preuzeo Zadarsku nadbiskupiju u travnju 2010. I, evo, i ove godine opet smo ovdje, možda u smanjenom broju zbog poznatih okolnosti. Ali, s nama su u molitvi i zajedništvu sve one brojne obitelji i pojedinci koji su godinama punili ovo svetište i katedralu Sv. Jakova. 

Što nam u ovoj prigodi poručuje naš fra Nikola, višegodišnji misionar u Bosni i mučenik iz Jeruzalema s trojicom svojih kolega mučenika, dvojicca Francuza Deodat i Pierr, te Talijan Stefano iz Cunea?! Koliko je uopće tema mučeništva danas prihvatljiva suvremenom čovjeku? Posebice iz tako dalekih vremena. Valja nam odmah na početku reći da Crkva temu mučeništva obrađuje temeljito i s poštovanjem, a tek onda donosi prosudbeni pravorijek. Polazi od uvjerenja da je mučeništvo i milost i osobiti Božji dar, ne samo onima koji podnesu mučeništvo, već i drugima koji su s njime povezani krvlju, rodom, jezikom, službom ili poznanstvom, kao i svima koji im se obraćaju, te zagovor i pomoć traže. 

3. Veliki broj naših katedrala uz obalu kao i župnih crkava posvećene su mučenicima. Od svetog Tripuna u Kotoru, Vlaha u Dubrovniku, Stjepana i Prošpera u Hvaru, Dujma u Splitu, Jakova u Šibeniku, Stošije i Krševana u Zadru, Vida u Rijeci, te Kvirina u Krku i Sisku do svetog Mavra u Poreču. Ovi sveci i mučenici toliko su srasli s mjestom gdje ih se časti da je nemoguće zamisliti ni prošlost, a ni sadašnjost bez njih. Pokušajte napr. odstraniti sv. Jakova ili sv. Nikolu iz ovoga Krešimirova grada, iz njegove kulture, arhiva, umjetnosti i graditeljstva, što bi ostalo od grada kojega „ne štite ni visoke zidine ni more koje ga okružuje, već zaštita njegova moćnog Gospodara“ čija je slika uklesana u kamenu zidina. To nije moguće ni zamisliti. Mučenici su vjernicima bili nadahnuće kroz stoljeća. Nadati se da će nastaviti to biti i u vremenima koja nadolaze. Usprkos problematičnim znakovima nevjere i vjerske ravnodušnosti s kojom se sve više susrećemo. Ne treba ići u daleku prošlost progona iz prvih stoljeća koje su činili rimski carevi ili pak u Nikolino vrijeme kad su to činili muslimanski efendije i sultani. Još su svježi tragovi progona i mučenja naše braće u vjeri koje su u dvadesetom stoljeću počinili nacisti, fašisti, četnici i komunisti pod znakom crvene zvijezde, kukastog križa ili kokarde. 

Kad je sveti Ivan Pavao II. najavio proslavu Velikog Jubileja (2000.), napisao je da su progonstva vjernika, svećenika, redovnika i laika u prošlom stoljeću proizvela sjetvu mučenika na različitim stranama svijeta“. Stoga je pozvao mjesne Crkve neka ‘učine sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu’, te potaknuo prikupljanje potrebite dokumentacije. Nošen tim osjećajem on je tijekom svog dugogodišnjeg pontifikata proglasio impresivni broj od 1820 svetih i blaženih uzora, a od toga 1434 nose aureolu mučenika (a to je 80%, ili četiri petine od svih proglašenih). Njihovim spomenom iskazuje se dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti. Hrvatski vjernici pod vodstvom svojih biskupa u tom smislu početkom ovoga tisućljeća izgradili su spomen crkvu mučenika na Udbini. A gradnjom crkve u starogradiškom zatvoru, koju su svećenici bili prisiljeni svojim rukama rušiti, biskupi su odlučili vratiti dug svećenicima koji su nevino osuđeni godinama upravo tamo tamnovali. To strašno mjesto svećeničkih progona, patnje i stradanja kao trajan „molitveni spomen govori glasnije od tvoraca podjele i zla“ (Usp. Nadolaskom trećega tisućljeća, 37). 

4. Uz pitanje što nam poručuje mučenik fra Nikola sa svojim kolegama, na što smo pokušali kratko odgovoriti, potrebno je osvrnuti se i na prigodna čitanja ove pretposljednje nedjelje liturgijske godine koji zbore o prirodnom kraju u prirodi i u kalendaru. Gledamo, naime, kako lišće opada i priroda umire. Neki dan smo obilazili i naša groblja što nam je pružilo prigodu još jednom osjetiti da je život prolazan i da priroda idu svome kraju. To nam slikovito opisuje i Danijel prorok u današnjem prvom čitanju kad najavljuje „vrijeme tjeskobe kakve nije bilo otkako je ljudi“. Danijel nas na to podsjeća, ne da nas zastraši, nego da nas opomene kako prolazi obličje ovoga svijeta koje je omeđeno i vremenom i prostorom. Slušajući i gledajući potresne vijesti iz dana u dan o prirodnim katastrofama (poplave, požari i potresi), o ratovima i terorističkim napadima diljem kugle zemaljske, o poremećaju klimatskih promjena, imamo dojam kako je Danijelovo  proroštvo i Isusova najava o „velikim nevoljama” već na djelu. Nitko se više ne osjeća sigurnim ni u autu kojim se vozi, ni u zrakoplovu kojim leti, kao ni u autobusu ili podzemnoj željeznici kojom svaki dan putuje. 

