Dragi oci dominikanci,

draga braćo i sestre,

U Hrvatskoj sam više od četiri godine. Posjetio sam sve biskupije. Bio sam u brojnim gradovima i mnogim selima.

Molio sam i predvodio slavlja u brojnim svetištima. Jedna od stvari koja me se najviše dojmila je pobožnost vašeg naroda prema Mariji.

Dojmilo me se kada sam vidio kako su dobro pripremljene i posjećene procesije u čast Gospi.

Mogli bismo reći da ljudi vole hodati s Marijom, i u isto vrijeme prema Mariji, gledajući Mariju.

Tradicionalnom kršćanskom pozdravu „Hvaljen Isus Krist“ dodati „i Marija“ tipično je za hrvatski narod i dobro izražava štovanje Sina, pri čemu se ne zaboravlja na ljubav prema Majci.

Sretan sam što danas s vama slavim jedan od najvažnijih i najsvečanijih marijanskih blagdana, blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.

Uvijek se rado sjetim riječi kojima je papa Pio IX. proglasio ovu dogmu Apostolskom konstitucijom Ineffabilis Deus, 8. prosinca 1854. godine.

U kojoj kaže: „Kristova, naime Crkva, vjerna čuvarica i zaštitnica dogmi pohranjenih u njoj, nikada nije u njima mijenjala, ništa umanjivala, ništa dodavala“ (…) samo se „brinula za izglađivanje i pročišćavanje tih drevnih dogmi Božanske objave“ tako da (…) „zadobiju jasnoću, sjaj, određenost, ali zadrže svoju puninu, svoj integritet i svoju specifičnost” (Pio IX., Ineffabilis Deus), kraj citata.

Čini se da Papa želi opravdati zašto se nakon više od tisuću osamsto pedeset godina od Objave tek sada proglašava nova dogma, ona o Bezgrešnom začeću Marijinu.

Smatram da su njegove riječi vrlo prikladne i za vrijeme u kojem živimo. One nam pomažu shvatiti značenje raznih teoloških rasprava u Crkvi, jučer i danas, i daju nam razumjeti što je Isus mislio kada je rekao: Duh istine vodit će vas u svu istinu (usp. Iv 16,13).

Dakle, Istina nam je dana u Isusu, On je Riječ Očeva, Istina Očeva, ali Duh Sveti nas tijekom stoljeća prati u razumijevanju i vodi nas do punine one Istine koja nam je objavljena u Kristu.

Ova Istina također uključuje i odnos između Sina Božjega i njegove Majke.

Dogma o bezgrešnom začeću Marijinu proglašena je, kao Istina u koju treba vjerovati, prije samo 170 godina. Nije se odjednom pojavila niotkuda, već je bila plod dugog teološkog promišljanja. Crkva, kako kaže papa Pio IX., nije učinila ništa nego „izglađivala i pročišćavala te drevne dogme Božanske objave“.

Naime, već je sveti Augustin, koji je umro 430. godine, govorio da pobožnost zahtijeva od nas da prepoznamo Mariju bez grijeha (Augustin, De Natura et Gratia, 42). Međutim, sâm je sveti Augustin, kao i brojni teolozi nakon njega, smatrao da Kristovo otkupljenje, kako bi bilo savršeno, mora biti i univerzalno i stoga mora uključivati i Mariju, budući da je i ona stvorenje.

Mnogi su stoga vjerovali da Marija nakon svojeg rođenja nije počinila grijeha i da je Kristovo otkupljenje djelovalo na nju, oslobodvši je od istočnoga grijeha, već u utrobi njezine majke, prije nego je ugledala svjetlo dana.

Originalan doprinos raspravi o bezgrešnom začeću Marijinu dao je franjevački teolog Duns Skot, koji je umro 1308. godine, govoreći o „preventivnom“ otkupljenju prema kojem bi i Mariju otkupio Isus, ali čak i prije nego što je začeta, dakle, izvan vremena, ali već u iščekivanju zasluga njezinoga Sina i s obzirom na to što je bila majka Isusova (Duns Skot, Ordinatio 3, d.3, q.1.).

