Draga braćo u biskupstvu, draga braćo misnici, poštovane časne sestre, poštovani društveno-politički uglednici, dragi hodočasnici, dragi prognanici i izbjeglice, draga braćo i sestre!
I ove godine grad Dubrovnik i Dubrovačka biskupija žele dostojanstveno i vjernički proslaviti sv. Vlaha, svoga parca. Pripravljali ste se duhovno i organizacijski kako bi ovaj dan doživjeli onako kako to dolikuje proslavi sv. Vlaha. Tu smo danas da Bogu damo hvalu i slavu; tu smo danas da molimo zaštitu sv. Vlaha, tu smo danas da doživimo zajedništvo vjere. Već stoljećima žitelji ovoga grada čuvaju i štuju moći svoga Parca, časteći ih i noseći u procesiji da sv. Vlaho blagoslovi ovaj grad, sve žitelje u njemu, sve ljude dobre volje koji se ovdje okupljaju. Žarko molimo da nam sačuva ono što je simbol ovog grada – slobodu.
Duboke su povijesne veze ovoga grada sa životom Bosne i Hercegovine: trgovačke, političke a iznad svega crkvene veze. Zato su moji predšasnici ovdje dolazili slaviti sv. Vlaha te nastavili tu tradicionalnu povezanost. Dolazim iz grada koji je već 1.000 dana najveći logor na svijetu pred očima svijeta. U njemu kroz tisuću dana izginuše preko 10.000 civila od kojih je 1.500 djece. Dolazim iz nadbiskupije koja je sva razrovana a dvije trećine su uništene. Donosim ne samo svoje rane nego rane Crkve cijele Bosne i Hercegovine i svih nevinih ljudi. Dođoh s vama slaviti sv. Vlaha, koji je živio u 4. stoljeću i od liječnika tijela posta pastir duša. Želim mu iznijeti ne samo svoje rane nego i rane svoga hrvatskog naroda. Neka njegov zagovor donese lijek našim ranama po Kristovim ranama:
1. Ranjen je čovjek u pogaženoj savjesti, u poremećenim vrednotama, u zarobljenosti srca, u svojim pravima i dostojanstvu kada mora bježati sa svojih ognjišta samo zato jer i sila i nasilje ima prednost. Svjedoci smo divnih proklamiranih načela o pravima čovjeka koja nisu dobila stanarsko pravo na svim prostorima. Mnoga od njih ostadoše samo na papiru. Taj čovjek, najsvetiji hram Božjeg prebivanja, vrlo često postade sredstvo političkih interesa velikih moćnika. U Božjim očima čovjek je toliko vrijedan da je svoga Sina poslao te je sam iz ljubavi za čovjeka čovjekom postao. Za toga čovjeka navijestio je blagu vijest, pregorku muku i smrt prihvatio kako bi mu uskrsnućem darovao pravo dostojanstvo. I ovaj papa Ivan Pavao II. Crkvu upućuje da je njezin put put čovjeka.
Svjedoci smo da od samog začeća čovjekova biva mu oduzimano pravo na život kojeg mu se prekida još pod majčinim srcem. Ako se to pravo na život niječe od samog začeća u ime interesa sebičnosti, onda se ne trebamo čuditi što ta sebičnost i interes oduze tisućama ljudi pravo na život i na okupiranim prostorima Hrvatske i na prostorima Bosne i Hercegovine. Ovom liječniku duše i tijela upućujemo molitvu za obnovu ljudskog srca iz kojeg će proteći plemenitost, dobrota i sloboda kao temelj izgradnje sretnije budućnosti.