Strah je zavladao posvuda: na trgovima gdje su se ljudi okupljali, družili, trgovali i pjevali. Pa i duhovna središta kao zakloni naših duša, crkve, svetišta i hodočasnička mjesta pomalo su ugroženi suvremenom pandemijom kojoj se kraj ne nazire. Nigdje nema potpunog mira, ni sigurnosti. A budućnost nije predvidiva. Tako Isus zbori o „velikoj nevolji i o znakovima na suncu i mjesecu, o završetku ljudske povijesti i o sudu na kojemu će Bog definitivno odijeliti zle od dobrih i istinu od laži. O tomu je prikladno razmišljati upravo sada kad crkvena godina ide kraju i u prirodi i u kalendaru. Kako ljudi reagiraju na taj navještaj? Jedni su naizvan indiferentni, drugi su sigurni da se ništa od toga neće dogoditi, pa žele „živjeti svoj život“ i uživati danas, baš ih briga što će biti sutra! Najveći dio potrošačkog svijeta ne želi izgubiti svoje svakodnevne životne radosti. Nažalost, tu su i mnogi kršćani koji nisu dosljedni. Oni dođu u crkvu, ali čim iziđu sve zaborave i ništa u životu ne mijenjaju. Što su čuli na jedno uho izašlo je na drugo. Ima ih koji su u stalnom strahu i panici, neopušteni, nesigurni, u iščekivanju katastrofe. Nevolje koje se događaju u svijetu u tome ih podržavaju. Takvi stalno trče za nekim čudesnim događajima, najavljuju propast i u svemu vide znakove konačnih vremena. 

5. Pravi kršćanin je realan. Ukorijenjen u vjeri, evanđelju, sakramentima i u Crkvi. On vjeruje Isusu koji će ponovno doći i prosuditi djela svakoga i koji poziva svoje učenike neka odgovorno žive. Jer, život je škola u kojoj ima mogućnost popravnih ispita. Ali, onaj zadnji dan kad se polaže ispit zrelosti, nema ponavljanja. To je definitivni dan Suda. No, za kršćana to nije dan straha, nego dan Očeve ljubavi i pravednosti. Bog je svima tijekom života dao brojne prigode i pružio ruku i srce, ljubav i sreću. Događaji iz prirode o kojima zbori prorok Jona i evanđelist Marko zapravo su poticaj i opomene koje treba imati na umu puno prije Božjega konačnog dolaska i njegova suda. Prvi su kršćani s velikom čežnjom iščekivali Isusov ponovni dolazak i radosno pjevali, „Maranatha”, dođi, Gospodine Isuse! Mi smo Bogu zahvalni za svoje roditelje, očeve i majke, koji su u kušnjama i problemima stajali „driti ko kolone”. Bili su postojani i ostali vjerni svojim duhovnim, vjerničkim, obiteljskim i narodnim korijenima. Zahvalni smo našim dragim zaštitnicima i Božjim ugodnicima što su im s neba pomagali u brojim križevima života. 

Posebice se večeras obraćamo našem prvom proglašenom svecu i mučeniku, svetom Nikoli, koji je osjetio u vlastitom tijelu dramu borbe dobra i zla, neka i dalje bdije nad nama svojim nebeskim zagovorom i štiti nas! Molimo i našu Gospu Velikoga Krsnoga Zavjeta, koja je prošetala uz obalu i po našim škojima, od Vrpolja i Piškere do Maslinskoga vrta na Belafuži, od Okita i Tarca do Paga i Rujna na Velebitu. Gospa je, naime, bila i ostala „nada naša i svijetla zora spasenja”. Stoga je molimo neka po njezinu zagovoru u našem narodu i našoj Domovini vlada vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. A mučeništvo svetoga Nikole i njegovih kolega, kao i svih drugih Božjih svjedoka kroz stoljeća, smatramo velikim Božjim darom Crkvi i narodu kojem su pripadali.  Ne samo njima kojima je Gospodin udijelio snagu da podnesu mučeništvo, nego i svima koji su s njima povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom, kao i crkvenom pripadnošću. Svaki mučenik je naš mučenik, mučenik Crkve, ponos i radost velikoga dara koje je Bog udijelio svojoj Crkvi.

Stoga im se usrdno molimo i njihov zagovor ponizno prosimo. I u litanijama ih rado zazivamo. 

Pozivam vas sada, zazovimo naše mučenike, svece i blaženike neka nas prate svojim blagoslovom, naklonošću i zaštitom: 

Sveti Nikola Taveliću, moli za nas, sveti Leopolde Bogdane Mandiću…, sveti Marko Križevčanine…, sveti Ivane Trogirski…, blažena Marijo Propetoga…, blaženi Alojzije Stepincu…, blaženi Miroslave Bulešiću…, blaženi Agostine Kažotiću…, blažene Drinske mučenice…, blaženi Franjo Bonifacio…, blažena Ozana Kotorska…, blažena Katarina Kosača…, blaženi Gracija Kotorski…, blaženi Ivane Merzu…, blaženi Jakove Zadranine…, blaženi Serafine Kodiću…, blaženi Antone Muziću…,

Svi sveci, mučenici i blaženici Gospodnji, molite za nas. Amen!