Postojale su intuicije, bilo je rasprava, ali još nije bilo jasno. S vremenom je Crkva, vođena Duhom Svetim, sve bolje razumijevala ono što je papa Pio IX. konačno, u svečanom obliku, uvelike potvrđujući intuicije Dunsa Skota, proglasio: Marija je začeta Bezgrješna, sačuvana i od istočnoga grijeha, kojega smo svi mi naslijedili od svojih praroditelja, jer je bila predodređena da bude Majka Božja.

Pio IX. svojom izjavom stoga unosi „jasnoću, sjaj i određenost“ u pitanje o Bezgrešnom začeću Djevice.

Koncili su u Crkvi oduvijek sazivani, možemo reći „izazvani“ potrebom, zahtjevom da se Istina razjasni, osvijetli i odredi.

Stoga se ne smijemo bojati ni teoloških rasprava ni sinoda jer njihova svrha nije promjena Istine, one nemaju taj autoritet, već im je svrha pomoć pri boljem razumijevanju Istine, rasvjetljavanju dvojbi vjernika i svih ljudi dobre volje o vječnoj Istini.

Tek kada netko, sam ili s drugima, ignorira autoritet Petrova nasljednika i ide svojim putem, tada može doći do raskola jer je Petru, i samo njemu, Isus rekao: Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću (Lk 22, 31-32).

Stoga zabrinjavaju oni koji se ponašaju poput sudaca i daju si za pravo kritizirati, a ponekad čak i osuđivati Svetoga Oca, dok naprotiv oni koji se okupljaju u duhu molitve, kao što su to činili Marija i apostoli u gornjoj sobi moleći Duha Svetoga da osvijetli hod Njegove Crkve u svijetu, doprinose razjašnjavanju, osvjetljivanju i određivanju onih istina koje su oduvijek objavljene, ali još nisu u potpunosti prepoznate.

Dozvolite mi još jednu digresiju.

Spominjem to jer se nalazimo u crkvi povjerenoj ocima dominikancima, poznatima kao „braniteljima Istine“ i stoga što slavimo sedamstotu obljetnicu smrti velikoga hrvatskog dominikanca, blaženog Augustina Kažotića.

Danas ponovno postaje moderna riječ na koju se u moje vrijeme, kada sam ja studirao teologiju, gledalo sa sumnjom i držalo po strani, a to je „apologetika“.

Prema mojem skromnom mišljenju, treba biti pažljiv kada se govori o „apologetici“ jer ako se misli na onaj dio teologije koji ima za cilj pokazati razumnost i vjerodostojnost naše vjere, to je dobro, no ako se riječ „apologetika“ shvaća u doslovnom smislu „obrambenoga govora“, tada se dolazi u opasnost zatvaranja i sprječavanja boljeg razumijevanja same Istine koju se želi „obraniti“.

Istina se više traži, nego li je se brani.

Ako ne mogu prihvatiti neku istinu koju mi ti želiš priopćiti, možda je to zato jer mi ne znaš protumačiti da je ta istina razumna, a ne zato što bih ja želio podržavati zabludu.

Istina brani samu sebe i nameće se svojom nutarnjom razumnošću. Tvoje nastojanje ne smije biti usmjereno na obranu određene ideje, već na razjašnjenje te ideje kako bi je i moj razum mogao shvatiti.

Ti, dakle, nemaš što „braniti“, već imaš nešto za „ponuditi“, možda dio po dio, korak po korak, kako bih i ja mogao „probaviti“, odnosno shvatiti istinu koju mi želiš prenijeti.

(Treba također spomenuti da ima pojedinaca koji su zatvoreni i nisu spremni prihvatiti Istinu, ali to je nešto posve drugo).

Drugim riječima: Istina koju si milošću otkrio, nije poput blaga koje treba čuvati pod zemljom, braneći ga od napada kradljivaca, već je naprotiv talent koji treba umnožiti, odnosno podijeliti.

U tom smislu rad dominikanaca je dragocjen: oblikovanje savjesti i dovođenje razuma do shvaćanja Istine, koja je otajstvena, važno je upravo kako bi se oplodio talent Istine koji je netko imao milost primiti od Duha Svetoga.