2. Ranjena je i izranjena kolijevka i naroda i Crkve – obitelj. Ovaj rat mnoge je obitelji stavio na tešku kušnju, ali je i bez rata to ognjište ljubavi izranjeno raznim računicama i sebičnostima. Tako su često znala djeca pitati, čiji smo mi i zašto se ne vole oni koje mi volimo? Sada kad osjetismo što za narod znači kada opusti obitelj, u narod se počela vraćati svijest da nema sretnog društva ni naroda a ni životne Crkve bez životnosti i sklada obitelji. Obitelj je utemeljena na ljubavi i ona je škola ljubavi, gdje se uči živjeti za druge. Ako se tu nastani sebičnost, onda je korijen životnosti nagrižen. Papa je tako divno prošlu godinu zajedno s cijelom Crkvom obilježio tu godinu godinom obitelji, darujući svoju pobudnicu i htijući pokrenuti zauzetost čovječanstva za prave vrednote u obitelji. Ovu godinu posebnu je pozornost obratio ženama, jer je svjestan da čovječanstvo raste i pada s dostojanstvom žene. U obitelji se njišu i odgajaju sva zvanja i za Crkvu i za društvo. I ako u tom vrtu, koji se zove obitelj, budu cvjetali divni cvjetovi mladosti, imat će Gospodin odakle ubrati cvijet i za svoj oltar. Obitelj je prvo sjemenište.
3. Sv. Vlaho, liječinče i pastiru, molimo te da nam ozdraviš naču mladost koju mnogi zatrovani i u srcu i u duši truju i zavode i ideale im oduzimaju. Umjesto da im u baštinu predamo svetinje naših preša, mi, možda nesvjesno, a ponekad i vrlo smišljeno, oduzimamo im mladenački polet i ne odgajamo ih da za ideale valja mrijeti.
Sa žalošću moramo priznati kako mladima preko sredstava priopćavanja, posebno tv-ekrana, nudimo život bez morala, bez odgovornosti, život užitaka, a onda se zgražamo kada vidimo za čim sve već nisu posegnuli, od užasnog otrova droge do raznog kriminala i nemorala. Rana je to ne sadašnjosti nego buduće životnosti i naroda i Crkve na ovim prostorima. I da bi naš narod živio i na svojoj grudi opstao, treba imati sinove i kćeri koji će znati svetinje čuvati, svoju grudu i korijenje voljeti a ono što se voli za to se i umire. Za što se nije spremno žrtvovati, to nema budućnosti.
4. U ovom slobodarskom gradu Dubrovniku, koji se identificirao sa svojim parcem sv. Vlahom, mislimo na naču ranjenu i krvlju natopljenu domovinu, voljenu rodnu grudu, koja biva zalijevana gorkim suzama. Ranjeni su naši gradovi, počevši od ovoga slavnog i dičnog grada Dubrovnika do Vukovara s kojim se prije nekoliko godina pobratimio, pa kroz Bosnu i Hercegovinu preko tolikih i vjerskih i kulturnih svjetionika. Ovdje neka bude samo toliko spomenuto a ne sve i nabrojeno.
5. Sv. Vlaho svoj životni put od liječnika do pastira zapečati krvlju mučenika kako današnje naviješteno Evanđelje veli: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv. 12, 24). Upravo u ovom svecu čitamo krvlju ispisano Evanđelje. U tom životu nalazimo i odgovor kako liječiti, ne samo ove nabrojene rane, nego i tolike koje su brojne. Isus Krist htijući obnoviti čovjeka, život mu darovati, svoj život položi i nas pozva “ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom”. I dok nas tolika mržnja ranjava kroz tu nesigurnost zemaljsku, slušamo sv. Pavla u današnjoj poslanici: “Nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje” (Rim 5,4).
Na ovom slavlju doživljavamo radost zajedništva u vjeri ali budimo i nadu u pobjedu života nad smrću, istine nad laži, ljubavlju nad mržnjom, svjetla nad mrakom, pobjedom čovjeka nad nečovještvom. I život sv. Vlaha, koji je Riječ Božju čuo, i živio, i za nju život položio, kao i naviještena riječ, uči nas da će opstati samo ono što se voli, a ono što se voli živi od žrtve. Ljubavi nema bez žrtve. Pođi ćemo noseći u srcu ljubav prema čovjeku, prema obitelji koja je Crkva u malom, prema mladima koji su uzdanica Crkve i naroda, prema svome rodu, domu i Domovini, znajući da ljubav živi od izgaranja za ono što se voli.
Amen!