Dobar učitelj – kao što to dobro znaju oci dominikanci – ne smije nikada pitati: „Jesi li razumio?“, kao da je osoba koja uči nesposobna, već treba štoviše pitati: „Jesam li dobro protumačio?“ jer onaj koji poučava treba istinu učiniti razumljivom.

Ono što nam je danas potrebno nisu osude nego formacija i odgoj, pružajući svima, s poštovanjem i poniznošću, potrebno oruđe kako bi svatko mogao spoznati onu Istinu koja je već položena u srce svakog čovjeka i za koju svi, malo po malo, rastući u vjeri, uviđaju da je oduvijek posjeduju, barem od trenutka krštenja.

Treba pri tom imati na umu da ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano (Mt 19,11). Ne treba osuđivati ni one kojima nije dana milost da shvate. Ako je vjera dar, ne možemo očekivati da će svi vjerovati.

Tako dolazimo do našeg blaženika, Augustina Kažotića.

I blaženi Kažotić, kojemu je posvećena ova crkva, bio je dominikanac.

Prvi hrvatski blaženik, rođen u Trogiru, ušao je u dominikanski red u Splitu. Po završetku studija na Sorboni u Parizu, kao mladi svećenik sklopio je prijateljstvo s apostolskim nuncijem Nicolòom Boccassinijem, papinskim legatom, odnosno papinskim poslanikom u Mađarskoj.

Kada je Boccassini, koji je također bio dominikanac, bio izabran za papu pod imenom Benedikt XI., imenovao je svojeg prijatelja Augustina biskupom u Zagrebu i sam ga je zaredio za biskupa.

Povezanost između blaženoga zagrebačkog biskupa i pape bila je veoma snažna. Ali nije to bilo samo pitanje prijateljstva. Za Kažotića je to bila sigurnost da je papa Petrov nasljednik.

Poslije smrti Benedikta XI. ostaje blizak Svetom Ocu i u posebno teškom razdoblju pontifikata. Augustin je proveo pet godina s papom Ivanom XXII. u papinskoj kuriji koja se preselila u Avignon.

Nakon što je završilo to razdoblje kada je bio uz bok papi, ne mogavši se vratiti u Zagreb zbog problema koji su nastali s mađarskim kraljem, papa ga je imenovao biskupom Lucere, u Pugliji, gdje se, između ostaloga, zbog svoje izrazite marijanske pobožnosti, posvetio obnovi crkve Santa Maria della Tribuna.

Ističu se i u tom biskupu Dalmatincu dva stupa tipična za katolicitet – marijanska pobožnost i vjernost papi – stupovi koji su, Bogu hvala, sve do danas prisutni u hrvatskoj Crkvi, a koje je na uzoran način tijekom svojeg života živio i naš dragi blaženik Alojzije Stepinac.

I da zaključimo jednom mišlju o današnjem blagdanu.

Marija nam je u Evanđelju prikazana kao zaručnica Duha Svetoga i službenica Gospodnja.

Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!

Ovdje započinje povijest otkupljenja s djevojkom koja je spremna vršiti volju Gospodnju, odnosno Njegovu Riječ provesti u djelo. Od Evinoga „ne“ do Marijinoga „da“.

Ovdje se vraćamo Istini o kojoj smo prethodno govorili.

Marija ne bi mogla srcem prionuti anđelovim riječima da prije nije vjerovala svojim razumom.

Ako je Ona izrekla svoj neka mi bude po tvojoj riječi, to je zato što je vjerovala da je ta Riječ istinita.

I odmah kreće na put posjetiti svoju rođakinju Elizabetu.

Vjera koja ju je prosvijetlila, kojoj je srcem prionula, pretočila se u život djelovanjem.

Čini mi se da u Mariji vidimo ostvaren Shema’ Israel, odnosno veliku molitvu, temeljnu zapovijed: „Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom – meni se više sviđa prijevod s umom – i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima (to jest, stavljaj ih u njihov um, one su Istina koju im trebaš prenijeti). Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ (odnosno učinit ćeš ih djelatnima u svakom trenutku).

Bezgrješna nas uči kako živjeti temeljnu zapovijed.

Hodajmo zajedno s Njom, prema Njoj, gledajući Nju, kako se to običava činiti u procesijama, kako bi ljubili Boga u svakom trenutku, svim srcem, svim umom i svom snagom.